Revr-434/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 434/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, te Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada Z., kojeg zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. & p. iz Z., radi isplate, odlučujući o revizijama obiju stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1958/08 od 17. ožujka 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-20267/04 od 17. lipnja 2008., u sjednici održanoj dana 7. siječnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije obiju stranaka u odnosu na odluku o glavnoj stvari kao neosnovane.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na odluku o naknadi parničnog troška kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 14.223,30 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.775,50 kn, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 39.650,95 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.965,40 kn.

Protiv te presude reviziju su izjavile obje stranke – svaka protiv dijela u kojem nije uspjela, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužitelj je podnio reviziju u smislu čl. 382. st. 2. ZPP zbog sljedećeg materijalnopravnog pitanja: treba li sud prilikom tumačenja pravnih izvora koji uređuju prava radnika, a osobito kolektivnih ugovora, u slučaju dvojbe u pogledu njihovog interpretiranja, prihvatiti tumačenje koje ide na štetu radnika ili ono koje mu ide u korist, a s obzirom na svrhu koja se želi postići kolektivnim ugovorom u smislu zaštite prava i interesa radnika. Konkretno, u predmetnom slučaju pojavilo se kao sporno pitanje- pitanje tumačenja čl. 48. st. 2. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Z. (dalje: KU), sklopljenog 1. lipnja 1999. između Grada Z. kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, a primjena kojeg Kolektivnog ugovora je produžena 15. lipnja 2001., odnosno je li tuženik u obvezi od dana potpisivanja KU isplaćivati tužitelju plaću uz zaštitnu klauzulu iz čl. 48. st. 2. KU, a obzirom na odredbu čl. 48. st. 3. KU.

Navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja. Stoga predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to :

1. glede tumačenja značenja sporazuma postignutog u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004. i opstojnost odredbe čl. 48 KU, tj. je li sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU,

2. glede obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Zbog toga tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu i prvostupanjsku presudu i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, kao i da dosudi trošak parničnog postupka tuženiku, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka.

U odgovoru na reviziju tuženika, tužitelj osporava navode revizije i predlaže istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

Revizije nisu osnovane u odnosu na glavno potraživanje, a revizija tuženika djelomično nije dopuštena (u dijelu koji se odnosi na trošak parničnog postupka).

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP, koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužitelju u skladu sa čl. 48. KU.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske,

- da je tužitelj prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske zaključkom od 10. ožujka 2004. između ostalog povećana 1. siječnja 2004. osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8 %,

- da tužitelju nakon 1. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća sukladno čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da tužitelju do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću (1. siječnja 2004.) pripada plaća koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU, a u skladu sa čl. 48. st. 3. KU i koju plaću je tužiteljica primala, dok se nakon 1. siječnja 2004., sukladno čl. 48. st. 2. KU, primjenjuje zaštitna klauzula prema kojoj tužiteljici pripada plaća sukladno zaključku od 10. ožujka 2004,. ali ne manja od one predviđene zaštitnom klauzulom iz čl. 48. st. 2. KU. Obzirom da je tužiteljica za razdoblje do 1. siječnja 2004. primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu KU, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice na ime potraživanja i razlike plaće do 1. siječnja 2004., a za razdoblje nakon toga su sudovi prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u visini koja nije sporna, a do iznosa zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU.

Tužitelj u reviziji navodi da su sudovi i za razdoblje od potpisivanja i sklapanja KU trebali uzeti u obzir i primijeniti odredbu čl. 48. st. 2. KU, a ne svoju odluku temeljiti na odredbi čl. 48. st. 3. KU.

Suprotno takvim tvrdnjama tužitelja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 48. KU koja glasi:

„Osnovna je plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Z. u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Ugovorne su strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaća isplaćuje od dana sklapanja ovog ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja tog ugovora.

Ugovorne su strane sporazumne da će, pri usklađivanju prijedloga proračuna za slijedeću godinu, pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.“

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da je u skladu s odredbom čl. 48. st. 3. KU za razdoblje do prvog usklađenja osnovice i dodatka na plaću tužiteljici pripadala plaća prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja KU. Tužiteljici je sukladno tome i isplaćivana plaća, a odredba čl. 48. st. 2. KU primjenjuje se kao zaštitna klauzula samo za ubuduće, odnosno nakon prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka (čl. 48. st. 4. KU). Da su potpisnici KU htjeli primjenu čl. 48. st. 2. KU odmah od trenutka potpisa KU, tada ne bi na taj način formulirali odredbu čl. 48. st. 3. KU, u kojoj se jasno navodi da se zaposlenicima od dana sklapanja KU do prvog usklađenja osnovice i stalnog dodatka isplaćuje plaća koju su do tada zaposlenici primali i prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila do potpisivanja KU. Neosnovan je prigovor tužiteljice da i KU od 11. travnja 1997. u čl. 47. sadrži istu odredbu po kojoj osnovica i stalni dodatak ne mogu iznositi manje od 55 % prosječne mjesečne plaće pa da se u trenutku potpisivanja KU/99 primjenjuje odredba čl. 48. st. tog KU.

Naime, na isti način treba tumačiti i odredbu čl. 47 KU/97 tj., da ona nije bila u primjeni sve do sklapanja KU/99, jer do tada nije bilo niti usklađivanja osnovice i stalnog dodatka sukladno čl. 47. st. 4. KU/97. Prema stajalištu ovog suda ne radi se o tumačenju na štetu radnika, jer je volja potpisnika KU bila da se sporna zaštitna klauzula ne primjenjuje u trenutku sklapanja i potpisivanja KU. Kod toga treba napomenuti da je odredbom čl. 48. st. 4. KU/99 (isto i čl. 47. st. 4. KU/97), predviđeno pregovaranje o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. čl. 48. KU prije usklađivanja proračuna za sljedeću godinu. To što do 2004. nije došlo do pregovora o takvom usklađenju ne utječe na drugačiji zaključak u vezi primjene čl. 48. st. 2. KU.

Stoga revizija tužitelja nije osnovana, jer se zaštitna klauzula iz čl. 48. st. 2. KU primjenjuje tek nakon prvog usklađenja osnovica plaće i dodatka na plaću, a što je u konkretnom slučaju uslijedilo 1. siječnja 2004.

U odnosu na reviziju tuženika sporno je je li zaključak sa sastanka od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja imao za cilj samo korekciju osnovice, ili je imao značenje izmjene čl. 48. KU, a u smislu čl. 206. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 137/04 – dalje: ZR).

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen cijeli čl. 48. KU, već je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU, a samim time došlo je i do primjene zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Z. u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan isplatiti tužiteljici plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. KU odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU.

Drugo pravno pitanje koje iznosi tuženik u reviziji tiče se odluke o troškovima postupka, konkretno obračuna troškova parničnog postupka prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji. To pravno pitanje tuženik obrazlaže time da odluka nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje je već zauzeo revizijski sud, a prema kojem kod odlučivanja o naknadi parničnih troškova je mjerodavna vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

Ovaj sud, međutim, ne nalazi da bi drugostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka zauzeo suprotno stajalište odnosno stajalište koje nije podudarno s navedenim stajalištem revizijskog suda. Okolnost da je, prema mišljenju tuženika, obračun troškova pogrešno izvršen, nije od utjecaja na podudarnost pravnog shvaćanja u naprijed izloženom smislu.

Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer se pitanje koje revident navodi u reviziji, ne može smatrati važnim pravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovanu u odnosu na glavno potraživanje, a reviziju tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na obračun troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji, na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 7. siječnja 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.