II Rev-133/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 133/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DPO Z. u stečaju iz V., D.R. br. …, kojeg zastupa stečajni upravitelj D.K., protiv tuženika Z. iz Z., koga zastupaju punomoćnici mr. R.B. i D.J., odvjetnici iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 16. studenog 1993. br. Pž-2732/93, kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Varaždinu od 3. studenog 1992. br. P-711/92, u sjednici održanoj dana 1. prosinca 1994.,

presudio i riješio je:

I. Revizija tuženika prihvaća se djelomično, obje nižestupanjske odluke - presuda Privrednog suda Hrvatske od 16. studenog 1993. br. Pž-2732/93 i presuda Okružnog privrednog suda u Varaždinu od 3. studenog 1992. br. P-711/92:

a) djelomično preinačuju u dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos glavnice od 285,34 kune (285.343 prijašnjih HRD) od 31. prosinca 1990. do isplate i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija,

b) djelomično ukidaju u dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos glavnice od 4.012,41 kune (4,012.413 prijašnjih HRD) za razdoblje od 20. ožujka 1991. do 5. veljače 1992. kao i u odluci o parničnom trošku i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stunja na ponovno suđenje.

II. U ostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 4,012.413 prijašnjih HRD (sada 4.012,41 kuna) sa zateznom kamatom prema stopi po Zakonu o visini stope zatezne kamate od dospijeća i to na 285.343 HRD od 31. prosinca 1990., na 3,013.890 HRD od 20. ožujka 1991. godine te na 998.523 HRD od 20. ožujka 1991. godine a sve do isplate te ujedno obvezan naknaditi parnični trošak u iznosu od 80.000 HRD.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je djelomično osnovana i to samo glede dijela odluke o zateznim kamatama.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao izvođača građevinskih radova radi naplate dospjelog potraživanja za obavljene građevinske radove na radilištu u inozemstvu koje mu je prema zaključenom sporazumu stranaka dužan kao nosilac posla isplatiti tuženik u onom dijelu u kojem je tuženiku plaćen i priznat taj rad od strane inozemnog investitora preko PZ "I. ".

Revident osporava da bi naručilac priznao i isplatio tuženiku preko PZ "I. " radove obračunate u utuženim situacijama, ali niži sudovi su u provedenom postupku utvrdili među ostalim i prema pribavljenim podacima od PZ "I. " da su radovi svih kooperanata među koje spada tužitelj plaćeni od strane investitora umanjeni za ukupno 5% i sredstva doznačena preko PZ "I. " revidentu pa su stoga niži sudovi po nalaženju ovog suda pravilno udovoljili sniženom zahtjevu u pogledu glavne stvari odnosno obvezali revidenta da na ime izvedenih radova isplati tužitelju dospjelo potraživanje u iznosu od ukupno 4,012.413 prijašnjih HRD (4.012,41 kuna) pri čemu je sam tužitelj snizio tužbeni zahtjev za iznos od 285.343 prijašnjih HRD (285,34 kune) jer je investitor imao na radove u pogledu situacije br. 221-021 određene prigovore, a takovo sniženje predstavlja umanjenje ukupnog potraživanja tužitelja u iznosu koji premašuje 5% njegovog ukupnog potraživanja, pa je u tom dijelu u pogledu odluke o glavnoj stvari materijalno pravo pravilno primijenjeno, jer je utvrđeno, da je u tom dijelu dospjelo potraživanje tužitelja plaćeno tuženiku pri čemu niži sudovi nisu u tom dijelu počinili onu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na koju revident neosnovano ukazuje tvrdnjama o tome kako su razlozi o odlučnim činjenicama u tom dijelu nižestupanjskih odluka u proturječnosti sa sadržajem izvedenih dokaza a što po nalaženju ovog suda ne stoji. Kod toga valja istaknuti da ovaj sud nije mogao uzeti u obzir one navode revidenta u kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje u postupku pred nižim sudovima, jer se takav razlog ne može s uspjehom iznositi u reviziji pozivom na odredbu čl. 385. st. 3. ZPP. Stoga je valjalo u pogledu odluke o glavnoj stvari, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) odbiti reviziju kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Pogrešno su međutim niži sudovi po nalaženju ovog suda primijenili materijalno pravo dosuđujući tužitelju zatezne kamate na iznos glavnice od 285.343 HRD počev od 31. XII. 1990. godine pa do isplate, a to stoga jer je tužitelj snizio svoj tužbeni zahtjev upravo za iznos tog dijela potraživanja zbog primjedbi investitora na radove koji su situirani u navedenom iznosu situacijom br. 221-021 (vidi zapisnik sa glavne rasprave na ročištu održanom 20. svibnja 1992. na listu 5 spisa) pa jer u postupku nije utvrđeno postojanje glavnog duga u spomenutom iznosu koji je zbog prigovora investitora postao sporan zbog čega je tužitelj u tom dijelu snizio tužbeni zahtjev, to nije bilo osnova ni za dosuđivanje zateznih kamata na spomenuti iznos zbog čega je u tom dijelu valjalo prihvatiti reviziju i temeljem pravilne primjene materijalnog prava odbiti

II Rev 133/94

tužitelja sa tužbenim zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 285.343 prijašnjih HRD (sada 285,34 kune) pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP.

Iz podataka u spisu predmeta, napose iz navoda tužbe u ovoj pravnoj stvari proizlazi, da je potraživanje tužitelja u tužbi izraženo u stranoj valuti (USD), ali se njegova isplata zahtijeva u domaćem novcu. U takvoj situaciji kad se isplata potraživanja izraženog u stranoj valuti zahtijeva u isplati protuvrijednosti u domaćem novcu, onda zatezne kamate teku u valuti glavnice od dospjelosti potraživanja do preračuna u domaći novac.

Niži sudovi očigledno nisu imali u vidu navedenu okolnost pa stoga nisu utvrdili s kojim danom je tužitelj izvršio preračunavanje svojeg potraživanja izraženog u stranoj valuti u domaći novac pa stoga nije moguće ispitati da li je pravilno primijenjeno materijalno pravo u onom dijelu u kojem su tužitelju na dosuđeni iznos glavnog potraživanja u domaćem novcu počev od dospijeća dana 20. ožujka 1991. pa do podnošenja tužbe 6. veljače 1992. dosuđene zatezne kamate koje se priznaju na potraživanje u domaćem novcu, jer bi prema ranije izloženom stajalištu ovog suda tužitelju pripadalo pravo tražiti zatezne kamate na svoje potraživanje izraženo u stranoj valuti od dospijeća do časa preračuna potraživanja u domaću valutu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u toj valuti po viđenju.

Kako niži sudovi nisu imali u vidu ovu odlučnu činjenicu koju su zbog pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi - to je valjalo u tom dijelu prihvatiti reviziju, obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (l. 395. st. 2. ZPP).

U nastavku postupka sud prvog stupnja bit će dužan raspraviti i utvrditi s kojim danom je tužitelj preračunao svoje potraživanje izraženo u stranoj valuti (USD) u potraživanje u domaćem novcu, pa će shodno rezultatu postupka u tom pravcu ponovno odlučiti o zahtjevu za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnog duga za razdoblje od 20. ožujka 1991. poa do 6. veljače 1992. imajući pritom u vidu, da tužitelju pripada pravo zahtijevati zatezne kamate do časa konverzije svojeg potraživanja u domaću valutu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u odnosnoj valuti po viđenju.

Odluka o parničnom trošku donesena je pozivom na odredbu čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

U Zagrebu, 1. prosinca 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.