Rev-1873/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1873/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz P., protiv tuženika U. O. usluge d.o.o. P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i protuzahtjeva tuženika U. protiv tužitelja A. K., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 28. prosinca 1998. godine br. Gž-1205/98-2 kojim je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli od 9. travnja 1998. godine br. P-2827/97-9, u sjednici vijeća održanoj dana 12. prosinca 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati određene novčane iznose u visini, sa kamatama i za vrijeme kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude pod I. Dio zahtjeva tužbe na nedopustivost otkaza ugovora o radu od 7. veljače 1997. godine i za naknadu štete kao i na isplatu putnih naloga na iznos od 1.660,92 kn (točka II. izreke prvostupanjske presude) je odbijen. Odlukom pod III. odbijen je protuzahtjev tuženika na isplatu iznosa od 33.150,00 kn sa kamatama i parničnim troškom.

Ta je presuda pobijanom odlukom djelomično preinačena prihvaćanjem zahtjeva tužbe na isplatu i putnih naloga koji glase na iznos od 1.660,92 kn sa kamatama na način i za vrijeme kako je to određeno u izreci te presude.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene propisa materijalnog prava i to protiv dijela odluke o dosudi naknade troškova školovanja i putnih naloga u ukupnom iznosu od 18.588,42 kn, osim putnih naloga pod brojem 59029 i 59082 koji glase na iznos 130 + 850 kn. Naime, tuženik smatra da su sudovi pogrešno primijenili propise materijalnog prava jer da u ovom slučaju nije ispunjen bitan uvjet predviđen odredbom čl. 8. Ugovora o obrazovanju, budući da kod tuženika nije prestala trajno potreba za kadrom i zanimanjem, za koje je tužitelj školovan, a koji je odbio prihvatiti rad na takovim poslovima. Iz tih razloga revident je predložio da se revizija prihvati i u pobijanom dijelu zahtjev tužbe odbije uz naknadu cjelokupnih troškova parnice.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme,

- da su stranke u sporu dana 22. listopada 1993. godine sklopile ugovor o obrazovanju (list 20),

- da je tužitelj u skladu s tim ugovorom školovanje završio i da po završetku školovanja nije ostao na radu kod tuženika kroz ugovoreno vrijeme od devet godina uz nesporno utvrđenje sudova da tuženik nije tužitelju isplatio putne troškove u iznosu od 19.568,42 kn.

Među strankama nije sporna važna činjenica da je tužitelju radni odnos kod tuženika otkazan zbog organizacijskih razloga u smislu čl. 106. u svezi čl. 116. Zakona o radu. Osnovanost zahtjeva na isplatu sredstava i to samo spornih putnih naloga na koje je revident upozorio trebalo je ocijeniti, kako na temelju odluke tuženika o otkazu ugovora o radu, tako i na temelju Ugovora o obrazovanju kako su to pravilno postupili i nižestupanjski sudovi.

Odredbom čl. 6. Ugovora o obrazovanju (list 20) predviđeno je da djelatniku kome prestane radni odnos u poduzeću njegovom krivnjom prije odrađene radne obveze uređene ovim ugovorom dužan je poduzeću vratiti revalorizirani ostatak neodrađenih iznosa sredstava školovanja. Kako je u ovom slučaju utvrđeno, što među strankama i nije sporno, da se radi o poslovno uvjetovanom otkazu, a to stanje isključuje krivnju djelatnika, ovdje tužitelja, što drugačije viđenje tuženika ne dovodi u pitanje vlastitim tumačenjem odredbe čl. 8. Ugovora o obrazovanju kojim je predviđeno da unutar poduzeća nije prestala potreba za kadrom i zanimanjem struke tužitelja s obzirom na istaknuta utvrđenja i razloge zbog kojih je prestao radni odnos tužitelju, na strani tuženika ne stvara povoljniju pravnu situaciju.

S obzirom na istaknute razloge nižestupanjski sudovi su i po mišljenju ovog suda uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava osnovano zahtjev tužbe prihvatili, a protuzahtjev tuženika kao neosnovan odbili.

Kako u provedenom postupku nema ni onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), to je reviziju tuženika kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 12. prosinca 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.