Revr-855/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 855/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. iz D. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. M., predsjedniku Sindikata željezničara Hrvatske, kojeg zastupa punomoćnica T. I., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 36/15-3 od 5. siječnja 2016., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3817/13-14 od 28. studenog 2014., u sjednici održanoj 14. lipnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana u odnosu na prvo postavljeno pitanje koje glasi:

„1.) Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku H. h. d.o.o br. ... od 23. kolovoza 2007., za 2011. godinu, s obzirom da je predmetni članak u potpunosti izmijenjen čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na čl. 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. kasnijeg Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009.?“

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje koje glasi:

„2.) Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3.) Da li obveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 11.724,70 kn zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže naznačene u izreci prvostupanjske presude pod točkom I izreke, a pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 11.724,70 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te pod točkom II. izreke kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn sa zateznim kamatama. Pod točkom II. drugostupanjske presude djelomično je preinačena prvostupanjska presuda pod točkom I izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 11.724,70 kn, te pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u daljnjem iznosu od 1.875,00 kn sa zateznim kamatama, te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 11.724,70 kn, te zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.875,00 kn sa zateznim kamatama. Pod točkom III. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) jer da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene pravi i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost tuženikove revizije propisane odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP te je predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija u odnosu na prvo postavljeno pitanje nije osnovana, dok je u odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje nedopuštena.

Tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP prema kojoj u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće elemente: određeno naznačeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

Tuženik je predmetnom revizijom postavio sljedeća pravna pitanja:

„1.) Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku H. h. d.o.o br. ... od 23. kolovoza 2007., za 2011. godinu, s obzirom da je predmetni članak u potpunosti izmijenjen čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na čl. 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. kasnijeg Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009.?

2.) Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3.) Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“

U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik kao razloge važnosti navodi da u predmetima iste problematike revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a da je pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna odluci Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 5022/13-2 od 8. svibnja 2014. te da je u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama pred sudovima u Republici Hrvatskoj.

Ovaj revizijski sud ispitao je stoga pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog prvog postavljenog pitanja. Ovo stoga što je ocijenjeno da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje, o kojemu postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova (presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/13-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-542/12-16 od 10. listopada 2013.) koja se ističe u razlozima revizije. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja reći sljedeće:

Predmet spora jest isplata razlike plaće, koju tuženik tužitelju nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, iako da takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu razlika plaća za razdoblje od siječnja do prosinca 2011. u ukupnom iznosu od 11.724,70 kn.

Pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su Sindikati s pravom za kolektivno pregovaranje i Uprava H. I. d.o.o. sklopili 25. srpnja 2007. Kolektivni ugovor djelatnosti H. I. (dalje u tekstu: KU) koji se primjenjuje od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011.,

- da je čl. 223. st. 1. KU ugovoreno da se za razdoblje primjene KU cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% te da se usklađivanje cijene sata rada prema st. 1. ne smatra izmjenom KU,

- da je između istih stranaka 11. veljače 2009. sklopljen III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU na način da se cijene sata rada neće povećavati u 2009. te da će se najkasnije u rujnu 2009. otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010.,

- da navedeni III. Aneks nije potpisao Sindikat infrastrukture HŽ,

- da je 9. prosinca 2009. sklopljen sporazum kojim se mijenja KU i njegovi aneksi (dalje: Sporazum) te su se u čl. 3. Sporazuma suglasili da se plaće radnika u društvu H. i. d.o.o. privremeno u 2010. „zamrzavaju“ na način da se cijene sata rada važeće u 2009. neće mijenjati do kraja 2010. osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža,

- da je Sporazumom također dogovoreno ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. KU od 23. kolovoza 2007.,

- da nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneksa KU), odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada.

Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 223. KU, III. Aneks KU i čl. 5. st. 2. Sporazuma, odnosno na činjenicu da je III. Aneks KU odgodio primjenu čl. 223. KU, odnosno „zamrznuo“ plaću u 2009. godini, a Sporazum od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) za 2010. godinu, ali da odredba čl. 223. KU nije stavljena izvan snage. Kako poslodavac, odnosno tuženik, u rujnu 2010. nije pokrenuo kolektivno pregovaranje to se cijena sata za tužitelja od 1. siječnja do prosinca 2011. ima povećati za 6% kako je to postavljeno u tužbenim zahtjevom u pogledu kojeg je visina bila nesporna zbog čega je taj zahtjev prihvaćen. Navedeno drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, međutim preinačava prvostupanjsku odluku u pogledu kamata te odbija tužitelja sa zahtjevom za zateznom kamatom na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 11.724,70 kn.

U postupku revizije, iz navedenog pitanja proizlazi da je sporno tumačenje odnosno primjena odredbe čl. 223. KU, a vezano uz Aneks III. KU i Sporazum (Aneks IV. KU). Odredbom čl. 223. KU propisano je da su stranke ovog ugovora suglasne su da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% (šest posto) (st. 1.), te da se usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. ovog članka ne smatra izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini (st. 2.).

Odredbom čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. ugovoreno je da se čl. 223. Kolektivnog ugovora mijenja i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini.

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“.

Sporazumom od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) u čl. 3. ugovoreno je da su stranke suglasne da se plaće radniku u društvu H. I. d.o.o. privremeno, u 2010., „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009.) neće mijenjati do kraja 2010. godine, osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

Nadalje, odredbom iz čl. 5. tog sporazuma određeno je da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. godine pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. godinu (st. 1.), a ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj ... od 23. kolovoza 2007. godine (st. 2.).

Iz navedenih odredaba Kolektivnog ugovora i njegovih aneksa III. i IV. koji se odnose na čl. 223. KU, koji je pravna osnova tužiteljevog potraživanja na ime isplate razlike plaće, proizlazi da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda o primjeni te odredbe u konkretnom slučaju.

Naime, odredbom čl. 223. KU propisano je uvećanje plaće za radnike H. I. za 6% za svaku godinu počevši od 2009. Odredbom čl. 2. Aneksa III. KU propisano je da se ta odredba mijenja i da glasi da se u 2009. godini plaće neće povećavati, dok će se u rujnu 2009. otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010.

Pregovori su i otvoreni te su rezultirali Sporazumom od 9. prosinca 2009. kojim je pak jasno određeno da plaće radnika ostaju iste, odnosno da se neće povećavati niti u 2010. (čl. 3.).

Međutim, u čl. 5. st. 1. Sporazuma je ugovoreno da poslodavac može pokrenuti kolektivno pregovaranje u rujnu 2010. o povećanju cijene sata rada za 2011., što u konkretnom slučaju nije uslijedilo.

Stoga je za konkretan slučaj relevantna primjena odredbe čl. 5. st. 2. Sporazuma koji jasno i nedvosmisleno određuje da će se u slučaju da poslodavac tijekom rujna 2010. ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrati da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj ... od 23. kolovoza 2007.

Dakle, tom je odredbom jasno izražena volja ugovornih stranaka da ako ne dođe do pregovora ima se primijeniti izvorno ugovorena odredba čl. 223., pa i unatoč tuženikovim tvrdnjama istaknutim u reviziji da tako citirana odredba više ne postoji budući da je izmijenjena odredbom čl. 2. III. Aneksa, a s obzirom na sadržaj te odredbe koja kaže da se „čl. 223. KU mijenja i glasi“.

To stoga što u čl. 5. st. 2. Sporazuma jasno stoji da u slučaju nepokretanja kolektivnog pregovaranja dolazi do potpune primjene odredbe čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj ... od 23. kolovoza 2007., dakle upravo onako kako je ona glasila kad je objavljena u službenom glasniku HŽ-a.

Iz toga razloga, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili tu odredbu te dosudili tužitelju razliku plaće za 2011.

Stoga nisu od utjecaja na primjenu citiranog čl. 223. KU objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj ... od 23. kolovoza 2007. niti tuženikove tvrdnje da nije imao financijskih sredstava za ispunjenje svojih obveza bez svoje krivnje, niti ostali tuženikovi revizijski navodi budući da iz navedenoga proizlazi njegova obveza isplatiti plaću povećanu za 6% u 2011. godini i to do dana prestanka važenja KU.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo primjenjujući na konkretan slučaj odredbu čl. 223. KU kako je objavljena u Službenom vjesniku H. H. ž. H. d.o.o. broj ... od 23. kolovoza 2007. i dosudili tužitelju razliku plaće za 2011. godinu i to do dana prestanka važenja KU.

Slijedom toga revizija je u odnosu na prvo postavljeno pitanje neosnovana pa je primjenom odredbe iz čl. 393. valjalo reviziju odbiti i tako riješiti kao u izreci presude.

Međutim drugo i treće postavljeno pitanje nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP jer se radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Slijedom toga je revizija u odnosu na drugo i treće pitanje nedopuštena pa je sukladno čl. 392.b st. 2. ZPP u odnosu na ta pitanja reviziju valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 14. lipnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.