Revr-315/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 315/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz G., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda Karlovcu poslovni broj Gž-1912/2013-2 od 2. listopada 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-379/11-19 od 19. srpnja 2013., u sjednici održanoj 16. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženice Republike Hrvatske kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 26.952,66 kn sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci presude kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.187,50 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari (točka I. izreke). U točki i. izreke presude preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o troškovima te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.300,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presude ili ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženica postavlja materijalnopravno pitanje primjenjuju li se na djelatne vojne osobe, u razdoblju u kojem nisu bili na snazi provedbeni propisi kojima se regulira rad izvan redovnog radnog vremena (straža, dežurstvo, noćni rad, rad subotom i nedjeljom te blagdanom) opći propisi. Daljnja materijalnopravna pitanja se odnose na duljinu trajanja prekovremenog rada djelatnih vojnih osoba te uračunavanje osmosatnog odmora u obračun naknade plaće za prekovremeni rad i osmosatni odmor.

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije tuženica se u reviziji poziva na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda u sličnom predmetu (odluka revizijskog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.) i na odluku Suda Europske unije od 11. siječnja 2007. u predmetu C-437/05.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u razdoblju od listopada 2006. do 1. listopada 2009.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 114/04, 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi prihvatili varijantu vještačenja prema kojoj je tužitelju obračunat prekovremeni rad umanjivanjem za sate po slobodnim danima time da se od mogućih 24 sata rada na straži/terenu/dežurstvu oduzima iznos dnevnog odmora od 8 sati dnevno (prekovremeni sati rada su računati po 8 sati dnevno za radne dane i 16 sati za neradne dane).

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetom u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., na koju se tuženica poziva, a u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno.

Pozivajući se na stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-437/05 od 11. siječnja 2007. tuženica ukazuje na mogućnost različitog vrednovanja aktivnog rada i rada u dežurstvu. Naime, prema stajalištu Suda Europske unije u predmetnoj odluci Direktivu 93/104 o određenim vidovima organizacije radnog vremena, koja je izmijenjena i dopunjena Direktivom 2000/34 i Direktivom 2003/88, a koje se tiču određenih vidova organizacije radnog vremena, treba tumačiti na način da se ne sprječava države članice da primjene propise o plaćama radnika koje se tiču dežurstva radnika na radnom mjestu, a koji prave razliku između vremena tijekom kojeg radnik stvarno radi i onog tijekom kojeg se stvarno ne radi, pod pretpostavkom da takav sustav u cijelosti jamči učinke na prava radnika prema predmetnim direktivama u cilju djelotvorne zaštite zdravlja i sigurnosti radnika. Dakle, iako predmetne Direktive isključuju mogućnost da se nacionalnim zakonodavstvom odredi da se razdoblje dežurstva tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu rada, ali tijekom kojeg stvarno ne radi, ne uzima kao radno vrijeme, pitanje različitog plaćanja vremena tijekom kojeg radnik stvarno radi i onog tijekom kojeg se stvarno ne radi (a mora biti na mjestu rada), stvar je nacionalnog zakonodavstva države članice Europske unije.

Primjenjujući domaće pravo Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stajalište da u odnosu na pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u razdoblju primjene ZSOSRH/07 na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. Ovo stoga što do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Predmetni Pravilnik ne može se retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009. Stoga, prema stajalištu ovog suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07.

Prema tome drugostupanjska presuda je utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s shvaćanjem ovog suda, pa suprotno revizijskoj tvrdnji, pravna pitanja zbog kojih je izjavljena predmetna revizija nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni sukladno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP.

Slijedom navedenog, reviziju je valjalo na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 16. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.