Rev-1128/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1128/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V. iz S. B., , koga zastupa punomoćnik T. P.-N., odvjetnica iz S. B., protiv tuženika S. drvna industrija d.d. S. B., koju zastupa punomoćnik T. R., odvjetnica iz S. B., radi naknade štete, rješavajući revizije izjavljene po tužitelju i tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 13. siječnja 1999. godine broj Gž-599/98 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 11. svibnja 1998. godine broj P-1418/1995, u sjednici održanoj dana 31. listopada 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizije tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 42.268,59 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 40.800,00 kn tekućom od 11. svibnja 1998. godine do isplate, a na iznos od 1.468,59 kn počevši od dana kako su specificirani na pojedine djelove tog iznosa u toč. I izreke, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 9.476,00 kn, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Drugostupanjskom presudom djelomično je uvažena žalba tuženika, te prvostupanjska presuda djelomično preinačena tako, da je tužitelju dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu od 26.468,59 kn od čega 25.000,00 kn na ime nematerijalne štete, a 1.468,99 kn na ime izgubljene zarade, te je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.203,00 kn, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen, kao neosnovan. Protiv navedene, pravomoćne drugostupanjske presude reviziju su izjavile obje stranke i to tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i protiv odluke o troškovima postupka s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, dok tuženik reviziju izjavljuje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, odnosno podredno predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu u pobijanom dosuđujućem dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Ni jedna parnična stranka nije odgovorila na reviziju protivne strane, niti se o revizijama stranaka izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizije obje stranke su neosnovane.

Na reviziju tuženika.

Ovaj revident prigovara utvrđenoj odgovornosti te stranke za štetu, jer smatra da je štetu prouzrokovao svojom krivnjom sam tužitelj kao radnik i pritom ističe, da su niži sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer nisu ocijenili službenu ispravu – zapisnik o nesreći na poslu koju je sačinio u povodu zadobivenih povreda tužitelja sam tuženik, kao poslodavac. Prigovara, da prvostupanjski sud nije proveo dokaz pribavom podataka od C. d.d. Podružnica S. B. u pravcu ustanovljenja, da li je tužitelju i u kojem iznosu isplaćena naknada štete nastala iz istog štetnog događaja, a po osnovi police kolektivnog osiguranja koju je zaključio tuženik za račun radnika, pa dakle, i tužitelja sa spomenutim osigurateljem.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, kao ni ona iz čl. 375. ZPP pred drugostupanjskim sudom na koje ovaj revident ukazuje.

Prvostupanjski sud, utvrdio je odgovornost tuženika za štetu nastalu tužitelju na radu utvrdivši, da je tužitelj kao pomoćni radnik kod tuženika po nalogu poslovođe tuženika, a na zahtjev vozača viljuškara tuženika, pomagao tom vozaču prilikom prijevoza drvenih elemenata koji su bili složeni u paletu ali nisu bili vezani, pa je tužitelj prema uputi vozača viljuškara rukom pridržavao drvene elemente ali prilikom nailaska viljuškara na oveću rupu na terenu kojim se viljuškar kretao, ti su drveni elementi – koji nisu bili vezani – pali na tužitelja i nanijeli mu tjelesne ozljede. Kod toga niži sudovi su utvrdili da je takav način rada kod tuženika bio uobičajen. Kod toga prvostupanjski sud je spomenute činjenice utvrdio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP), cijeneći pritom kao dokaz i prijavu o nesreći na poslu koju je u svezi narečenog štetnog događaja sačinio tuženik – dakle, ne radi se o zapisniku o nesreći na poslu koji nije ni priložen spisu predmeta.

Iz izloženog slijedi, da tuženik u biti prigovara iznesenoj ocjeni dokaza suda prvog stupnja glede utvrđenja odlučnih činjenica o štetnom događaju, koja utvrđenja je prihvatio u cijelosti i drugostupanjski sud, pa stoga, jer je utvrđenje odlučnih činjenica pred nižim sudovima zasnovano na pravilnoj primjeni čl. 8. ZPP ne može se takva ocjena dokaza s uspjehom pobijati, te se takvi prigovori u biti iscrpljuju u pobijanju utvrđenog činjeničnog stanja pred nižim sudovima, koji se razlog ne može s uspjehom isticati u reviziji (čl. 385. st. 3. ZPP).

Što se tiče navoda, da je prvostupanjski sud zaključio izvesti dokaz pribavom podataka od C., izvođenje kojeg dokaza da je propustio izvršiti, valja odgovoriti revidentu da je sud prvog stupnja pokušao pribaviti navedene podatke upućivanjem odgovarajućeg dopisa C. (list 33 spisa) ali mu spomenuti osiguratelj nije odgovorio na spomenuto traženje, pa ovaj Vrhovni sud ne nalazi, da bi postupajući na opisani način niži sudovi počinili neku bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP kako to neosnovano smatra ovaj revident. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Polazeći od utvrđenih činjenica u postupku pred nižim sudovima – koje su ranije izložene - ovaj Vrhovni sud nalazi kako su niži sudovi pravilno primijenili za ovaj spor mjerodavnu odredbu čl. 6. ranijeg Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine” br. 19/83, 17/86, 26/93) koja je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja. Prema navedenoj odredbi poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu zbog povrede, profesionalnog i drugog oboljenja radnika ako ne dokaže, da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju od odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika).

Kako i po nalaženju ovog Vrhovnog suda, utvrđene okolnosti u postupku pred nižim sudovima ne upućuju na postojanje krivnje tužitelja kao radnika (postupao po zahtjevu pretpostavljenih radnika tuženika na uobičajeni način kako se takav posao obavljao kod tuženika), treće osobe ili više sile kao uzrok nastanka štetnog događaja, a nesporno je da je povredu tužitelj zadobio na radu to je objektivna odgovornost tuženika u smislu citirane zakonske odredbe pravilno utvrđena.

Budući da, na traženje suda prvog stupnja C. d.d. nije dostavila tražene podatke o tome da li je tužitelju isplaćen i u kojem iznosu naknada po osnovu istog štetnog događaja, to je na tuženiku bio teret dokaza glede njegove tvrdnje da je tužitelju navodno isplaćena od strane C. po osnovu istog štetnog događaja naknada u iznosu od 3.200,00 kn, pozivom na policu kolektivnog osiguranja koju je tuženik zaključio u korist svojih radnika, ali tuženik takav dokaz nije pribavio do zaključenja glavne rasprave, a niti ponudio u žalbi iako je imao saznanje da takav podatak unatoč pokušaja suda nije pribavljen od C.. Stoga, ovaj Vrhovni sud nalazi, da shodno rezultatu rasprave, a u skladu sa pravilima o teretu dokazivanja (čl. 219. i čl. 221. a) ZPP) niži sudovi nisu mogli uzeti u obzir spomenute nedokazane tvrdnje revidenta i umanjiti dosuđenu naknadu štete za iznos za koji je naveo revident da ga je tužitelj primio od spomenutog osiguratelja po osnovu naknade utužene štete.

Kako tuženik u reviziji ne prigovara visini utvrđene naknade dosuđene za pojedine vidove materijalne i nematerijalne štete, a niti je po nalaženju ovog Vrhovnog suda utvrđena naknada po osnovu nematerijalne, odnosno materijalne štete nepravilno previsoko utvrđena (čl. 195. st. 1. i čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima – u daljnjem tekstu ZOO) to i u tom dijelu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu ovog revidenta.

Na reviziju tužitelja.

Tužitelj smatra, da je pobijanom drugostupanjskom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo u dijelu u kojem je spomenuti sud preinačio prvostupanjsku presudu i smanjio dosuđenu novčanu nakandu za fizičke bolove i strah, te duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, i predlaže da se u tom dijelu pobijana presuda preinači u pravcu revizijskih navoda, kao što predlaže da se preinači odluka o parničnim troškovima, jer smatra da niži sudovi nisu kod odlučivanja o troškovima postupka imali u vidu da se tuženik protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući i svoju odgovornost za štetu.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Prihvaćajući potpunu odgovornost tuženika za štetu, niži sudovi su utvrdili da je tužitelj u štetnom događaju, nezgodi na radu – zadobio lom baze treće kosti zapešća lijeve šake i ozljedu radijalnog živca, zbog čega je trpio jače bolove kroz 6-7 dana, bolove srednje jačine 25-30 dana i bolove lakšeg stupnja do šest mjeseci; utvrđeno je u postupku pred nižim sudovima da je tužitelj trpio i kratkotrajni strah jačeg intenziteta, nakon štetnog događaja, a zatim strah lakšeg stupnja u vidu zabrinutosti za ishod liječenja kroz šest mjeseci, a kod tužitelja je zbog smanjenja grube motorne snage šake umanjena opća životna i radna sposobnost za 6-7% trajno, a preostalo je i naruženje lakšeg stupnja.

Pobijanom presudom, utvrđena je kao primjerena novčana naknada tužitelju u iznosu od 7.500,00 kn za fizičke bolove; u iznosu od 2.500,00 kn za strah; u iznosu od 7.500,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, te u iznosu od 3.500,00 kn na ime duševnih bolova zbog naruženja.

Ovaj Vrhovni sud nalazi, da iznosi dosuđeni pobijenom drugostupanjskom presudom na ime pravične novčane naknade za gore spomenute vidove nematerijalne štete predstavljaju primjerenu novčanu naknadu tužitelju za rečene oblike nematerijalne štete, polazeći od kriterija sadržanih u čl. 200. st. 1. i 2. ZOO, jer su pri utvrđivanju te naknade štete pravilno uzeti u obzir jačina pretrpljenih bolova i straha i njihovo trajanje, kao i sve druge važne okolnosti slučaja kao što su zanimanje tužitelja (pomoćni radnik), kao i njegova životna dob u vrijeme štetnog događaja (40 godina života), pa stoga nalazi da su neosnovani oni revizijski prigovori u kojima se ističe da je dosuđena naknada prenisko utvrđena i da ne predstavlja primjerenu novčanu naknadu za spomenute vidove nematerijalne štete.

Ovaj Vrhovni sud ne nalazi, da bi odluka o troškovima postupka u pobijanoj drugostupanjskoj odluci bila nepravilna, odnosno da bi bila donesena na štetu tužitelja, imajući pritom u vidu uspjeh stranaka u sporu. Naprotiv, ovaj Vrhovni sud nalazi, da je pobijanom odlukom o naknadi troškova cijelog postupka kojom je obvezan tuženik naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od ukupno 3.203,00 kn pravilno odlučeno o troškovima postupka, imajući u vidu odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP.

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih su tužitelj i tuženik izjavili svoju reviziju, a ni oni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP) valjalo je revizije obje stranke odbiti kao neosnovane (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 31. listopada 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.