I Kž-438/2011-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 438/11-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića, Dražena Tripala, Miroslava Šovanja i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. Č. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 125. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i opt. Z. I. G., opt. M. S. i opt. T. T. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. ožujka 2011. broj K-190/10, u sjednici održanoj 8. svibnja 2013., u nazočnosti branitelja opt. Z. I. G., J. G., odvjetnika iz Z., te branitelja opt. T. T., T. K., odvjetnika iz Z., te u sjednici održanoj 13. studenoga 2013.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. Z. I. G., opt. M. S. i opt. T. T., po službenoj dužnosti, a u odnosu na opt. A. Č. i opt. N. Č. na temelju članka 383. Zakona o kaznenom postupku, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na kazneno djelo otmice iz čl. te se izriče da su opt. A. Č., opt. N. Č., opt. Z. I. G., opt. M. S. i opt. T. T. djelom činjenično i pravno opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo protiv osobne slobode otmice iz članka 137. stavka 2. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., u nastavku: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se na temelju članka 137. stavka 2. KZ/11 optuženici osuđuju na kazne zatvora i to opt. A.

Č. u trajanju od jedne godine i dva Č. u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, opt. N.

mjeseca, opt. M. S. u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, opt. T. T. utvrđuje se kazna zatvora u trajanju jedne godine, a prihvaća se kao utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 90. u svezi članka 33. KZ/97 pa se opt. T. T. uz primjenu čl. 51. st. 1. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a opt. Z. I. G. se osuđuje na temelju čl. 137. st. 2. KZ/11 uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci pa mu se na temelju članka 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda kojom se određuje da se kazna zatvora na koju je opt. Z. I. G. osuđen neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

I Kž 438/11-8

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženicima se u kazne zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. A. Č. od 23. siječnja 2006. do 16. travnja 2007., opt. N. Č. od 23. siječnja 2006. do 16. travnja 2007., opt. M. S. od 15. veljače 2006. do 16. travnja 2007. te opt. T. T. od 24. travnja 2006. do 18. travnja 2008., a u slučaju opoziva uvjetne osude opt. Z.

I. G. će se na temelju članka 54. KZ/11 u kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u pritvoru 23. i 24. prosinca 2005.

III. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. Z. I. G., opt. M. S. i opt. T. T. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašeni su krivim opt. A. Č., opt. N. Č., opt. Z. I. G. i opt. M. S. zbog kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 2. i 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04 i 84/05, dalje: KZ/97), a opt. T. T. zbog kaznenih djela otmice iz čl. 125. st. 2. i 1. KZ/97 i ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97.

Na temelju čl. 125. st. 2. KZ/97 opt. A. Č. i opt. N. Č. su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i dva mjeseca svaki, opt. Z. I. G. na temelju čl. 125. st. 2. KZ/97, uz primjenu odredbi o ublažavanju iz čl. 57. st. 2. toč. b. KZ/97, na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci s tim da je izvršenje izrečene kazne zatvora primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ/97 odgođeno kroz period provjeravanja od četiri godine, a opt. M. S. na temelju čl. 125. st. 2. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Opt. T. T. je za kazneno djelo iz čl. 125. st. 2. KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ-a uz primjenu čl. 57. st. 1. 2. t. d. KZ/97 mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je, na temelju čl. 60. st. 1. i 2. t. c. KZ/97, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 optuženicima je u izrečene kazne uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i zadržavanju i to opt. A. Č. i opt. N. Č. od 23. siječnja 2006. do 16. travnja 2007., opt. Z. I. G. za slučaj opoziva uvjetne osude od 23. do 24. prosinac 2005., opt. M. S. od 15. veljače 2006. do 16. travnja 2007. i opt. T. T. od 24. travnja 2006. do 18. travnja 2008.

Na temelju čl. 122. st. 1. Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje: ZKP/97) opt. A. Č. i opt. N. Č. su presuđeni na platež paušala u iznosu od po 500,00 kuna, opt. Z. I. G. i opt. M. S. u iznosu od po 1000,00 kuna, dok je opt. T. T. na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 u cijelosti oslobođen od naknade troškova kaznenog postupka.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP/97 u svezi čl. 119. st. 2. toč. 8. ZKP/97 opt. A. Č., opt. N. Č., opt. Z. I. G. i opt. M. S. su dužni solidarno platiti nužne izdatke i nagradu punomoćnika oštećenika u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

I Kž 438/11-8

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i to samo u odnosu na opt. Z. I. G. i opt. T. T., s prijedlogom da se ovim optuženicima izreknu kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Opt. Z. I. G. se žali putem branitelja J. G., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. M. S. se žali putem branitelja Z. P., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a njegov je žalbeni prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Opt. T. T. je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu putem braniteljice V. D. L., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen na dužno razgledanje D. odvjetništvu Republike Hrvatske.

Kako su branitelji opt. Z. I. G., opt. M. S. i opt. T. T. u žalbama zahtijevali da ih se izvijesti o sjednici vijeća, sukladno odredbi čl. 374. st. 1. ZKP/97, to je i učinjeno, s tim da su sjednici pristupili branitelj opt. Z. I. G., J. G., odvjetnik iz Z., i zamjenik braniteljice opt. T.

T., T. K., odvjetnik iz Z..

Sjednici nisu pristupili uredno izviješteni opt. Z. I. G., opt. M. S. i branitelj Z. P., dok je u odnosu na opt. T. T. dostava obavijesti vraćena s napomenom da nije podigao pošiljku, pa je sjednica temeljem čl. 374. st. 4. ZKP/97 održana u njihovoj odsutnosti.

Žalbe nisu osnovane.

Nisu u pravu opt. Z. I. G. i opt. T. T. koji tvrde da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Neosnovano opt. Z. I. G. tvrdi da je sud prvog stupnja izmjenom činjeničnog opisa kaznenog djela presudu izmijenio na njegovu štetu i da je time povrijedio odredbu čl. 381. ZKP/97 jer je prethodna prvostupanjska presuda od 07. srpnja 2008. u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja pobijana žalbom koja je izjavljena u korist optuženika.

Naime, sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi u odnosu na činjenični opis iz izreke optužnice izmijenio tvrdnju tužitelja da su se svi optuženici prethodno zajednički dogovorili da počine predmetno kazneno djelo, utvrđujući u izreci da je takav prethodni dogovor postojao samo između opt. A. Č. i opt. T. T., a u obrazloženju navodi da iz izvedenih dokaza proizlazi da su se ostali optuženici u smislu tzv. sukcesivnog supočiniteljstva kasnije pridružili u počinjenju kaznenog djela otmice. Nadalje, sud prvog stupnja je slijedom navedenog utvrđenja u daljnjem dijelu iz činjeničnog opisa optužnice izostavio tvrdnju da su

I Kž 438/11-8

se opt. Z. I. G. i opt. M. S. prema ranijem dogovoru svih optuženika uključili u izvršenje djela, obrazlažući da u tom prethodnom dogovoru ovi optuženici nisu sudjelovali.

Iz izloženog je evidentno da sud prvog stupnja, nakon što je ukinuta prethodna presuda K-49/08-408, od 07. srpnja 2008. prihvaćanjem žalbi opt. Z. I. G. i opt. T. T., a povodom njih i žalbe opt. M. S. primjenom čl. 383. ZKP/97 i u odnosu na ostale optuženika, nije u pobijanoj presudi opisanim intervencijama u činjenični opis presudu izmijenio na štetu optuženika. Utvrđenjem da se nije radilo o prethodnom dogovoru svih optuženika da se počini otmica, već da je dogovor postignut samo između dva optuženika, ne dovodi se opt. Z. I. G., niti ostali optuženici u nepovoljniji položaj, ni u kom pogledu jer se u biti time cijelom djelu ipak daje nešto manji značaj. Pozivanje opt. Z. I. G. na ukidno rješenje ovoga suda od 23. lipnja 2010., broj I Kž-1003/08-5 je neosnovano jer je u obrazloženju rješenja ovaj sud sudu prvog stupnja sugerirao da u ponovljenom postupku vodi računa o odredbi čl. 381. ZKP/97 budući se prvostupanjski sud upustio u izmijene činjeničnog opisa naknadno u pisanom otpravku koji se razlikovao od izvornika koji je objavljen na glavnoj raspravi, zbog čega je ta presuda morala biti ukinuta. U tom kontekstu, s obzirom na postojanje različitih činjeničnih opisa, sudu prvog stupnja je ukazano da pazi na povredu iz čl. 381. ZKP/97 jer je presuda ukinuta samo po žalbi optuženika, a ne i državnog odvjetnika. Međutim, u ponovljenom postupku, kao što je naprijed rečeno, sud prvog stupnja je mijenjanjem elementa dogovora ostao u okviru postavljenog činjeničnog opisa optužnice koja je zadnji put izmijenjena na raspravi od 07. srpnja 2008. (list 1072), tako da nije presudu izmijenio na štetu optuženika.

Suprotno tvrdnjama opt. Z. I. G. izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna sama sebi i razlozima, o svim odlučnim činjenicama u obrazloženju pobijane presude je sud prvog stupnja iznio razloge i ne postoji proturječnost između onoga što sud navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

Brojni postupovni prigovori opt. Z. I. G. iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 se mogu svesti na slijedeće tvrdnje.

Tvrdi da u činjeničnom opisu izreke pobijane presude nisu opisane njegove aktivnosti koje bi odgovarale zakonskom opisu, nije opisan subjektivni element bića kaznenog djela u odnosu ovog optuženika, u izreci se najprije navodi da su optuženici postupali po prethodnom dogovoru, a u obrazloženju presude se navodi da se ovaj optuženik naknadno uključio u počinjenje kaznenog djela otmice i da se iz izvedenih dokaza ne može pouzdano zaključiti o tome da bi opt. Z. I. G. i opt. M. S. sudjelovali u zajedničkom dogovoru, iz zakonskog opisa proizlazi da je opt. Z. I. G. radi ostvarenja cilja otmice prijetio drugom da će ga usmrtiti ili teško tjelesno ozlijediti, dok se u činjeničnom opisu navodi samo to da je ovaj optuženik oštećenika zajedno s opt. T. udarao, a opt. T. prema oštećeniku usmjeravao revolver i povremeno okidao na prazno, razlozi suda o supočiniteljstvu ne proizlaze iz izvedenih dokaza i potpuno su nerazumljivi i proturječni, odnosno o načinu sudjelovanja ovog optuženika u ostvarenju kaznenog djela kao supočinitelja uopće nema razloga te je netočna konstatacija suda da nakon razgovora koji se između opt. G. i opt. S. u periodu od 04,16 i 04,58 nije registriran niti jedan telefonski kontakt, iako iz ispisa telefonskih kontakata (list 842) je registriran i kontakt u 05,19 sati.

Međutim, iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude jasno proizlazi kako su se opt. Z. I. G. i opt. M. S. u blizini Kenedyjevog trga pridružili ostalim optuženicima, kako su svi

I Kž 438/11-8

zajedno otišli u stan u Šulekovoj ulici kojega su njih dvojica imali u najmu, kako ga je u tom stanu, nakon što je oštećenika opt. A. Č. i opt. M. S. zatražili da plati štetu na automobilu u iznosu od deset tisuća eura, opt. G. udario nekoliko puta nogom u rebra, dok je opt. T. oštećenika udarao po glavi, u više navrata ga udarao i vilicom za roštilj, revolverom okidao na prazno prema oštećeniku, a opt. N. Č. oštećeniku prijetio „da ne zna s kim će imati posla te da će vidjeti tko su oni“. Ovakav činjenični opis, a u kontekstu prethodnog opisivanja načina na koji su opt. A. Č. i opt. T. T. s još jednom osobom uz dramatičnu vožnju po gradu i pucanjem iz vatrenog oružja oštećeniku oduzeli slobodu, udarali ga i prijetili riječima „Hoćemo li pucati u njega ili ga voditi u stan?“, nedvojbeno sadrži sve elemente predmetnog kaznenog djela otmice. Stoga, budući subjektivni odnos opt. G. kao supočinitelja, koji svojim postupanjem sudjeluje u ostvarenju navedenog kaznenog djela, proizlazi iz njegovih poduzetih radnji, njegovu izravnu namjeru da otetog oštećenika prisilili da plati deset tisuća eura i nije potrebno opisivati. Sud prvog stupnja je o svim odlučnim činjenicama kako objektivnog tako i subjektivnog karaktera u obrazloženju iznio razloge koji nisu proturječni, pogotovo ne potpuno i u znatnoj mjeri, u smislu odredbe čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97. Nema nikakvog proturječja u vezi utvrđenja suda o postojanju prethodnog dogovora između opt. A. Č. i opt. T. T. i kasnijeg priključenja opt. G. i opt. S., o čemu je već bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja.

Kada opt. Z. I. G. kao jedan od supočinitelja sudjeluje u počinjenju kaznenog djela otmice na način da se otetoj osobi prijeti pištoljem i da će biti usmrćena, to što on prema činjeničnom opisu „samo“ tuče oštećenika nije u proturječju s zakonskim opisom izreke presude u kojoj se navodi da se radi ostvarivanja cilja otmice taocu prijetilo smrću ili teškim tjelesnim ozljeđivanjem. Kazneno djelo je evidentno počinjeno na način na koji je to opisano u zakonskom opisu prijetnjama smrću ili teškim tjelesnim ozljeđivanjem, a to što svaki od supočinitelja nije poduzimao osobno svaku radnju kojom se ovo kazneno djelo ostvaruje nije relevantno u smislu odredbe čl. 35. st. 3. KZ/97 i teorije vlasti nad djelom. U biti, kroz ovaj postupovni prigovor opt. G. prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na ovu odlučnu činjenice oblika počinjenja, o čemu će više riječi biti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Isto se odnosi i na utvrđenja suda u vezi telefonskih kontakata između opt. G. i opt. S. jer se kroz postupovni prigovor opt. G. da je sud pogrešno utvrdio kada je ostvaren zadnji njihov kontakt, iako drugačije proizlazi iz ispisa poziva, u biti nastoji osporiti utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, da bi se radilo o bitnoj povredi iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 u pogledu proturječnosti između razloga obrazloženja i stvarnog sadržaja isprava, mora se raditi o znatnoj proturječnosti u pogledu odlučnih, a ne nekih drugih činjenica. Posve je jasno đu navedenih optuženika nije odlučna da pitanje kada je ostvarena zadnja komunikacija izme

činjenica, tako da sud prvog stupnja nije počinio navedenu postupovnu povredu, kako to pogrešno smatra ovaj žalitelj.

Sve što je naprijed navedeno u vezi ove potonje postupovne povrede odnosi se i na prigovor opt. T. T. da postoji znatna proturječnost između onog što sud u obrazloženju (str. 10, drugi odlomak) navodi o sadržaju zapisnika o iskazu oštećenika i onoga što je na zapisniku od 14. ožujka 2007. u njegovom iskazu doista navedeno, kao i na prigovor ovog optuženika o postojanju znatne proturječnosti između onoga što sud navodi o sadržaju nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine i samih tih nalaza. Naime, iako sud kod interpretacije iskaza oštećenika nije potpuno točno iznio što je ovaj na glavnoj raspravi rekao u vezi hitaca

I Kž 438/11-8

koje je čuo i pogrešno je kod iznošenja sadržaja nalaza i mišljenja medicinskih vještaka Š. i S. naveo da je oštećenik zadobio potres mozga i ozljede udarcima srednje do jakog intenziteta, iako iz nalaza i mišljenja ovih vještaka slijedi da se potres mozga u medicinskom smislu objektivno ne može dijagnosticirati i da su udarci bili srednje jakog intenziteta, sve te okolnosti nisu odlučne činjenice jer se samo u odnosu na njih navedena postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 može odnositi. Dakako da način na koji je oštećenik opisao oštećenja na vozilu uslijed dva ispaljena hica, niti ozljede koje je zadobio oštećenik, ne predstavljaju odlučne činjenice o kojima ovisi neposredna primjena postupovnog ili materijalnog prava za predmetno kazneno djelo, već se radi o okolnostima koje mogu biti značajne s aspekta pravilnosti utvrđivanja dinamike događaja.

Optuženik T. T. također neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s tim da on osim povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 tvrdi da je počinjena i povreda iz st. 3. citiranog propisa.

Naime, to što sud prvog stupnja očitom omaškom na str. 14., drugi odlomak obrazloženja presude, između činjenice koje među strankama nisu sporne, iznosi utvrđenje da je opt. T. T. ispalio u automobil oštećenika dva hica iz revolvera, iako je to sporno jer ovaj optuženik od početka poriče da je on pucao, ne čini time bitnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97. Naime, zbog toga izreka nije nerazumljiva niti su zbog toga razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Da se radi o čisto tehničkom propustu u pisanju presude proizlazi iz toga što sud u daljnjem dijelu obrazloženja, a što i žalitelj priznaje, ispravno navodi (str. 19., predzadnji odlomak) da je u pogledu kaznenog djela pokušaja ubojstva nesporno da je za vrijeme dok je oštećenik upravljao svojim vozilom ispaljen jedan hitac iz vozila kojim je upravljao opt. A. Č., a potom u daljnjem dijelu obrazloženja sud iznosi opširnu argumentaciju zašto ne prihvaća obranu opt. T. da nije pucao on već S. D.. Dakle, obrazloženje presude niti u najmanjoj mjeri nije nerazumljivo zbog opisane omaške suda prvog stupnja i ne utječe na zakonitost pobijane presude tako da se ne može govoriti niti o tzv. relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97 u vezi čl. 359. st. 7. ZKP/97.

Nije u pravu opt. T. T. kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97 jer da nije pravilno primijenio odredbu čl. 3. st. 2. ZKP/97 i nije razriješio činjeničnu dvojbu u pogledu obilježja kaznenog djela za koje se tereti, na način da nije uzeo kao povoljnije da je njegova namjera bila samo da dovede u opasnost život oštećenika, a ne da ga ubije. Smatra da je sud dvojbu o namjeri optuženika trebao riješiti na način da utvrdi da se radi o kaznenom djelu dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 263. KZ/97.

Kao što sam žalitelj u ovom dijelu žalbe priznaje kada navodi da će se detaljnije ove prigovore iznijeti pod žalbenom osnovom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, radi se o prigovorima iz činjenične, a ne postupovne sfere, koja će biti predmet razmatranja u daljnjem dijelu obrazloženja. Ovom se optuženiku ukazuje da u konkretnom slučaju sud prvog stupnja nije uopće niti imao potrebe posezati za odredbom čl. 3. st. 2. ZKP/97 jer nije niti bio u činjeničnoj dvojbi koju bi imao razrješavati na način koji bi bio povoljniji za ć je svoju odluku o dokazanosti navoda optužbe u pogledu kaznenog djela optuženika, ve

pokušaja ubojstva posve ispravno utemeljio na nizu dokaza koji su sa potpunom izvjesnošću ukazivali da je opt. T. to kazneno djelo počinio s neizravnom namjerom.

I Kž 438/11-8

Iz svih naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe opt. Z. I. G. i opt. T. T. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti bilo koju drugu postupovnu povredu koje se taksativno navode u citiranom propisu.

Optuženik Z. I. G. se žali zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP/97, a obrazlažući ovu žalbenu osnovu ovaj optuženik navodi da se postavlja suštinsko pitanje, u smislu povrede kaznenog zakona, da li iz radnji navedenih u činjeničnom opisu izreke pobijane presude za koje je proglašen krivim proizlazi da se radi o supočiniteljstvu ili on sudjeluje u radnji tuđeg kaznenog djela (u radnjama izvršenja opt. A. Č., N. Č. i T. T.) kao pomagatelj. U daljnjem dijelu obrazloženja žalbe opt. G. navodi da je radi razlučivanja ovog pravnog pitanja ipak neophodno ukazati na činjenični supstrat i na činjenična utvrđenja suda prvog stupnja te iznosi niz prigovora činjeničnog karaktera ujedno i obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koju je koncepcijski i iznio u istom poglavlju žalbe s žalbenom osnovom povrede kaznenog zakona.

Međutim, suprotno tvrdnjama ovog optuženika sud prvog stupnja nije primijenio kazneni zakon koji se ne može primijeniti u smislu u kojem to opt. G. sugerira, tj. da se ne radi o supočiniteljstvu već o pomaganju. Naime, o povredi kaznenog zakona se radi kada sud na ispravno i potpuno utvrđeno činjenično stanje povrijedi kazneni zakon na jednom od pitanja iz čl. 368. toč. 1.-6. ZKP/97.

U konkretnom slučaju, kako je u činjeničnom opisu pobijane presude navedeno da se opt. Z. I. G. zajedno s opt. M. S. u blizini Kenedyjevog trga pridružio ostalim optuženicima koji su prethodno oteli oštećenika i svi su zajedno otišli u stan opt. G. i opt. S. u kojem su opt. A. Č. i opt. S. zatražili od oštećenika da plati 10.000 E., dok su ga T. i opt. G. tukli, opt. T. mu i prijetio revolverom, a opt. N. T. ozbiljno prijetio, takve radnje opt. G. očito ne predstavljaju samo radnje pomagatelja već je u pitanju supočiniteljstvo. Prema tome, na takvo je utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjena odredba iz čl. 125. st. 1. i st. 2. KZ/97 u odnosu na sve optuženika jer su svi oni supočinitelji.

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona na koju ukazuje ovaj optuženik. U biti, on i u ovom dijelu žalbe prvostupanjsku presudu pobija zapravo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer nastoji dovesti u sumnju ispravnost zaključka suda prvog stupnja o tome da je u pitanju supočiniteljstvo, smatrajući da je trebalo utvrditi kao ispravno da je u pitanju njegovo pomaganje. Stoga će o ovom prigovoru više biti rečeno u daljnjem dijelu ovog obrazloženja kod očitovanja na činjenične prigovore žalitelja.

Protivno navodima opt. Z. I. G., opt. M. S. i opt. T. T. sud prvog stupnja je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio.

U pogledu kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 2. KZ/97 opt. G. i opt. S. pobijajući prvostupanjsku presudu iznose brojne prigovore i opširno ih nastoje argumentirati svaki sa svog aspekta, međutim, ono što se može svesti na zajednički nazivnik ovih optuženika je slijedeće.

I Kž 438/11-8

Oba optuženika ukazuju da ni u kakvom prethodnom dogovoru o otmici nisu sudjelovali, s događajem otmice oštećenika koji se dogodio u prethodnom dijelu događaja nemaju nikakve veze, niti su sve do dolaska u stan znali o čemu se radi, tako da njihova uloga u cijelom događaju nije onakva kako ju utvrđuje sud prvog stupnja.

U tom smislu opt. Z. I. G. navodi da iz opisnih radnji koje je poduzeo nikako ne proizlazi zaključak da je imao vlast nad djelom, jer se ne radi o radnjama počinjenja protupravnog oduzimanja slobode oštećenika, nije oštećeniku prijetio usmrćenjem ili teškim tjelesnim ozljeđivanjem, niti je u izreci opisnim radnjama bitno doprinio počinjenju predmetnog kaznenog djela. Ukazuje da nesporno nije bio prisutan događajima u Dubravi kada je oštećeniku oduzeta sloboda kretanja, a logično je da nije bio s opt. M. S. u periodu kada s njim telefonski komunicira u periodu od 04,16 sati i 05,19 sati, pa kada se to dovede u vezu s činjenicom da je oštećenik u stan u Šulekovoj ulici doveden uz suglasnost opt. S. iz 05,00 sati tada se postavlja pitanje kakva je uopće njegova uloga u počinjenju inkriminiranog događaja. Ističe da iz navedenog proizlazi i to da oštećenik ne govori istinu kada tvrdi da ga je vidio u vozilu B. s opt. S. na Kvaternikovom trgu, dakle prije ulaska u stan koji se dogodio iza 05,00 sati, što znači da nije s ostalima niti ulazio u stan u to vrijeme, što pak ukazuje da nije bio involviran u cijeli događaj, već je došao kasnije. Napominje da bi se njegovi navodi da nije bio s opt. S. potvrdili podacima ovlaštenog operatera o lokacijama njihovih mobitela u vrijeme registriranih komunikacija, što je sud pogrešno cijenio nevažnim i odbio je taj dokazni prijedlog.

Optuženik M. S. navodi da je sam opt. A. Č. potvrdio da mu je rekao da je imao sudar i da stan treba da se s oštećenikom razjasni oko štete, da bi mu tek nakon ulaska u stan objasnio što se događa te večeri. On je sprječavao da opt. G. nastavlja tući oštećenika što je oštećenik i potvrdio, a odlučio je pozvati E. F. samo kako bi ostali optuženici oštećenika pustili i da napuste stan. Ističe da njega nitko od ostalih optuženika ne tereti da je bio uključen u razgovore o šteti, a to potvrđuje i oštećenik koji je naveo da je on tek nakon razgovora koji su o šteti vodili opt. A. Č. i oštećenik po proteku deset minuta rekao da je zvao E. F.. Nije nakon izlaska iz stana prijetio nekim zlom oštećeniku da ne smije ići na policiju, već mu je pred ostalim optuženicima sugerirao da to ne čini kako bi smirio situaciju i kako bi ovi oštećenika pustili na slobodu bez straha da će ih ovaj prijaviti.

Međutim, naprijed navedenim prigovorima navedeni optuženici nisu doveli u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.

Naime, opt. G. u biti ne osporava da je tukao oštećenika u stanu u Šulekovoj ulici nakon što su opt. A. Č. i opt. M. S. s ovim raspravljali o isplati štete, jedino što nastoji minorizirati svoju ulogu tvrdnjom da nije zajedno s ostalim ušao u stan, već je došao kasnije i da nije znao o čemu se radi. Međutim, tvrdnje oštećenika da je prije ulaska u stan, vrata otključao upravo opt. G. potvrđuje i opt. M. S. pa je sud prvog stupnja s pravom ovu činjenicu utvrdio i stoga posve opravdano odbio kao nevažne dokazne prijedloge opt. G. usmjerene na dokazivanje tvrdnje da je došao kasnije. Sud prvog stupnja je učestalost telefonskih komunikacija između opt. G. i opt. S. pravilno cijenio kao dokaz da se radi o dogovaranju u svezi dovođenja u stan oštećenika, a to što je sud zanemario okolnost da su oni još jednom čno jer ne predstavlja nepobitan dokaz da opt. G. nije u stan razgovarali u 05,19 sati nije odlu

ulazio s ostalim optuženicima i oštećenikom. Uostalom, utvrđenja u pogledu vremena počinjenja predmetnog kaznenog djela su orijentaciona jer proizlaze iz iskaza oštećenika koji

I Kž 438/11-8

s obzirom na sve okolnosti svakako nije mogao točno precizirati kada se koji događaj odigrao već navodi da se događaj u Dubravi dogodio oko 04,30-04,40, da su u stan u Šulekovoj došli nakon oko pola sata i da su ga tu optuženici držali oko dvadeset minuta. Prema tome, inzistiranje opt. G. da dokaže da prema takvom opisu događaja on u 05,19 sati nije mogao biti u stanu jer tada ne bi zvao opt. S. je neosnovano jer ne utječe na pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja koja se odnose na odlučne činjenice, a okolnost točnog vremena događaja u stanu u Šulekovoj svakako nije odlučna činjenica.

Ono što je presudno u odnosu na opt. G. i opt. S., a što oni pogrešno tumače, je njihova uloga u cijelom ovom događaju. Naime, oba optuženika bagateliziraju svoje uloge navodeći da ono što su radili a što je opisano u izreci ne predstavlja obilježja kaznenog djela otmice.

Međutim, sud prvog stupnja je posve ispravno utvrdio da su se njih dvojica, nakon što su opt. A. Č., opt. N. Č. i opt. T. T. protupravno oduzeli slobodu oštećeniku, u tijeku trajanja ovakvog protupravnog stanja, u smislu sukcesivnog supočiniteljstva, pristupili izvršenju kaznenog djela otmice na način da su, nakon što su obaviješteni o čemu se radi, ostalim počiniteljima dali na korištenje njihov stan, opt. G. je oštećenika, od kojega su opt. A. Č. i opt. M. S. tražili da plati štetu u iznosu od deset tisuća eura, nekoliko puta udario nogom u rebra, dok ga je opt. T. tukao i izvršio okidanje revolverom na prazno, a opt. N. Č. prijetio da će vidjeti tko su oni, opt. S. je zvao oštećenikovog prijatelja radi realizacije cilja otmice, a po izlasku iz stana, nakon što je opt. N. Č. zaprijetio oštećeniku da ne ide u policiju jer će inače pucati u njega, opt. S. mu je zaprijetio da ne ide u policiju niti kod doktora i da se sutra javi osobi koja će garantirati isplatu štete.

Te radnje opt. G. i opt. S., poduzete u sklopu radnji ostalih optuženika, ni u kom slučaju, iako poduzete u vrijeme kada je oštećenik bio već protupravno otet, nisu samo zbog toga manje značajne i ne znači da opt. G. i opt. S. nisu zbog toga supočinitelji.

Naime, kod supočiniteljstva, a pogotovo sukcesivnog, nije nužno da svi supočinitelji postupaju u svim fazama izvršenja kaznenog djela i da svaki od njih ostvaruje sve radnje iz bića kaznenog djela. Dovoljno je, u smislu prihvaćene teorije vlasti nad djelom (čl. 35. st. 3. KZ/97), da se radi o zajedničkom dogovoru supočinitelja da se djelo počini i da radnje koje poduzimaju supočinitelji bitno pridonose ostvarenju kaznenog djela. Dakle, u konkretnom slučaju, nije relevantno što opt. G. i opt. S. nisu osobno sudjelovali kod protupravnog zatvaranja oštećenika, niti su mu osobno prijetili smrću ili da će ga teško tjelesno ozlijediti, već su te radnje izvršili drugi supočinitelji, i njih dvojica vladaju djelom otmice, jer poduzimaju radnje kojima bitno pridonose da se djelo dovrši, a doprinosi ostvareni počinjenjem jedinstvenog djela uračunavaju se svim supočiniteljima. Opt. G. oštećenika tuče u cilju da ga prisili da plati štetu koju od njega prethodno traže opt. A. Č. i opt. M. S., M. S. poziva treću osobu koju dovodi u vezu s oštećenikom kako bi se cilj otmice ostvario, a na koncu i prijeti oštećeniku da djelo nikome ne prijavljuje. Ove radnje oba ova optuženika posve nesumnjivo predstavljaju radnje kojima se bitno doprinosi da se djelo ostvari. Dakle, nema govora da opt. G. samo pomaže i da sudjeluje u radnju tuđeg djela, a u kontekstu aktualne teorije vlasti nad djelom pitanje koje on ističe o prihvaćanja djela kao svog (cum animus auctoris) nije niti relevantno jer se ta pitanja odnose na subjektivističku teoriju dolusa u kojoj je kao kriterij utvrđivanja počiniteljstva bilo potrebno utvrditi volju optuženika da prihvati djelo kao svoje.

I Kž 438/11-8

Prema tome, sud prvog stupnja je činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo otmice pravilno i potpuno utvrdio.

Optuženik T. T. pobijajući prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo ubojstva u pokušaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi da je sud pogrešno utvrdio da je kod njega postajala neizravna namjera da usmrti oštećenika, iako nema materijalnih dokaza niti da je on pucao, revolver nije nađen, oštećenik nije vidio tko je pucao, očevidaca nema, a njegovu obranu da je pucao i to samo jednom, S. D. potvrđuju svjedok D. M. i opt. A. Č.. Nadalje, ističe da je u pravu on kada u obrani tvrdi da se radilo o jednom hicu, a ne oštećenik koji govori o dva pogotka u vozilo, jer to proizlazi iz zapisnika o očevidu, fotoelaborata i iz nalaza i mišljenja vještaka balističke sruke. Ukazuje da sud nije mogao okolnost da je obranu u kojoj je naveo da je pucao S. D. iznio tek na glavnoj raspravi, a ne odmah u istrazi, cijeniti kao indiciju dokazanosti tvrdnje optužbe. Ističe da je obranu iznio odmah na početku dokaznog postupka, ne znajući kako će takva obrana korespondirati s nalazom balističkog vještaka i iskaza oštećenika, što je potvrda da nije kalkulirao. Potom ovaj optuženik ističe različitosti u iskazivanju oštećenika i njegovog brata Ivice T. kojem je prvom odmah nakon događaja ispričao što se dogodilo, zatim na opširan način ukazuje na različitost u iskazivanju oštećenika tijekom trajanja ovog postupka u pogledu opisa pucanja u njegovo vozilo, navođenja broja osoba koje su ga slijedile u automobilu, ističe proturječnosti između iskaza oštećenika da su bila dva hica i nalaza balističkih vještaka koji su potpuno suglasni da se radi o jednom hicu koji je oštetio vozilo oštećenika te ukazuje na neuvjerljivu tvrdnju oštećenika da je tijekom ovog događaja bio teško pretučen, a iz nalaza medicinskih vještaka proizlazi da je zadobio samo tri lake tjelesne ozljede od kojih je bar jedna mogla nastati i u trenutku izlijetanja njegovog automobila s ceste kada je ovaj prema vlastitom kazivanju udario glavom ispred sebe.

Međutim, svim naprijed navedenim prigovorima opt. T. ne dovodi u dvojbu utvrđenja suda prvog stupnja da je počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju upravo na način kako je to opisano u izreci presude.

Naime, sud pravog stupnja je opravdano prihvatio kao uvjerljiv i dosljedan iskaz oštećenika da je čuo da su dva hica pogodila vozilo, bez obzira što su balistički vještaci utvrdili da je samo jedan hitac nanio sva konstatirana oštećenja na vozilu, jer je moguće da je u dinamici događaja i u stresnoj situaciji u kojoj se našao, oštećenik stekao krivi dojam da su oba hica pogodila automobil. Međutim, ta okolnost zapravo i nije odlučna jer, kada bi se i radilo o ispaljivanju samo jednog hica, a ne dva kako je to ispravno utvrdio sud prvog stupnja, iz revolvera 38 S. ili 357 M., na udaljenosti od nekoliko metara, u automobil u pravcu vozača i to horizontalno u smjeru kabine automobila, u razini gornjeg dijela vozačevog tijela, te okolnosti nedvojbeno upućuju na zaključak da se radi o kaznenom djelu ubojstva u pokušaju koje je počinjeno s neizravnom namjerom kao oblikom krivnje. Ciljano gađanje revolverom u pravcu oštećenika koji nije htio stati već je nastojao pobjeći progoniteljima, nije po ocjeni ovog drugostupanjskog suda radnja kojom se dovodi u opasnost život ljudi, već takav počinitelj pristaje da pucanjem u pravcu konkretne osobe tu osobu i usmrti. Stoga se ne radi o kaznenom djelu dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 263. st. 1. KZ/97 kako to opt. T. pogrešno sugerira, već je u pitanju kazneno djelo ubojstva čl. 33. st. 1. KZ/97..

u pokušaju iz čl. 90. u vezi

I Kž 438/11-8

Sud prvog stupnja je ispravno utvrdio da je pucao opt. T. T., a ne sada pokoji S. D. i sve razloge koje sud prvog stupnja ističe u odnosu na ovu utvrđenu činjenicu u cijelosti kao logične prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja. Nije sporno da je opt. T. T., od trenutka kada je oštećenik nakon jurnjave automobilima zaustavljen i otet, imao u ruci revolver kojim je oštećeniku cijelo vrijeme prijetio okidanjem na prazno. Nadalje, činjenica je da svjedok D. M., inače prijatelj opt. T. i opt. A. Č., srodnik opt. T., različito opisuju tko je gdje sjedio, pa tako opt. Č. tvrdi da je opt. T. u trenutku pucanja bio suvozač, dok svjedok M. navodi da je on bio suvozač a opt. T. da je bio iza vozača, što je značajna razlika jer je neuvjerljivo da bi se tako bitan detalj naprosto pogrešno memorirao, a slijedom toga je i opisivanje navodnog otimanja pištolja opt. T. od S. D. posve različito. Naime, opt. Č. opisuje kako se nakon pucnja opt. T. okrenuo prema S. koji je sjedio na stražnjem sjedalu iza njega te mu rekao da preda pištolj, dok svjedok M. tvrdi da se okrenuo i vidio da opt. T. od S. otima pištolj.

Kraj takvog stanja stvari, te kraj činjenice koju također sud prvog stupnja ispravno ima u vidu, da S. D. nema nikakvog motiva upotrijebiti oružje prema oštećeniku, da mu T. nije vratio revolver kada je S. otišao svojoj kući te činjenice da je opt. T. ovu tvrdnju da je pucao D. iznio tek u fazi glavne rasprave, ovaj zatvoreni krug indicija nedvojbeno upućuje na zaključak da je kritične zgode pucao opt. T. T., a ne S. D..

U pravu je, otp. T. da mu se način na koji se brani ne može cijeniti kao indiciju koja ga tereti, međutim, sud prvog stupnja je ispravno ukazao da ovakvu obranu ne prihvaća jer nije životno i logično da se od samog početka ovog kaznenog postupka, dakle, već u istrazi, kada se ovaj optuženik teretio za tako teško kazneno djelo kao što je to pokušaj ubojstva i kada je bio u pritvoru, nije branio na način kako bi to učinila svaka razumna osoba imenujući stvarnog počinitelja čime bi si znatno popravio procesnu poziciju.

Iz navedenih razloga nije relevantno to što nema materijalnih dokaza niti očevidaca koji bi teretili opt. T. da je pucao iz revolvera jer je ova odlučna činjenica utvrđena posrednim dokazima koji s izvjesnošću upućuju na to da je pucao opt. T.. Kraj takvog stanja stvari nije bilo mjesta primjeni pravila in dubio pro reo, jer je ova odlučna činjenica utvrđena s potpunom izvjesnošću.

Prema tome, nisu osnovane žalbe opt. Z. I. G., opt. M. S. i opt. T. T. izjavljene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Povodom žalbi državnog odvjetnika, opt. Z. I. G., opt. M. S. i opt. T. T., ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je utvrdio da je u međuvremenu 01. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11, koji je u pogledu kaznenog djela otmice blaži, prema zapriječenoj kazni.

Naime, prema činjeničnom opisu kaznenog djela otmice koje je pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 125. st. 2. KZ/97, u novom kaznenom zakonu bi postojao pravni kontinuitet, u smislu čl. 3. st. 3. KZ/11, jednim dijelom u odredbi čl. 136. st.2. KZ/11 i to u dijelu kada je ošt. T. T.. protupravno oduzeta sloboda s ciljem da ga se prisili da plati štetu na automobilu kojega su koristili opt. A. Č. i N. Č., ali i u odredbi čl. 137. st.2. KZ/11 kada se

I Kž 438/11-8

pozivanjem treće osobe E. F. nastojalo njega prisiliti da on davanjem u zalog svog automobila zajamči da će isplata biti izvršena i da će oteta osoba T. T. biti pušten, na što je on i pristao. Kako teže kazneno djelo iz čl. 137. st. 2. KZ/11 konzumira lakše kazneno djelo iz čl. 136. st. 2. KZ/11 i postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 125. st. 2. KZ/97 i kaznenog djela otmice iz čl. 137. st. 2. KZ/11 ovaj je drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 3. st. 2. KZ/11 ispitao koji je od navedena dva zakonska propisa blaži, te je utvrdio da je novi KZ/11 blaži zakon. Naime, kao što je već navedeno, za kazneno djelo otmice iz čl. 137. st. 2. KZ/11 je zapriječena kazna zavora u trajanju od jedne do deset godina, a za kazneno djelo iz čl. 125. st. 2. KZ/97 je zapriječena kazna zatvora u trajanju od tri do deset godina. Stoga je, pobijana presuda u odnosu na navedeno kazneno djelo otmice preinačena u pravnoj oznaci djela, na način da je to kazneno djelo pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 137. st. 2. KZ/11.

Uslijed te odluke preinačena je pobijana presuda i u odluci o kazni na način da su na temelju članka 137. stavka 2. KZ/11 optuženici osuđeni na kazne zatvora i to opt. A. Č. u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, opt. N. Č. u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, opt. M. S. u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, opt. T. T. je za ovo kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine. Optuženiku Z. I. G. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 56. KZ/11 odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od četiri godine.

Optuženiku T. T. je zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi čl. 33. st. 1. KZ/97 prihvaćena po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci zatvora te je ovaj optuženik uz primjenu čl. 51. st. 1. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

U kazne zatvora izrečene opt. A. Č., opt. N. Č., opt. M. S., opt. T. T. kao i za slučaj opoziva uvjetne osude opt. I. Z. G. na temelju čl. 54. KZ/11 im je uračunato vrijeme koje su proveli u pritvoru kako je to navedeno u izreci presude.

Zbog odluke o kazni žali se opt. T. T. i državni odvjetnik u odnosu na opt. Z. I. G. i opt. T. T., dok se opt. Z. I. G. i opt. M. S. iz ove žalbene osnove ne žale, međutim, kako su oni žalbe izjavili zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se u smislu odredbe čl. 382. ZKP/97 uzima kao da se i oni žale zbog odluke o kazni.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da su kazne zatvora na koje su osuđeni Z. I. G. i opt. T. T. preblage i da neće ispuniti individualnu i generalnu svrhu kažnjavanja. Državni odvjetnik u argumentaciji tvrdnje da je sud prvog stupnja kod izbora mjere kazne podcijenio otegotne okolnosti zapravo ponavlja okolnosti koje se odnose na radnje izvršenja. Međutim, sud prvog stupnja je na pravilan način valorizirao sve okolnosti koje su od utjecaja na odluku o kazni, kako otegotne tako i olakotne, pa kraj činjenice da je od počinjenja predmetnog kaznenog djela proteklo gotovo osam godina, ovaj je drugostupanjski sud prihvatio kao adekvatne kaznene sankcije izrečene optuženicima ne nalazeći da je opt. Z. I. G. i opt. T. T. potrebno izreći strožu društvenu osudu. Kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci koja je izrečena opt. G. i čije je izvršenje primjenom uvjetne odgođeno kroz period provjeravanja u trajanju od četiri godine kao i kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je opt. T. utvrđena zbog kaznenog djela iz čl. 137. st. 2. KZ/11 i jedna godina i šest mjeseci koja mu je

I Kž 438/11-8

utvrđena zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi čl. 33. st. 1. KZ/97, te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine nisu preblage već se radi o primjerenim kaznama koje će ispuniti svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. Okolnosti koje ovaj optuženik u žalbi iznosi da uzdržava suprugu koja ne radi, da je završio srednju školu, da se ispričao oštećeniku i da je izrazio kajanje i žaljenje, da se korektno ponašao pred sudom, da je bio pod utjecajem alkohola jer je slavio svoj rođendan, da je u mladosti imao tešku traumu glave, nisu tako značajne okolnosti koje bi opravdavale izricanje blaže kazne.

Stoga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.

Iz svih naprijed navedenih razloga trebalo je, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97, presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 13. studenoga 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.