Rev-2457/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2457/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz K., koga zastupa M. G., odvjetnik u K., protiv tuženika S. o. d.d., Filijala S. - S. S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 26. ožujka 1992. godine, br. Gž 601/92-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 20. prosinca 1991. godine, br. P 348/91-24, u sjednici održanoj 6. srpnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja se djelomično prihvaća i preinačuje se presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 26. ožujka 1992. godine, br. Gž 601/92-2 u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u vezi fizičkih bolova preko iznosa od 84.000,00 HRD (84,00 kn) i tužbeni zahtjev u vezi straha preko iznosa od 21.000,00 HRD (21,00 kn) s kamatama te se sudi:

Tuženik je dužan platiti tužitelju u vezi fizičkih bolova pored dosuđenog iznosa od 84.000,00 HRD (84,00 kn) još iznos od 33,00 kn, a u vezi straha pored dosuđenog iznosa od 21.000,00 HRD (21,00 kn) još iznos od 24,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 20. prosinca 1991. godine do isplate, a preostali dio zahtjeva iz tih osnova se kao neosnovan odbija.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime nematerijalne štete 368.000,00 HRD (368,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 12.806,00 HRD (12,80 kn), dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 382.000,00 HRD (382,00 kn) s kamatama odbijen.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem djelomično je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tuženik dužan platiti tužitelju na ime fizičkih bolova i straha ukupno 105.000,00 HRD (105,00 kn) sa zateznim kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva iz tih osnova odbijen, a ukinuta je u odluci u svezi duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, kako i u odluci o parničnim troškovima, te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično odbijen pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači u smislu revizijskih navoda.

Tuženik na reviziju nije odgovorio, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj ozlijeđen u prometnoj nezgodi 12. svibnja 1990. godine oko 3,15 sati u Š. kao putnik na stražnjem sjedištu osobnog automobila kojim je upravljao vozač K.E. Vozač automobila nije bio pod utjecajem alkohola, ali je bio umoran tako da je zbog umora tijekom vožnje zaspao, te je automobil kojim je upravljao sletio sa ceste. Zbog tog događaja vozač automobila je proglašen krivim u kaznenom postupku. Tijekom noći tužitelj, vozač automobila i drugi putnici u automobilu su svraćali u gostionice, a tijekom dana su bili na vojnom zadatku. Kako je tužitelj mogao zaključiti da je vozač automobila umoran i nesiguran za sigurnu vožnju sudovi su zaključili da je tužitelj doprinio svojoj šteti iz predmetnog događaja. Prvostupanjski sud smatra da je tužitelj svojoj šteti doprinio u 20% dijela, a drugostupanjski sud smatra da je tužitelj toj šteti doprinio u 30% dijela.

Tužitelj je tom prilikom zadobio ranu na glavi s lijeve strane čela, prijelom čelne kosti, kompresivni prijelom trećeg slabinskog kralješka, te natučenje i ogrebotine po desnoj potkoljenici. Zbog toga je liječen u Vojnoj bolnici u Z. i rehabilitiran u R. toplicama.

Zbog ozljeđivanja tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta 14 dana, srednjeg intenziteta 21 dan i slabog intenziteta 30 dana, a bolove povremenog karaktera slabog do srednjeg intenziteta trpjet će trajno.

Tužitelj je u vezi nezgode trpio strah jakog intenziteta kratkog trajanja, zatim je trpio strah sekundarnog oblika jakog intenziteta 7 dana, strah srednjeg intenziteta 30 dana, a strah slabog intenziteta trajno.

Nije sporno da tuženik odgovara za štetu iz predmetnog štetnog događaja, no sporan je omjer podijeljene odgovornosti u konkretnom slučaju. Imajući u vidu da je tužitelj kao vojna osoba vraćajući se sa službenog zadatka bio upućen na vožnju u predmetnom vozilu, te iako je vozač bio umoran što je tužitelj mogao uočiti, ovaj sud nalazi da bi tužitelj trebao snositi svoju štetu iz predmetnog događaja u 10% dijela.

Uzevši u obzir intenzitet i trajnost fizičkih bolova koje je tužitelj trpio i koje će ubuduće trpjeti ovaj sud nalazi da bi primjerena novčana naknada za tu štetu trebala iznositi 130,00 kn (130.000,00 HRD), a s obzirom na podijeljenu odgovornost tužitelju bi trebao pripasti iznos od 117,00 kn (117.000,00 HRD).

Uzevši u obzir intenzitet i trajnost straha što ga je imao tužitelj u vezi sa štetnim događajem ovaj sud nalazi da bi primjerena novčana naknada u vezi te štete iznosila 50,00 kn (50.000,00 HRD), kako je tužitelj istaknuo u svom tužbenom zahtjevu, no s obzirom na podijeljenu odgovornost tužitelja u vezi te štete pripada naknada u iznosu 45,00 kn (45.000,00 HRD).

Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije djelomično preinačiti pobijanu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu u vezi fizičkih bolova i straha, tako da se tužitelju pored dosuđenog iznosa na ime fizičkih bolova 84.000,00 HRD (84,00 kn) dosuđuje još iznos od 33,00 kn, a u vezi pretrpljenog straha pored dosuđenog iznosa od 21.000,00 HRD (21,00 kn) dosuđuje još iznos od 24,00 kn, sa zateznim kamatama od 20. prosinca 1991. godine do isplate, a preostali dio zahtjeva iz tih osnova se odbija (čl. 395. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje u tekstu ZPP). Revizijski navod tužitelja da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni pravila o podijeljenoj odgovornosti za štetu nije prihvatljiv. Naime, vožnja u motornom vozilu kojim upravlja umoran vozač svakako je rizična, te je tužitelj u konkretnom slučaju prihvatio rizik takve vožnje, a s tim u vezi dio svoje štete ima sam snositi. Nije od odlučne važnosti što se štetni događaj dogodio pri kraju vožnje a ne u njezinu početku, no valja imati u vidu da se umor vozača tijekom vožnje mogao samo povećati.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

O troškovima postupka u vezi izjavljene revizije odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 6. srpnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.