Criminal appeal dismissed; Supreme Court rejects claim of procedural violation regarding property seizure measures.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court's decision to impose a temporary security measure prohibiting the transfer of real estate. The defendant argued that the first-instance judgment lacked specific legal grounds for the measure, but the court found sufficient justification based on the final conviction for theft and the statutory presumption of risk to state claims. Consequently, the court ruled that the appeal was unfounded and the security measure remained valid.
Legislator headnote
AI generatedčl. 16. ZOPOIK; čl. 398. st. 3. i st. 4. ZKP/97: A temporary security measure prohibiting property transfer is valid if based on a final conviction and the statutory presumption of risk to state claims, without requiring the defendant to prove actual evasion attempts.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 286/13-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske po sucu tog suda Meliti Božičević-Grbić kao sucu pojedincu, u kaznenom predmetu protiv opt. I. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 12. ožujka 2013. broj Kv-49/13 (K-33/11), dana 15. svibnja 2013.,
r i j e š i o j e:
Odbija se žalba opt. I. Š. kao neosnovana.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem prihvaćen je prijedlog Županijskog državnog odvjetništva i radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi od opt. I. Š. određena je privremena mjera osiguranja zabranom otuđenja i opterećenja nekretnina pobliže naznačenih u izreci tog rješenja (1/6 kuće i vrta upisanih u zk. ul. 1307 K.O. D. i poslovnog prostora upisanog u zk. ul. 2650 K.O. G.), koja mjera, prema čl. 16. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj: 145/10; u nastavku: ZOPOIK), može trajati najdulje 60 dana nakon što sud dostavi obavijest da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna.
Protiv tog rješenja žali se optuženik putem braniteljice T. V. Đ., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine.
Spis u skladu s čl. 373. st. 1. u svezi s čl. 399. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP/97) dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Optuženik neosnovano smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka tvrdeći da u pobijanom rješenju nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Premda prvostupanjski sud u toč. I. izreke pobijanog rješenja nije precizirao zakonski osnov za donošenje privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi, nema dvojbe da se rukovodio odredbama čl.
I Kž 286/13-3
11. do 17. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj: 145/10; u nastavku: ZOPOIK), odredivši trajanje ove privremene mjere u toč. III. pobijanog rješenja pozivom na čl. 16. tog zakona, dok obrazloženje rješenja sadrži jasnu i dostatnu argumentaciju za odluku.
Naime, ti se razlozi odnose na činjenicu da je optuženik nepravomoćnom presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06; u nastavku: KZ/97) kojim je sebi pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu 4.464.701,55 kuna, a koja korist je tom presudom od njega i oduzeta. Nadalje, suprotno tvrdnji žalitelja, imovinska korist ostvarena kaznenim djelom (koja nije obuhvaćena imovinskopravnim zahtjevom) nesumnjivo predstavlja tražbinu Republike Hrvatske kako primjerice i reguliraju odredbe čl. 1. st. 3., čl. 5. st. 1. i čl. 6. st. 1. ZOPOIK-a. Osim toga, prema čl. 12. ZOPIOK-a pretpostavlja se postojanje opasnosti da ta tražbina Republike Hrvatske neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Spomenuta je zakonska odredba ustvari sadržana u izričaju pobijanog rješenja o postojanju realne opasnosti da će optuženik pokušati onemogućiti ili znatno otežati oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi. Stoga ovu opasnost državni odvjetnik (predlagatelj osiguranja) ne mora dokazivati kako se u žalbi neutemeljeno prigovara.
Ova pretpostavka nije uspješno osporena ni žalbenim navodima da optuženik tijekom trajanja postupka, od pokretanja istrage pred više od dvije godine, nije otuđivao imovinu te da mu je izrečena uvjetna osuda s tzv. dvostrukim uvjetom, poglavito imajući na umu da je nepravomoćnom presudom meritorno odlučeno o oduzimanju imovinske koristi od optuženika time da su na prvostupanjsku presudu podnesene žalbe, a državni odvjetnik pobija upravo odluku o uvjetnoj osudi.
Slijedom navedenog, kako ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti nije utvrđeno postojanje povreda iz čl. 398. st. 4. ZKP/97, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97 eno je kao u izreci.
odluč
U Zagrebu, 15. svibnja 2013.
Sudac:
Melita Božičević-Grbić, v.r.