I Kž-422/2008-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 422/08-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Ranka Marijana Miroslava Šovanja i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. H., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 17. ožujka 2008. godine, broj K-8/08, u sjednici održanoj dana 18. studenog 2008. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašen je krivim D. H. što je počinio kazneno djelo iz čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 105/04, 84/05; 71/06 i 110/07), te je temeljem tog zakonskog propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. u vezi čl. 42. st. 1. i čl. 57. st. 4. toč. d) Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

Na temelju čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. siječnja 2008. godine do 17. ožujka 2008. godine. Na temelju čl. 80. Kaznenog zakona prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta te je od optuženika oduzet nož, za koji je odlučeno da će se po pravomoćnosti presude uništiti. Po čl. 76. Kaznenog zakona prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti od alkohola, koja mjera na temelju čl. 76. st. 2. u vezi čl. 75. st. 3. Kaznenog zakona može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a u svakom slučaju do prestanka izvršenje kazne zatvora. Po čl. 138.c Zakona o kaznenom postupku optuženiku su vraćeni odjevni predmeti koji su bili privremeno oduzeti, a u odnosu

I Kž 422/08-4

na troškove je odlučeno da je optuženik, na temelju čl. 122. st. 1. u vezi st. 4. Zakona o kaznenom postupku oslobođen obveze nadoknade troškova postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. Zakona o kaznenom postupku, time da se po čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku obvezuje nadoknaditi nužne izdatke oštećenika, kao i nužne izdatke i nagradu opunomoćenika oštećenika – odvjetnice D. K..

Protiv te presude, zbog odluke o kazni, državni odvjetnik je podnio žalbu, u kojoj predlaže da se preinači prvostupanjska presuda na način da se optuženiku unutar okvira zakonskog ublažavanja kazne izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu putem svog branitelja M. S., odvjetnika iz V. u kojem predlaže da se prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju od 27. lipnja 2008. godine pod brojem KŽ-DO-869/08, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, predlaže da se prihvati žalba državnog odvjetnika.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući osnovanost, kao i zakonitost odluke o kazni, povodom žalbe državnog odvjetnika, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti, koje su inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.

U tom sklopu, sud prvog stupnja je ispravno cijenio kao otegotno da je djelo počinjeno s izravnom namjerom, visok stupanj pogibeljnosti takvih djela, pri čemu je uzeo u obzir i medicinsku dokumentaciju za oštećenika, koji je mlađa osoba, te njegov navod da od zadobivenih ozljeda ima posljedice. Nasuprot tome je kao olakotno pravilno vrednovao da je optuženik neosuđivana osoba, da je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv u znatnoj mjeri, priznanje djela koje je pridonijelo brzom i efikasnom okončanju postupka, iskreno žaljenje i kajanje, te isplaćenih 1.000,00 € na ime naknade štete kao i iskazanu namjeru da štetu u potpunosti nadoknadi, uz okolnost da isti do inkriminiranog događaja nije slovio kao agresivna osoba.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe da je suglasan s primjenom instituta zakonskog ublažavanja kazne, ali da je sud morao optuženiku izreći kaznu u duljem trajanju, te dalje ističe više okolnosti za koje smatra da dovode u pitanje pravilnost izrečene kazne zatvora. Tako navodi da sud nije dovoljno cijenio da je djelo počinjeno dovršenim pokušajem pri čemu je život oštećenika spašen operativnim zahvatom. Dalje navodi da je djelo počinjeno bez ikakvih pobuda i motiva i ničim izazvano u situaciji kada je optuženik mirno razgovarao s oštećenikom stojeći kraj šanka, pa smatra da takvo nemotivirano nasilje s posljedicom zadavanja drugome teške i po život opasne ozljede mora biti strože kažnjeno. Na kraju ističe, da se optuženik svojevoljno konzumacijom veće količine alkohola stavio u stanje znatnog smanjenja mogućnosti shvaćanja i vladanja svojom voljom, a da je istovremeno bio svjestan posljedica prekomjernog konzumiranja alkohola.

I Kž 422/08-4

Suprotno žalbenim navodima i s obzirom da sud tijekom postupka nije našao da bi se radilo o samoskrivljenoj smanjenoj ubrojivosti, ista se i ne može optuženiku uzeti u obzir prilikom izricanja kazne na njegovu štetu. Niti ostali žalbeni navodi o dovršenom pokušaju i nemotiviranom nasilju ne dovode u pitanje pravilnost odmjerene kazne. Naime, ove otegotne okolnosti valja promatrati u svijetlu utvrđenih olakotnih okolnosti, a posebno činjenice da je optuženik, koji inače nema redovno zaposlenje već prihode ostvaruje povremenim radom, djelomično naknadio oštećeniku štetu preko svojih roditelja, i to u iznosu od 1.000,00 €, čime je, uz priznanje djela i izraženo žaljenje, ali i prihvaćanjem kazne, jer je izostala njegova žalba, na dozvoljeno javan način manifestirao svoj odnos prema kaznenom djelu i nastupjelim posljedicama te da je shvatio svu štetnost svoga postupka. Stoga je očito da je već sada u velikoj mjeri postignuta jedna od svrha koju kažnjavanje mora ostvariti, a to je utjecaj na počinitelja da ubuduće na čini kaznena djela.

Imajući na umu i ostale svrhe koju kažnjavanje mora postići, ovakva sankcija se u svemu ukazuje primjerenom i prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nije bilo potrebe u konkretnoj situaciji za izricanjem kazne zatvora u duljem trajanju.

Slijedom svega naprijed izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu i kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. studenog 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Ana Garačić, v. r.