Rev-1283/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1283/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja S. A. iz V. koga zastupa K. S., odvjetnik iz V., protiv tuženika Š. K. iz N. i S. R. iz S. koje zastupa F. I., odvjetnik iz V. radi isplate naknade za učinjene troškove uzdržavanja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 24. siječnja 1991, br. Gž-215/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Valpovu od 20. studenog 1990. br. P-369/89, u sjednici održanoj dana 20. lipnja 1991,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se tuženike obveze da mu isplate 9.000,00 dinara (90,000.000 prijašnjih) sa zateznim kamatama po stopi koja se plaća na oročena sredstva bez posebne namjene preko godinu dana počev od dana tužbe pa do isplate.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

Protiv navedene drugostepene pravomoćne presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju protivna strana nije odgovorila, niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, da mu tuženici naknade troškove uzdržavanja roditelja stranaka i bake stranaka po očevoj liniji koje je u razdoblju od početka 1978. do kraja 1982. godine snosio tužitelj i u onom dijelu u kojem su po zakonu to uzdržavanje bili dužni snositi tuženici koji su inače brat i sestra revidenta a koje uzdržavanje iznosi 2/3 dijela od uzdržavanja koje je snosio revident.

Niži sudovi odbili su takav tužbeni zahtjev u cijelosti jer su prihvatili po tuženicima istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja tužitelja.

Ovaj revizijski sud nalazi, da je izraženo pravno stanovište revidenta o početku toka zastare utuženog potraživanja neosnovano, jer u konkretnom slučaju prema navodima samog revidenta nije u pitanju potraživanje tužitelja koje bi on imao prema zajedničkom ocu stranaka (odnosno njihovoj majci i baki) za čiji bi dug revidentu kao vjerovniku ostavioca odgovarali tuženici kao nasljednici (čl. 145. Zakona o nasljeđivanju - ZN) već se radi o potraživanju revidenta upravo prema tuženicima po osnovu naknade za učinjene troškove uzdržavanja roditelja i bake stranaka od strane revidenta koje su po zakonu bili dužni zajedno s revidentom snositi i tuženici i to svaki u 1/3 dijela (čl. 273. Zakona o braku i porodičnim odnosima ZBPO) - dakle, radi se u biti o verzijskom zahtjevu tužitelja prema tuženicima čije je ostvarivanje regulirano već spomenutom odredbom čl. 273. ZBPO.

U takvom slučaju, jer nije posebno predviđen odredbama o zastari rok za zastarijevanje takve vrste potraživanja pravilno je izraženo stanovište nižih sudova da treba uzeti kao mjerodavan opći rok zastare.

Što se pak tiče pitanja kad zastarijevanje počinje teći, ovaj sud nalazi da zastarijevanje u ovakvom slučaju počinje teći istekom svakog mjeseca za učinjene izdatke u proteklom mjesecu u pogledu osobe koja je to uzdržavanje snosila protiv osobe koja je bila po zakonu dužna davati uzdržavanje jer tim časom osoba koja je učinila izdatke umjesto druge osobe (a to je u pravilu istekom svakog pojedinog mjeseca u kojem su troškovi učinjeni) može od te osobe zahtijevati naknadu za učinjene izdatke (čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - ZOO odnosno ranije odredba čl. 2. bivšeg Zakona o zastarjelosti potraživanja).

Prema tome za potraživanje revidenta koje se odnosi na učinjene izdatke u razdoblju od 1. 1. do 30. IX. 1978. odnosno do dana stupanja na snagu ZOO mjerodavne su u pogledu roka zastarijevanja odredbe ranijeg Zakona o zastarjelosti potraživanja prema čijoj odredbi čl. 14. potraživanja zastarijevaju za 10 godina ako nije određen neki drugi rok zastarjelosti, dok se u pogledu potraživanja revidenta za učinjene troškove uzdržavanja u razdoblju od 1. X. 1978. do 31. XII. 1982. ima primijeniti opći rok zastare predviđen odredbom čl. 371. ZOO po kojem potraživanja zastarijevaju za 5 godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Računajući početak toka zastare i vrijeme potrebno za zastaru za sve utužene iznose prema gore navedenim mjerodavnim propisima, a imajući u vidu da je tužba u ovoj stvari podnesena sudu dana 12. IX. 1989. proizlazi, da je do podnošenja tužbe nastupila zastara utuženog potraživanja tužitelja pa su stoga niži sudovi na temelju utvrđenih odlučnih okolnosti u postupku pravilno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili istaknuti prigovor zastare, jer zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 360. st. 1. ZOO odnosno čl. 1. st. 1. bivšeg Zakona o zastarjelosti potraživanja), i slijedom toga odbili tužbeni zahtjev.

Kako pri tom po nalaženju ovog suda niži sudovi nisu počinili onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (ZPP) na koju revizija sadržajno upućuje tvrdnjama da su razlozi izneseni u nižestepenim odlukama nerazumljivi, a takve tvrdnje revidenta nisu točne budući da su niži sudovi protivno revizijskim navodima iznijeli jasne i određene razloge u pogledu svih odlučnih okolnosti - a ne postoje ni oni razlozi na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) to je valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. lipnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v.r.