Rev-1239/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1239/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S.-Đ. i S. Đ., obih iz S., zastupanih po V. K. odvjetniku u S., protiv I-tužene Z. b. –. P. b. d.d. S. i II-tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo financija, zastupane po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji I-tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 07. prosinca 2001., br. Gž-1761/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 23. rujna 1999. br. P-1096/96, u sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija I-tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Splitu od 23. rujna 1999. br. P-1096/96 utvrđeno je da su tužitelji prenijeli svoje devizne depozite s J. B. – Glavna filijala S. na Z.b. – P.b. d.d. S., slijedom čega su Z.b. – P.b. d.d. S. i Republika Hrvatska obvezani postupati s prenijetim sredstvima kao s javnim dugom Republike Hrvatske, te isplatiti tužiteljima već dospjele iznose s pripadajućim kamatama.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu od 07. prosinca 2001., br. Gž- 1761/00 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude I-tuženica je uložila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u stajalištu nižestupanjskih sudova da iz Uredbe Vlade Republike Hrvatske od 23. prosinca 1991. (“Narodne novine” br. 71/91) ne proizlazi da riječ "građanin" znači "državljanin Republike Hrvatske", kao i u stajalištu da su tužitelji doista svoja devizna sredstva prenijeli iz "Jugobanke" Beograd – Glavna filijala S. na P.b. d.d. S., iako je P.b. d.d. S. obavijestila tužitelje da njihova devizna sredstva ne može prenijeti dok ne prilože dokaze o hrvatskom državljanstvu.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U odgovoru na reviziju tužitelji pobijaju sve revizijske navode I-tuženika s prijedlogom da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija I-tuženika nije osnovana.

Predmet spora je pravna sudbina devizne ušteđevine tužitelja u ukupnom iznosu od 203.290,88 DEM s pripadajućim kamatama, a koju su 27. veljače 1992. prenijeli iz J. B. – Glavna filijala S. na P.b. d.d. S.

U postupku je utvrđeno:

1. da su tužitelji primili obavijest J.B. – Glavna filijala S. da svoja sredstva prenesu na jednu od banaka u Republici Hrvatskoj, pri čemu im se sugerira da ju prenesu na P.b. d.d. S.,

2. da su tužitelji postupili po navedenoj uputi i prenijeli svoja sredstva na P.b. d.d. S. potpisom Izjave od 27. veljače 1992., uz istovremeni ustup svih svojih potraživanja prema J. B. – Glavna filijala S. na P.b. d.d. S.,

3. da je P.b. d.d. S. izdala tužiteljima istog dana potvrdu o prijamu njihovih štednih uloga,

4. da je P.b. d.d. S. dopisom od 06. ožujka 1995. obavijestila tužitelje o nemogućnosti postupanja s njihovim deviznim štednim ulogom kao s javnim dugom Republike Hrvatske, jer tužitelji nisu priložili dokaze o hrvatskom državljanstvu.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev na utvrđenje da s deviznim štednim ulogom tužitelja treba postupati kao s javni dugom Republike Hrvatske, obvezavši tužene na isplatu dospjelih anuiteta i kamata u skladu s navedenom Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 23. prosinca 1991., smatrajući da su tužitelji postupali u skladu s uputama banaka, jer postojanje hrvatskog državljanstva nije bio uvjet za prijenos deviznih sredstava sa strane na domaću banku, budući da je tek 1994. Ministarstvo financija Republike Hrvatske Pravilnikom o utvrđivanju uvjeta i načina pod kojima građani mogu prenijeti svoju deviznu štednju s organizacijskih jedinica banaka čije je sjedište izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine” br. 19/94 od 11. ožujka 1994.), a u kojem je za takav prijenos potreban dokaz o hrvatskom državljanstvu .

No, razrješenje pojma "građanin" u odnosu na pojam "državljanin Republike Hrvatske", nije od odlučnog značenja za pravilno rješenje spora. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da su tužitelji u svemu postupili sukladno uputama banaka kad su svoja devizna sredstva prenijeli na P.b. d.d. S., koja im je izdala potvrde o primitku njihovih deviznih sredstava. Time su tužitelji i P.b. d.d. S. zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe članka 1035. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 u daljem tekstu: ZOO), kojom je propisano da je ugovor o novčanom depozitu sklopljen kada se banka obvezuje primiti, a deponent položiti kod banke određeni novčani iznos. Budući da su tužitelji potpisali izjave o predaji svojih deviznih sredstava P.b. d.d. S., a ova im je izdala potvrde o primitku tih sredstava, ugovorni odnos je zasnovan 27. veljače 1992. Indikativno je da tužena banka sve do dospijeća prve rate od 1/20 cijelog depozita, dakle pune 3 godine, nije obavijestila tužitelje o zaprekama glede primitka njihovih deviznih štednih uloga, dakle je s njima mogla raspolagati temeljem odredbe članka 1035. st. 2. ZOO- a, niti je išta poduzimala prema tužiteljima. Stoga na konkretan slučaj valja primijeniti i odredbu članka 18. st. 2. ZOO-a, kojom je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običaja (pažnjom dobrog stručnjaka), što se svakako odnosi i na tuženu P.b. d. d. S., koja nakon proteka nekoliko godina od primitka tužiteljevih deviznih štednih uloga ne može s uspjehom otkloniti svoju obvezu isplate primljenih iznosa tužiteljima.

Stoga tužitelji imaju pravo na isplatu svojih deviznih sredstava, a time i dospjelih anuiteta i pripadajućih kamata, na što su izrijekom pristali prijenosom sredstava na P.b. d.d. S..

Neosnovano se u reviziji ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava tvrdnjom da tužitelji nisu svoja devizna sredstva mogli prenijeti na P.b. d.d. S., jer nisu hrvatski državljani. Tužitelji, pa bili i strani državljani, ovlašteni su svoja sredstva prenijeti na bilo koju banku, koja njihov devizni ulog prihvati, a banka je dužna s takvim ulogom postupati sukladno ugovornim odredbama i zahtjevima ovlaštenika deviznih sredstava. Drugo je pitanje da li takav devizni ulog predstavlja javni dug Republike Hrvatske, no, kako tužitelji, kao ni II. tužena Republika Hrvatska, nisu podnijeli reviziju protiv presuda nižestupanjskih sudova, kojima su tuženici obvezani isplaćivati tužiteljima njihov devizni štedni ulog u 20 anuiteta, nije bilo uvjeta za preinačenje nižestupanjskih presuda, jer bi presuđenjem I. tuženice na isplatu cijelog iznosa I. tuženica dospjela u teži položaj nego da reviziju nije ni podnijela.

Kako u postupku nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i glede pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju I-tuženice kao neosnovanu.

U Zagrebu, 21. svibnja 2003.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.