Rev-2374/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2374/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Milošević kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja Karponjaj Ivana iz Umaga, J. Rakovca br. 3, kojeg zastupa punomoćnik A.U., odvjetnik iz B., protiv tužene O.A. iz S., . ., koju zastupa punomoćnik Z.P., odvjetnik iz B., radi izdavanja tabularne isprave i protutužbe tužene O.A. protiv tužitelja K.I., radi raskida ugovora o prodaji, te u pravnoj stvari tužiteljice Općine Buje koju zastupa Općinski javni pravobranitelj protiv tuženih K.I. i O.A., radi utvrđenja ništavim ugovora o prodaji, rješavajući reviziju tužene O.A. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 30. ožujka 1991. br. Gž 202/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama od 24. listopada 1991. br. P 136/91-43, u sjednici održanoj dana 11. veljače 1993.g.,

presudio i riješio je:

Revizija tužene O.A. djelomično se odbacuje kao nedopuštena i to u odnosu na dio presuda Okružnog suda u Puli od 30. ožujka 1992. br. Gž 202/92 i Općinskog suda u Bujama od 24. listopada 1991. br. P 136/91-43 kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu (pod I izreke presude prvog stupnja).

Ista revizija djelomično se odbija kao neosnovana i to u odnosu na navedene presude u dijelu, kojim je odbijen protutužbeni zahtjev (pod III izreke presude prvog stupnja).

Tužitelj se odbija sa zahtjevom za trošak odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu, a odbijen protutužbeni zahtjev, tj. u izreci pod I i II presude prvog stupnja koji glasi:

"Tužena O.A. dužna je izdati tužitelju K.I. ispravu sposobnu za zemljišno-knjižni prijenos svog suvlasničkog dijela od 2/4 k. č. br. 75/35 upisane u z.k.ul.br. 3517 k.o. U. na ime tužitelja, u roku od 15 dana", te u izreci pod III koji glasi: "Privremeni ugovor o prodaji od 14. travnja 1973.g. kojim je O.A. iz S. prodala K.I. iz U. dio kč.br. 75/6 upisane u zk.ul.br. 3517 k.o. U. u površini od 2.000 m5 za cijenu od 30.000 dinara (stvarno za 60.000 dinara) raskida se".

Protiv presude suda drugog stupnja, kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja u izreci

pod I i III, tužena O.A. izjavila je reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati tome sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tužitelj pobija navode revizije i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda, te tužitelju dosudi trošak revizije.

Javno tužiteljstvo Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana.

Iz stanja u spisu vidi se, da je tužitelj na tužbi od 20. prosinca 1984.g., radi izdavanja tabularne isprave, označio vrijednost predmeta spora sa iznosom od 30.000 tadašnjih dinara i da je na raspravi od 4. listopada 1991.g. ovu vrijednost povisio na iznos od 900.000 tadašnjih dinara.

U smislu odredbe čl. 40. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP) tužitelj nije imao ovlaštenje da povisuje vrijednost predmeta spora koju je naveo na tužbi, već je visinu označene vrijednosti predmeta spora mogao na prvom ročištu ili ako ono nije održano na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari provjeriti sud prvog stupnja, a što on nije učinio, pa stoga ostaje vrijednost predmeta spora navedena u tužbi. Prema toj vrijednosti spora revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u slogu važećem u vrijeme podnošenja tužbe budući da je za dopuštenost revizije bilo potrebno da vrijednost spora premašuje iznos od 50.000 tadašnjih dinara.

Sud drugog stupnja prihvatio je činjenična utvrđenja navedena u presudi suda prvog stupnja odlučna za donošenje zakonite presude o uvjetima za raskid spornog ugovora o prodaji od 24. travnja 1973. za kojeg revidentica tvrdi da je predugovor, a ne konačni ugovor. Stoga revidentica neosnovano prigovara u reviziji da je sud drugog stupnja učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Naime, razlozi navedeni u toj presudi nisu u protuslovlju sa sadržajem dokaza izvedenih u spisu, jer su

eno činjenično stanje,

izvedeni dokazi ocijenjeni u smislu odredbe čl. 7. i 8. ZPP, te je utvrđ prema kojem su stranke zaključile valjan ugovor o prodaji dana 24. travnja 1973.g., kojeg su sastavile u pismenom obliku, sporazumjele se o predmetu prodaji i cijeni, te ga potpisale. Prema tom ugovoru o prodaji tužena O.A. prodala je tužitelju svoj suvlasnički dio na kč.br. 75/35 upisan u zk.ul.br. 3517 k.o. Umag od 2/4 dijela za ugovorenu cijenu u iznosu od 30.000 tadašnjih dinara, te da je pretežni dio te cijene u iznosu od 25.000 tadašnjih dinara isplaćen.

Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje sudovi nižeg stupnja su pravilno zaključili da se radi o valjanom ugovoru o prodaji u smislu odredbe čl. 454. Zakona o obveznim odnosima, koji je također preuzet kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZOO).

Sud drugog stupnja prihvatio je i utvrđenje suda prvog stupnja, da nisu ispunjeni uvjeti za raskid spornog ugovora zbog neispunjenja ili zbog izmijenjenih okolnosti u smislu odredaba čl. 124. i 133. ZOO s obzirom da je tužena - prodavateljica mogla tražiti ispunjenje preostale obaveze iz ugovora, tj. isplate preostalog dijela cijene, a niti su nastupile okolnosti koje bi mogle utjecati na raskid ugovora.

Nove okolnosti glede uvjeta za raskid ugovora navedene u reviziji, iako im je rok davno prošao u smislu odredbe čl. 139. st. 1. i 2. ZOO, ne mogu se uzeti u razmatranje budući da se zakonitost presuda nižeg stupnja isputuje na temelju činjeničnog utvrđenja u presudi suda prvog stupnja.

Dakle, iz izloženog slijedi, da sud drugog stupnja nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se ukazuje u reviziji, a niti je pogrešno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje.

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja primjenom odredaba čl. 392. i 393. ZPP.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer odgovor nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 11. veljače 1993.g.

Predsjednik vijeća:

Vesna Milošević, v.r.