Gž R-195/2017-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-195/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. & K. iz K., protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. iz Z., OIB: …, radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-691/02-62

od 16. prosinca 2016., u sjednici vijeća 14. ožujka 2018.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-691/02-62 od 16. prosinca 2016.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika od 3. prosinca 2001. o redovitom otkazu ugovora o radu, vraćanje tužitelja na rad radno mjesto voditelja smjene na naplatnoj postaji K. m. ili drugo odgovarajuće radno mjesto te za isplatu izgubljene zarade u iznosu od 97.455,84 kn bruto sa zateznim kamatama po stopi i u tijeku na pojedine iznose, sve pobliže navedeno kao u izreci presude. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška, tražeći i trošak žalbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika od 3. prosinca 2001. kojom je tužitelju redovito otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, vraćanje na rad, te isplatu izgubljene zarade u iznosu od 97.455,84 kn bruto sa zateznom kamatom.

U ovom žalbenom postupku nije sporno da je tužitelj odluku o otkazu zaprimio 10. prosinca 2001., da je pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio 19. prosinca 2001., o kojem tuženik nije odlučio te da je tužitelj pravovremeno 17. siječnja 2002. podnio predmetnu tužbu u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (pročišćeni tekst „Narodne novine“ broj 137/04 – dalje: ZR).

Sporno je je li tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan s obzirom da tužitelj smatra da iz provedenih dokaza proizlazi da je otkaz nedopušten i da je sud pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebao prihvatiti kao osnovan.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme na poslovima voditelja smjene na naplatnoj postaji K. m.,

- da je odlukom od 3. prosinca 2001. tuženik otkazao ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja redovitim otkazom u smislu odredbe čl. 115. st. 1. alineja 3. ZR,

- da se u odluci o otkazu navodi da je tužitelj u razdoblju od 3. kolovoza do 11. kolovoza 2001. upisao u blagajnu 66 vozila koja nisu oslobođena plaćanja naknade za prolaz K. m. pri čemu da se tuženik poziva na odredbu čl. 9. t. 4. Zakona o otocima kojom su od plaćanja mostarine oslobođena vozila koja su u vlasništvu osoba koje imaju prebivalište na otoku koji je sa mostom povezan sa kopnom odnosno vozila osoba koje imaju prebivalište na otoku K., C. i L., da ni jedno od navedenih vozila koje je tužitelj propustio bez naplate cestarine nije bilo u vlasništvu osoba koje imaju prebivalište na navedenim otocima jer su ista registrirana u Policijskim upravama: R., O., C., V. ili su odjavljena čime da je tužitelj postupio suprotno čl. 19. st. 2. alineja 3. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom, da je time tužitelj poslove naplate obavljao bez vođenja blagajničke evidencije, time narušio ugled društvu te počinio povredu radne obveze iz čl. 51. st. 1. t. 7. Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine kao i osobito tešku povredu radne obveze iz čl. 59. st. 1. alineja 1. Pravilnika o radu (nemarno i nepravovremeno izvršavanje radnih obveza ako je takvom radnjom odnosno propustom nastala materijalna šteta za društvo ili je narušen ugled društva),

- da se u obrazloženju otkaza također navodi da iako je do utvrđenih povreda radnih obveza došlo u špici turističke sezone kada je znatno pojačan promet vozila da je tužitelj kao voditelj smjene bio upoznat sa odredbama Pravilnika o obavljanju poslova naplate cestarine, trebao nadzirati rad blagajnika, davati im upute za rad, što da je tužitelj propustio učiniti,

- uvidom u Pravilnik o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata sa naplatom iz srpnja 2001. (dalje Pravilnik) a koji je objavljen 3. srpnja 2001. i stupio na snagu 11. srpnja 2001. da je čl. 19. st. 2. alineja 3. propisano da za vozila oslobođena od plaćanja cestarine na NP K.m. blagajnik naplate kontrolira: potvrdu, registracijsku oznaku vozila i osnovu oslobođenja te u blagajnu – kompjutersku upisuje osnovu oslobođenja temeljem čl. 8. Pravilnika i registracijsku oznaku vozila, da je čl. 8. Pravilnika propisana skupina vozila oslobođenih od plaćanja cestarine a između ostalog se radi o vozilima oslobođenim temeljem čl. 9. Zakona o otocima („Narodne novine“ broj 34/99, 149/99); da je odredbom čl. 9. st. 4. Zakona o otocima propisano da osobe koje imaju prebivalište na otoku koji je mostom povezan sa kopnom ne plaćaju mostarinu; s obzirom na to zaključio da je tuženik tu zakonsku odredbu razradio u čl. 8. st. 1. alineja 3. i čl. 19. st. 2. alineja 3. Pravilnika i odredio da tu zakonsku odredbu treba tumačiti tako da se ona odnosi na vozila a ne na osobe.

- uvidom u dopis MUP-a PU P.-g. Sektora upravnih, inspekcijskih i poslova civilne zaštite od 5. studenoga 2001. da je MUP taj dopis dostavio na zahtjev tuženika i u istome naveo popis brojeva i posljednjih slova u registarskim tablicama na temelju čega je tuženik u postupku prije otkazivanja utvrdio da je većina tih vozila registrirana u policijskim upravama u R., C., V., O. odnosno da vozila uopće nisu evidentirana ili su odjavljena u MUP-u na temelju čega je tuženik zaključio da je tužitelj neopravdano u navedenom razdoblju bez naplate cestarine propustio 66 vozila, jer ta vozila nisu registrirana u P.P. K., C., L.,

- pregledom računa koje je izdao tužitelj i na kojima je navedeno ime i prezime tužitelja a koji su zabilježeni na kontrolnim tzv. žurnal trakama te komparacijom tih podataka s podacima iz dopisa MUP-a od 5. studenog 2001. da je tužitelj 5., 6. i 7. kolovoza 2001. bez naplate cestarine neopravdano propustio 67 vozila registriranih u drugim policijskim upravama i to 5. kolovoza 2001. 12 vozila, 6. kolovoza 2001. 17 vozila, 7. kolovoza 2001. ukupno 38 vozila,

- uvidom u tzv. žurnal trake za navedeno razdoblje da je tužitelj u navedena tri dana radeći na poslovima naplate cestarine radio ukupno 15,5 sati,

- da je tužitelj u navedena tri dana neosnovano propuštao bez naplate cestarine ista vozila u nekoliko navrata i to na dane 5. kolovoza, 6. kolovoza i 7. kolovoza 2001. vozilo reg. oznake RI …, vozilo reg. oznake RI… propustio u dva navrata na dan 7. kolovoza 2001., vozilo reg. oznake RI… u dva navrata na dan 5. kolovoza 2001., vozilo reg. oznake RI… na dane 6. kolovoza i 7. kolovoza 2001., vozilo reg. oznake RI… na dan 5. kolovoza i 6. kolovoza 2001., te vozilo reg. oznake RI… na dan 5. kolovoza i 7. kolovoza 2001. te s obzirom na navedeno zaključio o neosnovanosti prigovora tužitelja te te navodima iz iskaza saslušanih svjedoka kako nije bilo moguće dobro vidjeti registarsku oznaku vozila koje dolazi na naplatu i da je zbog toga dolazilo do pogrešnog utipkavanja broja registarske oznake,

- ocjenom stranačkog iskaza tužitelja i svjedoka I. J. o neosnovanosti prigovora tužitelja kako nije bilo moguće dobro vidjeti registarsku oznaku vozila koje dolazi na naplatu; da nije moguće da jedan zaposlenik izdaje račun a da je ime drugog zaposlenika na računu jer da svaki zaposlenik prvotno u blagajnu stavlja ključ koji je sa šifrom te se time prijavljuje i blagajna automatski izbacuje njegovo ime na računu te slijedom toga zaključio da tužitelja tijekom rada u navedene dane kroz ukupno 15,5 sati nije zamijenio drugi zaposlenik koji bi radio pod njegovom šifrom,

- ocjenom iskaza svjedoka K. T., S. K., D. K., M. K., B. M. i Z. P. zaključio o neosnovanosti prigovora tužitelja da je do pogrešnog ukucavanja registarskih brojeva vozila dolazilo zbog velike frekvencije vozila s obzirom da se radi o velikom broju pogrešaka pogrešnog upisivanja oznaka vozila u kratkom vremenu od 15,5 sati rada tužitelja u dane 5., 6. i 7. kolovoza 2001.,

- ocjenom stranačkog iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka a u odnosu na prigovore tužitelja da su postojale stalne prijetnje vozača i ekscesne situacije, fizički napadi na zaposlene, nasilna otvaranja rampi i bježanja vozila u oba smjera, da vozači nisu željeli predočiti niti prometnu knjižicu, zaključio da niti tužitelj ne tvrdi i dokazuje da bi do takvih slučajeva došlo prilikom izdavanja računa u predmetnom vremenskom razdoblju te zaključio kako nije logično da su ovi propusti uzrokom propuštanja 67 vozila bez naplate mostarine od strane tužitelja; ocjenom stranačkog iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, zaključio da je tužitelju bilo poznato da se prema naputku tuženika pravo na besplatan prolazak utvrđuje uvidom u prometnu knjižicu vozila ili na temelju dozvole za besplatan prelazak koji je izdavao tuženik i da se takav način rada primjenjivao sve do svibnja 2003. te s obzirom na to zaključio da je tužitelju u naznačeno vrijeme bilo poznato na koji način treba postupati u primjeni odredbe čl. 19. st. 2. alineja 3. Pravilnika,

- da je tuženik u postupku otkazivanja tužitelju omogućio iznošenje obrane u smislu odredbe čl. 117. st. 2. ZR,

- da je tuženik prije donošenja otkaza proveo savjetovanje sa radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 152. st. 1. ZR.

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da se radi o kršenju obveza iz radnog odnosa koje u konkretnom slučaju opravdavaju otkazivanje ugovora o radu. Pritom je zaključio i da je temeljni posao tužitelja kao voditelja smjene bio uredno vođenje blagajničke dokumentacije, da tužitelj kao vođa smjene prema čl. 23. st. 2. Pravilnika kontrolira i rad blagajnika u naplati cestarine kod izdavanja računa i potvrda za vozila koja su oslobođena plaćanja cestarine, kontrolira ispravnost popunjavanja dokumentacije i obrazaca, da kao vođa smjene o svim situacijama koje nisu definirane Pravilnikom obavještava nadređenog radnika slijedom čega da tužitelj kao vođa smjene ima i veću odgovornost i da je njegov rad za tuženika značajniji od rada blagajnika, slijedom čega da je zbog opisanog nedopuštenog ponašanja tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u rad tužitelja.

Zbog tih razloga odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda.

Tužitelj u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama relevantnim za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu, razlozi presude su jasni, međusobno ne proturječe, u skladu su sa dokumentacijom u spisu i svim ostalim izvedenim dokazima te je presudu sa sigurnošću moguće ispitati.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud proveo iscrpan dokazni postupak, a rezultat izvedenih dokaza detaljno naveo u obrazloženju presude. Isto tako, nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je i prema stajalištu ovog suda tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

Tuženik u žalbi obrazlažući žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da je i kod prvostupanjskog suda postojala dvojba o (ne)dopuštenosti otkaza što da je razvidno i iz činjenice da je sud na ročištima od 29. kolovoza 2014. i 12. rujna 2014. odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine izgubljene zarade tužitelja, da je sud dao i zadatak vještaku, slijedom čega da je tužitelj i uplatio predujam za provođenje vještačenja.

Opisani navodi ne ukazuju na osnovanost žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo iz razloga jer ova okolnost sama po sebi ne ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je vjerojatno da je sud zbog velikog broja dokaznih prijedloga stranaka prvotno prihvatio i dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Međutim s obzirom na veliki broj predloženih i izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je, ocjenom svih izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a opravdano zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja te u takvim okolnostima opravdano odustao od izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije odlučio o tome hoće li provesti dokaze i saslušanjem svjedoka K. P. i J. Č. na okolnost načina i organizacije rada kod tuženika a vezano za način utvrđivanja prava na besplatan prolaz K. m. bez plaćanja cestarine treba reći da je iz obrazloženja presude razvidno da je prvostupanjski sud nakon što je ocijenio sve izvedene dokaze i tako utvrdio relevantne činjenice koje su važne za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu, pravilno je ocijenio nepotrebnim izvođenje ostalih predloženih dokaza pa tako i saslušanjem svjedoka K. P. i J. Č., saslušanje kojih svjedoka na naprijed navedene okolnosti s obzirom na rezultate cjelokupno provedenog dokaznog postupka i prema stajalištu ovoga suda nije bilo potrebno.

Nisu osnovani ni daljnji žalbeni navodi u kojima tužitelj navodi da njemu i njegovim punomoćnicima nikada nisu dostavljene kopije žurnal traka, da je nejasno kako su iste dostavljene u spis o čemu da ne postoje nikakvi dokazi, jer suprotno proizlazi iz stanja u spisu.

Citirane žurnal trake koje se odnose na rad tužitelja na blagajni u vremenu od 3. do 11. kolovoza 2001. priložene su u spis od strane tuženika na listu 197. Spomenute žurnal trake dostavljene su punomoćniku tužitelja što jasno proizlazi iz dostavne naredbe suda od 16. ožujka 2004. i priložene dostavnice iz koje je razvidno da je punomoćnik tužitelja navedenu dokumentaciju zaprimio 19. ožujka 2004. (list 202 spisa).

U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj ističe da je u podnesku od 3. listopada 2008. osporio točnost registarskih oznaka vozila navedenih u odluci o otkazu jer da nije vidljivo temeljem kojih podataka i dokumentacije je tuženik utvrdio da su upravo to vozila koje je on (tužitelj) navodno nepropisno propustio, treba reći da je tuženik registarske oznake vozila koje je tužitelj propustio utvrdio na temelju dopisa MUP-a PU P.-g. R. od 5. studenoga 2001., koji dopis je priložen spisu (list 91-92) a jednako proizlazi i iz iskaza svjedoka I. J. koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao vjerodostojan.

U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj ističe da je sud zanemario činjenicu da su prije donošenja Zakona o otocima otočani imali naljepnicu (vinjetu) na vozilima i iskaznice a da nakon donošenja navedenog Zakona utvrđivanje prava na besplatni prijelaz K. m. je u cijelosti prebačeno na blagajnike što da je izazvalo znatne poteškoće u radu blagajnika, kao i da u sporno vrijeme Pravilnik o korištenju autocesta i objekata s naplatom bez plaćanja cestarine tijekom spornih događaja nije postojao, treba reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je u inkriminirano vrijeme bio na snazi Pravilnik o obavljanju poslova naplate cestarine za uporabu autocesta i objekata s naplatom iz srpnja 2001. koji je objavljen 3. srpnja 2001. a stupio na snagu 11. srpnja 2001., a koji je Pravilnik priložen spisu. Pravilnom ocjenom odredbe čl. 19. st. 2. alineja 3. tog Pravilnika sud je utvrdio da je tom odredbom propisano da za vozila oslobođena od plaćanja cestarine na NP K. m. blagajnik naplate kontrolira: potvrdu, registracijsku oznaku vozila i osnovu oslobođenja te u blagajnu – kompjutersku upisuje osnov oslobođenja temeljem čl. 8. Pravilnika i registracijsku oznaku vozila dok da je odredbom čl. 8. Pravilnika propisana skupina vozila oslobođenih od plaćanja cestarine a između ostalih se radi i o vozilima oslobođenim temeljem čl. 9. Zakona o otocima. Naime, odredbom čl. 9. st. 4. Zakona o otocima bilo je propisano da osobe koje imaju prebivalište na otoku koji je mostom povezan s kopnom ne plaćaju mostarinu te je tuženik tu zakonsku odredbu razradio u odredbama čl. 8. st. 1. alineja 3. i čl. 19. st. 2. alineja 3. Pravilnika i odredio da tu zakonsku odredbu treba tumačiti tako da se ona odnosi na vozila a ne na osobe. To znači da je tužitelj činjenicu je li određeno vozilo oslobođeno naplate cestarine trebao utvrditi uvidom u prometnu knjižicu vozila te ako bi utvrdio da je vozilo registrirano na području PP K., C. i L., to vozilo bilo je oslobođeno od naplate cestarine. Da je takav način rada sukladno uputama tuženika tužitelju bio poznat proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja pa su žalbeni navodi tužitelja o tome da tuženik nije dao jasne upute u primjeni odredbe čl. 19. st. 2. alineja 3. Pravilnika neosnovani.

Iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, i to usporedbom podataka iz žurnal traka (list 197) i dopisa MUP-a od 5. studenoga 2001. s popisom vozila koja nisu registrirana na otocima K., C. i L., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj u dane 5., 6. i 7. kolovoza 2001. neosnovano bez naplate propustio ukupno 67 vozila.

Pravilnost ovih činjeničnih utvrđenja žalbenim navodima tužitelja ni u čemu nije dovedena u sumnju, jer ista proizlaze iz navedene dokumentacije u spisu koju je prvostupanjski sud pravilno usporedio i ocijenio.

Uz navedeno prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj u navedene dane radio na naplati mostarine ukupno 15,5 sati te je pravilno ocijenio da je u tako kratkom roku neosnovano odobrio prelazak za ukupno 67 vozila, koja nisu imala pravo na besplatan prelazak jer nisu bila registrirana na otocima K., C. i L. iz čega proizlazi da je pravilan i daljnji zaključak suda da tužitelj činjenicu da li sva navedena vozila imaju pravo na besplatan prelazak nije utvrđivao uvidom u prometnu knjižicu vozila, što je sukladno odredbi čl. 19. st. 2. alineja 3. Pravilnika bio dužan učiniti, a sukladno uputama koje je tuženik dao, a prema stanju spisa takve upute bile su istaknute i na naplatnim postajama (kućicama). Da je tužitelj neka vozila bez naplate cestarine u navedene dane i više puta neosnovano propuštao također proizlazi iz naprijed navedene dokumentacije, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao nevjerodostojan iskaz tužitelja o tome kako nije bilo moguće dobro vidjeti registarsku oznaku vozila ili da je zbog velike frekvencije vozila dolazilo do pogrešnog utipkavanja brojeva registarskih tablica, a u vezi kojih činjenica je sud također pravilno ocijenio i iskaze saslušanih svjedoka, te jasno obrazložio koje navode iz iskaza svakog pojedinog svjedoka je prihvatio, a koje nije.

U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj ističe da svaki puta prilikom rada na blagajni kada bi zamijenio radnika koji je radio na blagajni nije registrirao svoju šifru, treba reći da nisu osnovani jer iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da svaki radnik (blagajnik) prvotno u blagajnu stavlja ključ koji ima šifru i time se prijavljuje i blagajna automatski izbacuje njegovo ime na računu. Ako je eventualno tužitelj nastavio rad na blagajni za blagajnika koji je otišao na wc ili slično, što navodi u žalbi, tada je na tužitelju bio teret dokaza tih činjenica, odnosno da nije u blagajnu stavio ključ sa svojom šifrom.

Stoga, suprotno žalbenim navodima činjenično stanje relevantno za pravilno odlučivanje o dopuštenosti otkaza je pravilno i potpuno utvrđeno.

U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj ukazuje da je ukupno 18 blagajnika na naplatnoj postoji K. m. u naznačenom vremenu dobilo otkaz ugovora o radu, da su presudama Županijskog suda u Zagrebu tužbeni zahtjevi nekih od tih tužitelja prihvaćeni kao osnovani, a da su odlukama Vrhovnog suda RH odbijene revizije tuženika protiv drugostupanjskih presuda, treba reći da se to ne odnosi na sve blagajnike, njih ukupno 18, budući da je u drugim predmetima u kojima je o žalbama radnika, protiv prvostupanjskih presuda kojima je njihov tužbeni zahtjev bio prihvaćen ili odbijen odlučivao i ovaj županijski sud, koji je prvostupanjske presude potvrdio ukoliko je tužbeni zahtjev bio odbijen kao neosnovan, odnosno preinačio ukoliko je tužbeni zahtjev bio prihvaćen kao osnovan, te da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije protiv tih presuda ovog županijskog suda donio odluke kojima su revizije odbijene kao neosnovane, a što proizlazi iz stanja u spisu (list 205- 216, list 219, list 224, list 229, list 235, list 323-326, list 464-466, list 507-509, list 534-539).

Zbog tih, kao i razloga pobijane presude, žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 14. ožujka 2018.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić

Općinskom radnom sudu u Zagrebu

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja