Revr-46/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 46/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini kao članova vijeća,u pravnoj stvari tužitelja T. V. iz S., zastupanog po odvjetnicama Odvjetničkog ureda E. K. B. i M. B. P. iz S., protiv tuženice Općine Nerežišća, zastupane po M. J., odvjetniku iz S., radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 6. listopada 2005. godine, br. Gž 1851/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 20. prosinca 2004. godine, br. IVP 2314/03, u sjednici održanoj dana 12. srpnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Poništava se kao nezakonito rješenje tuženika pod oznakom Klasa: 112-01/99-01- 04; Urbr. 2104/04-99-1 od 30. rujna 1999.g. kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa tužitelju s danom 30. rujna 1999.g.

II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužitelja na rad na radno mjesto pročelnika Upravnog odjela općine Nerežišća.

III. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove postupka.“

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana drugostupanjska presuda bude ukinuta i predmet da bude vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje zakonitosti tuženikovog rješenja od 30. rujna 1999. godine kojim je utvrđen prestanak tužiteljevog radnog odnosa na poslovima pročelnika jedinstvenog upravnog odjela tuženika s danom 30. rujna 1999. godine, nižestupanjski sudovi su to rješenje ocijenili zakonitim temeljeći svoju odluku na činjeničnom utvrđenju da su dana 14. travnja 1999. godine stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova pročelnika tuženice, da je sklapanju ugovora prethodio javni natječaj objavljen u Narodnim novinama 18. veljače 1999. godine, da je čl. 5. Ugovora o radu ugovoren probni rad u trajanju od tri mjeseca, da je ugovorom od 30. lipnja 1999. godine probni rok produljen za daljnja tri mjeseca, da je tužitelj obavljao poslove i zadatke pročelnika do isteka produljenog probnog roka, da je pobijanim rješenjem načelnika tuženice utvrđen prestanak radnog odnosa tužitelja sa danom 30. rujna 1999. godine pozivom na odredbu čl. 378. st. 3. toč. 3., u svezi sa čl. 313. st. 2. Zakona o upravi i da je stručne i druge radne sposobnosti tužitelja tuženica pravilno utvrdila.

U reviziji se osnovano ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili radno- pravni status tužitelja kada su, pozivajući se na odredbe Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine", broj 74/94, 7/95) zaključili da je tužitelj bio državni službenik i da je odluka tuženice o prestanku radnog odnosa donesena u skladu sa odredbom čl. 23. u svezi s odredbom čl. 106. st. 6. Zakona o radu.

Naime, tužitelj je zasnovao radni odnos u jedinici lokalne samouprave, a ne u tijelu državne uprave, a prema odredbi čl. 56. c) u odnosno vrijeme važećeg Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi ("Narodne novine", broj 90/92, 90/93, 117/93 i 5/97), prava, obveze i odgovornosti kao i druga pitanja od značaja za rad djelatnika u upravnim odjelima i službama jedinice lokalne samouprave uređuju se posebnim zakonom, a do donošenja posebnog zakona primjenjuju se odredbe Zakona o upravi ("Narodne novine", broj 16/78, 5/78, 29/85, 41/90, 53A/91 – ZU) kojima se uređuju radni odnosi i plaće djelatnika u tijelima uprave.

Pobijana odluka tuženice je i donesena primjenom odredaba ZU-a, pa se za ocjenu pitanja njezine zakonitosti mjerodavne te odredbe.

Međutim, iako sudovi nisu primjenjivali odredbe ZU-a revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren jer utvrđeno činjenično stanje opravdava ocjenu da pobijanom odlukom tuženice o prestanku radnog odnosa tužitelja mjerodavne odredbe Zakona o upravi nisu pogrešno primijenjene.

Prema odredbi čl. 313. st. 1. ZU-a, ako je sa radnikom zasnovan radni odnos za obavljanje poslova za koje je pravilnikom kojim se uređuje unutrašnja organizacija i način rada organa propisan pokusni rad, vrši se provjeravanje stručnih i drugih radnih sposobnosti radnika u tijeku pokusnog rada na način utvrđen tim pravilnikom, a prema odredbi st. 2. istog članka ako se u pokusnom roku ocjeni da radnikove radne sposobnosti ne zadovoljavaju zahtjeva poslova odnosno radnih zadataka, prestaje mu svojstvo radnika u radnoj zajednici organa uprave danom uručenja odluke na osnovi ocjene rezultata pokusnog rada koju, prema odredbi st. 3. toga članka, donosi rukovodilac organa na osnovi ocjene posebne komisije koju imenuje radna zajednica po pribavljenom rješenju rukovodioca organa.

S obzirom na naprijed navedenu odredbu čl. 56. c) Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi citirane odredbe čl. 313. ZU-a u konkretnom slučaju se primjenjuju na odgovarajući način, pa budući da u vrijeme zasnivanja tužiteljevog radnog odnosa sa tuženicom nije postojala radna zajednica, te da tuženičinim općim aktom nije posebno utvrđen način na koji se vrši provjeravanje radnih sposobnosti radnika tijekom pokusnog rada, niti je to pitanje uređeno Zakonom o radu kao općim propisom, okolnost da tuženica nije formirala posebnu komisiju za praćenje tužiteljevog pokusnog rada, pobijanu odluku o prestanku radnog odnosa ne čini nezakonitom.

Revizijski navodi kojima se osporava pravilnost utvrđenja sudova da tijekom pokusnog rada tužitelj nije udovoljio zahtjevima svog radnog mjesta činjenične su naravi, pa ne mogu biti predmet revizijskog ispitivanja, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a osim toga revizija je izjavljena samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju odredbe čl. 392. a) ZPP revizijski sud bio ovlašten i dužan ispitati pobijanu presudu isključivo u granicama revizijskih navoda kojima se obrazlaže taj revizijski razlog.

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 12. srpnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.