Rev-1578/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1578/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Vladimira Drakulića, i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P.B. iz L., B. …, zastupanog po P.S., odvjetniku iz Z., protiv tužene Privredne banke Z. iz Z., R. …, radi 2.419,15 DM, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 11. veljače 1992. br. Gž 8931/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. travnja 1991. br. P 1462/88, u sjednici održanoj 27. listopada 1992.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Okružnog suda u Zagrebu od 11. veljače 1992. br. Gž 8931/91 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 22. travnja 1991. br. P 1462/88 i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odluka o trošku nastalom u povodu revizije ostavlja se za odluku o glavnoj stvari.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženoj naloži da mu plati 2.419,15 DM sa pripadajućim kamatama i da mu naknadi parnične troškove.

Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv pravomoćne drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Javni tužitelj Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Nižestepeni sudovi odbili su tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tužitelj odstupio od naloga bez odobrenja tužene kao nalogodavca jer da za to nisu bili ispunjeni uvjeti iz st. 1. čl. 752. Zakona o obveznim odnosima pa da mu kao nalogoprimcu ne pripada ugovorena naknada prema zaključenom ugovoru (list 2) jer da tužena kao nalogodavac obavljeni posao nije naknadno odobrila.

Nižestepeni sudovi smatraju da odobrenje posla nije uslijedilo od strane tužene iako je nesporno da je poslovnica tužene u Splitu potvrdila da je tužitelj kao njihov akviziter za posredovanje grada Berlina dana 18. srpnja 1985. otvorio deviznu štednu knjižicu pod oznakom … na iznos od 43.700 DM i pod oznakom …. na

iznos

od

40.050

DM

na

ime

J.B. (potvrda na listu 30), kod te poslovnice tužene u Splitu.

Isto tako utvrdjeno je da je kod poslovnice tužene u Splitu tužitelj otvorio štednu deviznu knjižicu na iznos od 24.000 DM na ime M.D.

Zaključene ugovore o štednji tužena priznaje valjanim.

U obrazloženju prvostepene presude navodi se da se primanje navedenih deviza na štednju od poslovnice u Splitu a to znači i korištenje tih deviza u poslovanju ne može smatrati odobrenjem zaključenog posla od strane tužitelja u smislu zaključenog ugovora jer da je tužitelj to odobrenje trebao i mogao dobiti samo preko poslovnice u Frankfurtu.

Istina je da je tužena ovlastila tužitelja da kao povjerenik obavlja poslove prikupljanja deviznih uloga na području grada Berlina i da ispunjene dokumente dostavlja Informativnom centru tužene u Frankfurtu ali iz zaključenog ugovora proizlazi da tužitelj nije ugovor zaključio sa poslovnicom tužene već je kao nalogodavac u ugovoru navedena Privredna banka Z., R. br. …

Po mišljenju ovog revizijskog suda primanjem deviznih iznosa na štednju i rad s tim sredstvima u poslovima tužene u Splitu u posjed kojih je tužena došla radom koji je obavio tužitelj tužena je odobrila posao tužitelja kao nalogoprimca koji je odstupio od naloga.

Filijala tužene u Frankfurtu nije pravna osoba s kojom je tužitelj zaključio ugovor niti se ta filijala pojavljuje kao tužena stranka u ovoj parnici.

Ako se dakle radi o slučaju kad je odobren posao nalogoprimca koji je obavio odstupanjem od naloga i uputa onda se on i za taj posao smatra nalogoprimcem (st. 2. čl. 752. ZOO), a što znači da će mu se i za takav posao primijeniti odredbe zaključenog ugovora o nalogu.

Dakle nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada zaključuju da se za posao iz kojeg tužitelj utužuje potraživanje u ovom predmetu tužitelj ne smatra nalogoprimcem i da mu ne pripadaju prava kao nalogoprimcu iz ugovora koji je zaključio sa tuženom.

Zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva ostalo je neraspravljeno i zbog toga neutvrdjeno, pa je revizija temeljem odredbe st. 2. čl. 395. ZPP prihvaćena nižestepene presude ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu koji će činjenično stanje raspraviti i utvrditi i u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva i nakon toga o tužbenom zahtjevu ponovno odlučiti.

Odluka o trošku nastalom u povodu revizije temelji se na odredbi st. 3. čl. 166. ZPP.

U Zagrebu, 27. listopada 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.