Rev-736/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 736/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, mr. sc. Andrije Erakovića i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. iz R., koju zastupaju punomoćnici M. V. i Z. V., odvjetnici iz R., protiv tuženika A. M. iz R., radi uzdržavanja, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj: Gž- 68/03-2 od 19. ožujka 2003. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj: P-831/99 od 16. kolovoza 2002. godine, u sjednici održanoj dana 29. rujna 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo da plati tužiteljici na ime uzdržavanja iznos od 600,00 kuna mjesečno počev od 01. rujna 1998. godine pa do 07. svibnja 2000. godine sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 5.595,00 kuna.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine drugostupanjska presuda i presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinači i tužbeni zahtjev odbije.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a ni nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP), koja odredba se u ovom slučaju primjenjuje temeljem čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 117/03), nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija nije osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Presude sudova nižeg stupnja mogu se ispitati. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni, a ne postoji ni proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika. Drugostupanjski sud je u smislu čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju se ukazuje u reviziji tvrdnjom da su razlozi navedeni u obrazloženju presuda sudova nižeg stupnja nejasni i proturječni te da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

Nije sporno da je tužiteljica, koja je rođena 1975. godine, kćerka tuženika i da je tuženik doprinosio za njezino uzdržavanje 500,00 kuna mjesečno do rujna 1998. godine. Tužiteljica traži uzdržavanje za razdoblje od 01. rujna 1998. godine pa do 07. svibnja 2000. godine, a utvrđeno je da je u to vrijeme bila studentica Sveučilišta u Trstu i da je diplomirala u listopadu 1999. godine. Nakon diplomiranja nije se zaposlila, a u brak je stupila 07. svibnja 2000. godine. Utvrđeno je da je u spornom razdoblju tužitelj ostvarivao mirovinu od 1.963,00 kn do 2.247,00 kuna mjesečno, a da su ukupne potrebe tužiteljice bile tadašnjih 1.200.000 LIT mjesečno. Sudovi su uzeli u obzir da je tužiteljica bila korisnik stipendije od 800.000,00 LIT mjesečno, ali i da tuženik nema drugih zakonskih obveza uzdržavanja te da je radni vijek proveo kao kapetan duge plovidbe pa mu je materijalna situacija solidna.

Pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su prihvatili tužbeni zahtjev. Prema odredbi čl. 214. tada važećeg Obiteljskog zakona («Narodne novine» br. 162/98), dijete koje se redovito školuje roditelji su dužni uzdržavati i nakon punoljetnosti. Punoljetno dijete koje je završilo školovanje, a ne može se zaposliti roditelji su dužni uzdržavati godinu dana nakon školovanja (čl. 214. st. 2. toga Zakona). Sudovi nižeg stupnja su pravilno u smislu odredbi čl. 235. Obiteljskog zakona ocijenili potrebe tužiteljice i mogućnosti tuženika da daje uzdržavanje.

Sadržaj revizije svodi se na obrazlaganje tvrdnje, koju je tužitelj ponovio u više navrata tijekom postupka, da se tužiteljica u spornom razdoblju nije redovno školovala, tj. da nije bila redovni, već izvanredni student Sveučilišta u Trstu. Pritom ukazuje na činjenicu da su ispravu na talijanskom jeziku, tj. uvjerenje Sveučilišta u Trstu br. 060463 od 11. studenog 1998. godine (koju je predložila kao dokaz tužiteljica u tužbi, a na koju se pozvao i tuženik u odgovoru na tužbu) tri sudska tumača za talijanski jezik različito prevela. Prema prijevodu R. B. tužiteljica je bila redovno upisana u školskoj godini 1998/1999 na četvrtu godinu studija književnosti pri Filozofskom fakultetu u Trstu, a prema prijevodu E. S. tužiteljica je bila upisana kao izvanredni student četvrte godine, dok je L. S. navela da je tužiteljica bila upisana kao apsolvent četvrte godine studija.

Sudovi nižeg stupnja su to međutim uzeli u obzir i ocijenili da je tužiteljica bila redovni student imajući u vidu i to da je prvu godinu studija upisala u akademskoj godini 1994/1995, da je zadnji ispit položila 15. listopada 1998. godine, a diplomski ispit 29. listopada 1999. godine.

Treba međutim reći da je prvostupanjski sud zatražio podatke od Sveučilišta u Trstu dopisom od 04. veljače 2000. godine (list 35) i da je Sveučilište u Trstu odgovorilo dopisom od 06. 12. 2001. godine i dostavilo prvostupanjskom sudu potvrdu o upisu (list 83 i 84 spisa), a prema obrazloženju prvostupanjske presude tom ispravom se potvrđuje da je tužiteljica «bila redovno upisana u akademskoj godini 1998/1999 na Univerzitetu studija u Trstu».

Stoga se pogrešno u reviziji navodi da se presude sudova nižeg stupnja temelje na dopisu - potvrdi Sveučilišta u Trstu od 11. studenog 1998. godine, jer je ocijenjen i sadržaj dopisa od 06. prosinca 2001. godine kojim je to Sveučilište odgovorilo upravo na traženje prvostupanjskog suda i kojem je navedeno (prema prijevodu sudskog tumača) da je tužiteljica bila redovno upisana.

Valjalo je zbog rečenih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 29. rujna 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.