I Kž-151/2015-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 151/2015-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. K., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi sa čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. siječnja 2015. broj K-58/14, u sjednici održanoj 19. lipnja 2018., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika Č. P.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu je, na temelju čl. 453. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08), oslobodio optužbe optuženog S. K. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11 te je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08, nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja optuženika padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženik je putem branitelja Č. P., odvjetnika iz Z., podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi. Također je molio obavijest o održavanju sjednice.

I Kž 151/2015-7

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja Č. P., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti optuženog S. K. te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji nisu pristupili, a dostava obavijesti o sjednici je bila uredno iskazana.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je optuženi S. K. kritične zgode postupao u granicama nužne obrane zbog čega ga je ispravno, na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08, oslobodio od optužbe.

Žalba državnog odvjetnika prigovara činjeničnom stanju smatrajući da je sud trebao na temelju izvedenih dokaza donijeti drugačije zaključke u pogledu odlučnih činjenica. Tako žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio obranu optuženika i iskaz oštećenika i da je, na temelju utvrđene činjenice da je kritične zgode oštećeni D. V. od strane optuženika u predjelu lijevog prsnog mišića zadobio ubodnu ranu nožem ukupne dužine 32 cm, a duljine oštrice 20 cm dok su se njih dvojica nalazili na terasi stana kojeg je koristio optuženik, trebao zaključiti da je optuženik kritične zgode postupao s namjerom da ubije oštećenika. Žalba dalje ističe da sud prihvaća samo dijelove iskaza ispitanih svjedoka koji se podudaraju s obranom optuženika, dok ne uzima u obzir da svjedoci nisu vidjeli da bi optuženik na sebi imao povrede ili da je netko udarao optuženika kada su ga uveli s balkona u stan. Dalje smatra da je trebalo uzeti u obzir iskaz svjedoka A. K. koji je naveo da je smirivao oštećenika da ne bi slučajno udario optuženika, da je bila gužva u sobi pa da je svjedok svima rekao da izađu van, a što, prema žalbi, ukazuje da je optuženik imao neke povrede, dok je sud propustio pribaviti bolničku prijavu iz Hitne pomoći u kojoj bi se vidjelo u kakvom je stanju bio optuženik u trenutku pružanja hitne pomoći.

Međutim, višekratno žalbeno tumačenje rezultata dokaznog postupka prema kojem optuženik nije zadobio ozljede od strane oštećenika, već nekom drugom prilikom time da se u žalbi također spominje da bi to bilo prilikom izlaska iz stana od strane nekog od prisutnih, nije u skladu s izvedenim dokazima, niti je prihvatljivo sa životnog stajališta. Naime, povrede koje su nađene kod optuženika nisu takve da bi bile posljedica „gužve“ spomenute u žalbi s obzirom da su, prema nalazu vještaka, posljedica dva zasebna udarca u području glave i struganja noktiju po desnoj strani glave i vrata optuženika prilikom pokušaja obuhvaćanja njegovog vrata, a nitko od svjedoka koji su naknadno došli na mjesto događaja nije govorio o fizičkom sukobu s optuženikom, niti bi takvo njihovo postupanje bilo logično u kontekstu događaja s obzirom da su te osobe došle na poziv oštećenika upravo sa ciljem smirivanja situacije. Prema tome, izvedeni dokazi ne podupiru verziju događaja koja se iznosi u žalbi.

Pribavljanje izvješća o intervenciji (ako je uopće sastavljeno) hitne pomoći ne bi bilo od utjecaja na utvrđenje zdravstvenog stanja optuženika neposredno nakon događaja s obzirom da u spisu postoji relevantna medicinska dokumentacija za optuženika, i to nalaz Zavoda za hitnu medicinu G. Z. (list 97 spisa) nastao 23. 12. 2013. u 02:30 sati, što znači sedam sati nakon inkriminiranog događaja, a na listu 19 spisa se nalazi Povijest bolesti sastavljena u Klinici za traumatologiju oko osam sati nakon inkriminiranog događaja kada je optuženik bio ondje doveden u pratnji policijskih službenika i kada je konstatirano njegovo

I Kž 151/2015-7

zdravstveno stanje. Ta dokumentacija je uzeta u obzir prilikom davanja pisanog (list 136-137 spisa) i usmenog (list 324-325 spisa) nalaza i mišljenja od strane oba vještaka sudske medicine, a sud je rezultate vještačenja te zapisnik o očevidu i fotoelaborat doveo u logičnu vezu s navodima ispitanih svjedoka te obranom optuženika koje je svestrano razmotrio i potom donio ispravne zaključke koji dio njihovih navoda prihvaća kao istinit nakon čega je pravilno utvrdio sve činjenice uključujući i činjenicu zdravstvenog stanja optuženika nakon sukoba s oštećenikom. Stoga su neosnovani žalbeni prigovori da je sud prihvatio samo one dijelove iskaza i druge dokaze koji podupiru obranu optuženika.

Da je bilo prethodnog napada oštećenika na optuženika nedvojbeno ukazuju dokazi u vidu ovdje već spomenutih fotografija optuženika na kojima se vide njegove ozljede, medicinske dokumentacije, zapisnika o očevidu te nalaza vještaka sudske medicine. S obzirom na objektivno utvrđene ozljede u vidu fotografija koje s medicinskom dokumentacijom i nalazima vještaka čine logičnu cjelinu, jasno je da je sud otklonio istinitost iskaza svih svjedoka koji su govorili o odsutnosti ozljeda na optuženiku, a za koje iskaze žalitelj pogrešno smatra da ih je trebalo prihvatiti.

Neutemeljen je i žalbeni navod da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio i usporedio s drugim dokazima obranu optuženika koji je naveo da ga je oštećenik rukama uhvatio u predjelu vrata, počeo ga stiskati i gušiti, zbog čega je gubio zrak da bi nakon toga uzeo nož sa stola i nanio ubod oštećeniku u lijevu stranu prsa što se obrazlaže time da je sud propustio uzeti u obzir i navod optuženika da boluje od multiple skleroze zbog čega mu je lijeva strana tijela slabija iz čega bi se moglo zaključiti da je optuženik bio slabiji i nemoćniji od oštećenika pa da nije logično da bi u takvim okolnostima mogao biti dominantan i savladati oštećenika uz nanošenje povrede oštećeniku, iako je oštećenik mlađi, fizički jači i istovremeno optuženika udara po glavi i tijelu i potom bježi u sobu, zatvara i drži vrata da optuženik ne uđe u sobu i okonča napad.

Dakle, ovdje žalba dalje nudi razloge za preocjenu dokaza smatrajući da je na temelju izvedenih dokaza i prvenstveno prihvaćajući iskaz oštećenika trebalo donijeti drugačije zaključke. Ovaj sud ne prihvaća takve argumente budući da je pobijana presuda uzela u obzir sve ove okolnosti i donijela ispravne činjenične zaključke na koje je potom pravilno primijenila Kazneni zakon smatrajući da se nije radilo o ravnopravnom fizičkom sukobu u situaciji kad optuženik, koji je zbog bolesti i dobi fizički inferiorniji od oštećenika, fizički spremnijeg za sukob i od kojeg je bio napadnut, u okviru kojeg sukoba je, prema navodima vještaka „optuženik zadobio dva zasebna udarca, moguće stisnutom šakom, dok bi oguljotine...najvjerojatnije nastale struganjem noktiju oštećenika po desnoj strani glave i vrata optuženika prilikom pokušaja obuhvaćanja vrata optuženika“. U takvim dramatičnim okolnostima, u kojima oštećenik najmanje dva puta udara optuženika šakom u predjelu glave i potom ga hvata rukama i stišće ga u predjelu vrata, uz činjenicu da optuženik nema na raspolaganju kakvo drugo sredstvo kojim bi mogao od sebe uspješno odbiti takav istodobni protupravni napad, osim kuhinjskog noža koji se ondje zatekao, evidentno je da on ubadanjem napadača, postupa u nužnoj obrani. Sud prvog stupnja ispravno utvrđuje da u opisanoj dinamici događaja optuženik objektivno nije mogao odbiti napad na neki drugi način. Stoga se sve žalbene tvrdnje koje osporavaju ovakav tijek događaja ukazuju konstrukcijama koje ne uvažavaju ozbiljnost i realitet te situacije. Optuženik, u trenutku kada ga u njegovom stanu napada fizički spremniji oštećenik tako što ga udara i hvata za vrat ima pravo u cilju otklanjanja napada takvog intenziteta, ubosti nožem napadača. Naime, kod postupanja u

I Kž 151/2015-7

nužnoj obrani je odlučno pitanje da se radi o istovremenom ili izravno predstojećem napadu koji se na drugi način nije mogao odbiti, dakle da je obrana bila prijeko potrebna. Intenzitet napada i obrane u konkretnom slučaju nije u bitnom neproporcionalan pa se neutemeljenima ukazuju žalbeni navodi koji tvrde da, uzimajući u obzir obranu optuženika u cijelosti, iskaz oštećenika te druge personalne i materijalne dokaze, oštećenik nije udarao optuženika, već da je došlo do verbalnog sukoba koji je u nerazmjeru s povredom oštećenika u vidu ubodne rane u predjelu lijevog prsnog mišića dužine 1,5 cm čime je obrana optuženika bila intenzivnija od one koja je bila dovoljna za odbijanje verbalnog napada pa žalitelj smatra da optuženik nije bio u nužnoj obrani jer verbalni sukob nije bio takvog intenziteta da bi opravdao uporabu noža ukupne dužine 32 cm, a oštrice od 20 cm.

Žalitelj također ističe da se, suprotno nalazu vještaka D. S., nije moglo raditi o ubodu slabog, već jačeg intenziteta što se obrazlaže time da je desna strana i desna ruka optuženika bila kao kod zdrave osobe (što je naveo vještak dr. D. M.), da je oštećenik imao jaknu od poliestera, majicu i potkošulju i da je ubodna rana duljine 1,5 cm pa žalitelj smatra da je sud trebao detaljnije utvrditi tu okolnost. Navedene okolnosti kojima se osporava stav vještaka, a time i zaključak suda o intenzitetu uboda s uspjehom ne dovode u pitanje taj dio nalaza i utvrđenja, tim više što optužba prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja od strane vještaka nije imala pitanja sa ciljem razjašnjenja tih okolnosti, niti je imala primjedbe na takav nalaz što je vidljivo iz zapisnika s rasprave od 13. siječnja 2015. (list 324-325 spisa) pa, suprotno tvrdnjama žalbe, nije bilo osnove za daljnje propitivanje intenziteta uboda.

Žalitelj svojim paušalnim prigovorima koji nemaju potvrdu u izvedenim dokazima niti u jednom momentu ne dovodi u pitanje ispravnost naprijed navedenih utvrđenja suda prvog stupnja. Prema tome, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti nisu utvrđene povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na temelju čl. 482. ZKP/08 je presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 19. lipnja 2018.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Ivana Dubravka Kovačević, v.r.

dr. sc. Zdenko Konjić, v.r.