Rev-3223/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Ilije Čuljata i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.S. iz J. …, kojeg zastupa punomoćnik A.K., odvjetnik iz O., protiv tuženice Lj.C., J. …, koju zastupa punomoćnik M.R., odvjetnik iz K., radi predaje u posjed, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 21. lipnja 1994. br. Gž-423/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ozlju od 28. travnja 1994. godine br. P-175/93, u sjednici održanoj 12. prosinca 1996. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-3223/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tužitelje protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3223/1994-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Ilije Čuljata i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.S. iz J. …, kojeg zastupa punomoćnik A.K., odvjetnik iz O., protiv tuženice Lj.C., J. …, koju zastupa punomoćnik M.R., odvjetnik iz K., radi predaje u posjed, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 21. lipnja 1994. br. Gž-423/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ozlju od 28. travnja 1994. godine br. P-175/93, u sjednici održanoj 12. prosinca 1996. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Tužena C.Lj. dužna je tužitelju S.J. predati u posjed dio kč. br. 914/2b oranica od 1091 čhv, upisana u zk. ul. br. 319 k. o. J., i to dio označen u spisu Općinskog suda Ozalj br. R1-46/87 točkama A-B-C-D dug 36 metara, a širok 3,6 metara,te mu naknaditi prouzročene parnične troškove, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja".
Istom presudom tužitelj je obvezan naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od tadašnjih 540.000 HRD.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tužitelje protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, ali protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja upravljen u pravcu obvezivanja tuženice, da mu preda u posjed dio sporne čestice dužine 36 metara, a širok 3,6 metara, jer tužitelj tvrdi, da je vlasnik spornog dijela zemljišta koji posjeduje tuženica bez valjane pravne osnove, dakle radi se o vlasničkoj tužbi u kojoj tužitelj koji traži povrat individualno određene stvari treba dokazati da mu pripada pravo vlasništva stvari koja se nalazi u faktičnoj vlasti tuženika (čl. 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima - dalje: ZOVO).
Takav tužiteljev vlasnički zahtjev potire - ako se dokažu tuženikovi prigovori koji taj zahtjev ukidaju, jer tuženica tvrdi da je dosjelošću stekla vlasništvo sporne nekretnine, koji prigovor su niži sudovi na temelju rezultata postupka prihvatili kao osnovan i shodno izloženom odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Naime niži sudovi su utvrdili, da tuženica te njezini pravni prednici posjeduju sporni dio utužene zemljišnoknjižne čestice neprekidno još od 1925. godine, zbog čega je međa između susjednih čestica - one za koju je uknjiženo pravo vlasništva tužitelja i one čiji je vlasnik tuženica uređena prema zadnjem stanju posjeda u predmetu prvostupanjskog suda br. R1-46/87 na način da je u postupku sporna međašna površina koja je ista kao i sporna površina u ovoj parnici pripala tuženici.
Istina je, da su nakon toga vođene dvije parnice, ali između sina tužitelja i tuženice, te da je pravomoćnom presudom u predmetu istog prvostupanjskog suda P-238/87 utvrđeno, da sin tužitelja S. ima jače pravo na posjed spornog dijela zemljišta, dok je u kasnijoj parnici P-139/89 u kojoj je sada tuženica ustala tužbom protiv sina tužitelja S. utvrđeno, da tužiteljici pripada pravo vlasništva spornog zemljišta temeljem dosjelosti, koja je presuda također postala pravomoćna.
Revident smatra, da je takvim proturječnim ishodom dvije spomenute parnice stvorena konfuzija te tvrdi, da je upravo on kao zemljišnoknjižni vlasnik čkbr. 914/2b i zk. ul. br. 319 k.o. J. kojoj pripada i sporni dio zemljišta legitimiran, da se spori sa tuženicom koja posjeduje spornu površinu, a svezi prava vlasništva odnosno jačeg prava na sporno zemljište.
Revident je u pravu kad ističe, da ranije presude o pravu vlasništva, odnosno o jačem pravu na posjed u parnicama vođenim između njegovog sina S. i tuženice nemaju pravnog učinka u odnosu na njega, jer s obzirom da se radi o presudama iz parnica u kojima on nije sudjelovao ne postoji u odnosu na tužitelja učinak presuđene stvari (čl. 333. ZPP) tako da doista nije bilo procesnih smetnji, da se meritorno odluči o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovoj parnici kako su uostalom niži sudovi i postupili.
Kako su pri tome niži sudovi utvrdili, da je tuženica uključujući neprekinuti posjed svojih pravnih prednika u posjedu sporne nekretnine od 1925. godine - to su niži sudovi po nalaženju ovog suda pravilno zaključili da je na taj način tuženica stekla pravo vlasništva spornog zemljišta temeljem dosjelosti (čl. 28. st. 4. ZOO), jer savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom dvadeset godina (takvo rješenje bi slijedilo i temeljem primjene ranijih pravnih pravila), pri čemu je tuženica dokazala neprekinuti posjed spornog zemljišta u trajanju dužem od dvadeset godina, a tužitelj nije osporio niti dokazao da bi posjed tuženice, odnosno njezinih pravnih prednika bio nesavjestan, budući da se prema odredbi čl. 72. st. 3. ZOVO savjesnost posjeda pretpostavlja, pa onaj tko to osporava dužan je dokazati nesavjesnost posjeda druge strane. Revident međutim to nije ni pokušao dokazati pri čemu okolnost da sporni dio zemljišta prema stanju zemljišnih knjiga pripada onojoj zemljišnoknjižnoj čestici na kojoj je upisano pravo vlasništva tužitelja sama po sebi ne ukazuje na nesavjesnost tuženice.
Na temelju takvog stanja stvari koje su utvrdili niži sudovi su po nalaženju ovog Vrhovnog suda pravilno primijenili materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva, jer tužitelj unatoč stanju upisa u zemljišne knjige nije dokazao da je vlasnik stvari odnosno tuženica je protivno tome dokazala da je upravo ona vlasnica stvari koje vlasništvo je stekla dosjelošću.
Prema tome nije ostvaren revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a kako ne postoje ni oni razlozi iz čl. 386. ZPP na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP), to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 12. prosinca 1996. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Hautz, v.r.