Revr-155/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 155/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz L., koga zastupa P. J. odvjetnik u L., protiv tuženika I. u. T. d.d. L., koga zastupa Z. V. odvjetnica u L., radi poništenja otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 6. rujna 2004. br. Gž-2594/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 9. travnja 2004. br. P-662/01, dana 28. veljače 2006. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom sud drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tuženik dana 19. 02. 1997. godine uručenjem novog ugovora o radu bez datuma i broja, te upućivanjem na čekanje poslova, nedopušteno otkazao tužitelju ugovor o radu, što su ga stranke sklopile 01. 04. 1996. godine, za poslove manipulant TC – telefonist.

II. Utvrđuje se da je tužitelju prestao radni odnos s danom 31. prosinca 1999. godine tj. datumom kada je tužitelj otišao u mirovinu, odnosno da se kao datum prestanka radnog odnosa utvrdi 31. 01. 1998. godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati razliku između naknade koju je primao u razdoblju od 19.02.1997. godine do 31.12.1998. godine i plaće koje bi u istom razdoblju ostvario na poslovima manipulanta TC – telefonist, kao i da mu na ime otpremnine i naknade za korištenje godišnjeg odmora isplati iznos od 27.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.01.1999. godine do isplate, te da mu naknadi parnični trošak sve u roku od 8 dana.

I kojom je naprotiv naloženo tužitelju da tuženiku na ime naknade parničnog troška plati iznos od 3.076,48 kn."

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj zaključio s tuženikom dana 01. travnja 1996. godine ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove manipulista TC – telefonist;

- da su tuženik i tužitelj potpisali ugovor o radu od 19. veljače 1997. godine na neodređeno vrijeme, zbog ukidanja radnog mjesta na kojem je tužitelj radio, prema kojem ugovoru tužitelj (invalid rada) ima biti na materijalnom osiguranju do pronalaženja odgovarajućeg radnog mjesta odnosno odlaska u mirovinu i primiti privremenu naknadu u skladu sa Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju;

- da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava kojim osporava dopuštenost takve izmjene ugovora;

- da je 22. siječnja 1997. godine tuženik donio odluku o prestanku rada telefonske centrale u Labinu i sukladno tome ukinuo radno mjesto manipulanta telefonske centrale – telefonista koje se u tarifnom prilogu sistematizacije radnih mjesta u popisu poslova radnih mjesta (katalogu) vodi pod šifrom 2422 (list 13);

- da je odlukom tuženika od 17. travnja 1997. godine odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava povodom novo zaključenog ugovora o radu od 19. veljače 1997. godine;

- da je odlukom tuženika od 2. lipnja 1997. godine redovito otkazan ugovor o radu (iz poslovno uvjetovanih razloga), kojeg su stranke zaključile 12. 02. 1997. godine kojom odlukom je određeno da radni odnos tužitelja prestaje danom 30. studenog 1997. godine i da ima pravo na otpremninu temeljem čl. 118. st. 2. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03 – u daljnjem tekstu: ZR) i odluke o isplati otpremnina br. 1231/97 (list 79);

- da je tužitelju isplaćena otpremnina prema čl. 118. st. 2. ZR. Sudovi su pravilno zaključili da je tuženik imao potrebu izvršiti izmjenu ugovora o radu tužitelju, jer je odlukom Upravnog odbora tuženika od 22. siječnja 1997. godine došlo do prestanka rada telefonske centrale u L., jer je ona dotrajala i nerentabilna i jer su svi drugi korisnici te centrale otkazali usluge, pa je zbog toga opravdano i ukidanje radnog mjesta manipulanta telefonske centrale – telefonista.

Sudovi su prema tome pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena izmjena ugovora o radu.

Odlukom od 2. lipnja 1997. godine tužitelju je tuženik redovito otkazao ugovor o radu s otkaznim rokom od 6 mjeseci od dana donošenja odluke i tužitelj tu odluku uopće nije pobijao.

Tuženik je tužitelju isplatio otpremninu prema odredbi čl. 118. st. 2. ZR i tužitelj nema pravo tražiti otpremninu u smislu čl. 79. st. 1. ZR. Prema toj odredbi radnik koji je pretrpio ozljedu na radu odnosno koji je obolio od profesionalne bolesti, a koji nakon završenog liječenja i oporavka ne bude vraćen na rad ima pravo na otpremninu najmanje u dvostrukom iznosu od iznosa koji bi mu inače pripao.

Tužitelj je doživio ozljedu na radu kod tuženika i postao invalid, međutim, nije mu zbog toga prestao radni odnos već je upravo zbog toga s tužiteljem sklopio ugovor o radu 1. travnja 1996. godine za radno mjesto telefonista, koju dužnost je i obavljao.

Prema tome, ne samo zbog toga što tužitelj nije pobijao odluku o prestanku radnog odnosa, već i zbog toga što tužitelj nema pravo na otpremninu po čl. 79. st. 1. ZR tužitelju je pravilno isplaćena otpremnina po čl. 118. ZR.

S obzirom da je odlukom o otkazu od 2. lipnja 1997. određen otkazni rok od šest mjeseci tužitelju je radni odnos prestao 30. studenog 1997. godine, pa tužitelj neosnovano traži regres za godišnji odmor za 1998. godinu, kao i razliku naknade od 19. veljače 1997. do 31. prosinca 1998. godine.

Tužitelj je kroz sve vrijeme dok mu je trajao radni odnos odnosno do umirovljenja, kao invalidu rada uredno isplaćivana plaća odnosno naknada plaće sukladno odredbi čl. 54. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (“Narodne novine” br. 26/93, 5/96, 42/97, 34/98, 37/89, 40/90, 9/91, 26/93, 96/93, 44/94 i 59/96).

Utvrđeno je tako da ne postoji razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 28. veljače 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.