Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing non-material damages for spouse based on insurance law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a lower court ruling awarding non-material damages. The plaintiff argued for higher compensation based on the severity of the victim's disability, while the defendant contended that the spouse's claim was limited by insurance regulations regarding joint life. The court reduced the award to the spouse because the applicable insurance law excludes the spouse from third-party status when a community of life exists, thereby capping the recoverable amount.
Legislator headnote
AI generatedčl. 21. toč. 2. Zakona o osiguranju; čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku: When a community of life exists between the insured and the spouse, the spouse is not considered a third party and can only claim compensation based on the mandatory insurance of the other vehicle, limiting the recoverable damages.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev-x 244/08-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. I. M., II. P. M. i III. Ž. M., svi iz S., koje zastupa punomoćnik B. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice C. o. d.d., Centrala Z., koju zastupa punomoćnik Ž. V., odvjetnik u D., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1415/04 od 6. travnja 2006., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-915/04 od 22. srpnja 2004., u sjednici održanoj 23. prosinca 2009.,
p r e s u d i o j e:
I. Djelomično se prihvaća revizija tuženice i preinačuje presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1415/04 od 6. travnja 2006. i Općinskog suda u Dubrovniku broj P- 915/04 od 22. srpnja 2004. u dijelu kojim je II-tužiteljici P. M. dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 171.165,00 kn i sudi:
Odbija se tužiteljica P. M. sa zahtjevom u iznosu od 171.165,00 kn preko dosuđenih 513.495,00 kn.
II. U preostalom dijelu revizija tuženice se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je dosuđena:
a) II-tužiteljici P. M. naknada nematerijalne štete u iznosu od 684.660,00 kn (za fizičke bolove 20.312,00 kn, za strah 20.312,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životnih radosti 622.812,00 kn, za naruženost 21.224,00 kn) uz pripadajuću zakonsku kamatu od presuđenja do isplate,
b) I-tužitelju I. M. i III-tužitelju Ž. M. naknada nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta II-tužiteljice i to I-tužitelju suprugu u iznosu od 148.500,00 kn, a III-tužitelju – sinu – 185.625,00 kn.
Protiv te presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.
Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u smislu čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP).
Revizija je neosnovana.
Tuženica samo paušalno prigovara da presude nižestupanjskih sudova nisu utemeljene na provedenim dokazima, posebice ocjeni nalaza i mišljenja liječnika vještaka, što bi ukazivalo na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. No, u biti navodi tuženice upućuju na prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a takve prigovore ovaj revizijski sud nije ocjenjivao budući da takav prigovor nije dopušten revizijski razlog u smislu odredbe čl. 382. ZPP-a.
Tuženica neosnovano prigovara da je sud trebao provesti novo vještačenje s novoizabranim vještakom, odnosno vještačenje povjeriti medicinskoj ustanovi, u smislu čl. 261. st. 3. ZPP-a. No, sudovi su s osnovom odbili taj prijedlog obrazloživši da između nalaza vještaka ortopeda i neuropsihijatra koji su vještačili u ovom postupku nema proturječnosti ni nedostataka, jer je svaki od njih u području svog specijalističkog stručnog znanja ocijenio invaliditet II-tužiteljice, a njihove ocjene u datim mišljenjima nisu suprotstavljene, a ni ne postoji sumnja u pravilnost datih mišljenja koja su i usmeno obrazložena na raspravi tako da se nisu ostvarili ni uvjeti za primjenu odredbe čl. 261. st. 3. ZPP-a.
Stoga nije ni počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 261. st. 3. ZPP-a.
Tuženica se u reviziji ne može s uspjehom pozivati na obrazložene žalbene navode budući joj odredba čl. 392. a) ZPP-a nalaže da razloge revizije određeno navede i obrazloži u reviziji, a u okviru kojih revizijski sud ispituje zakonitost i pravilnost pobijane odluke.
Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, a što ni među strankama nije sporno proizlazi da je II-tužiteljica teško povrijeđena 5. veljače 1979. u prometnoj nezgodi u sudaru dvaju vozila kao suputnica u vozilu kojim je upravljao njezin suprug I-tužitelj, i kamiona koji im je dolazio iz suprotnog smjera, a nezgodu je skrivio vozač autobusa koji se upustio u preticanje kolone vozila.
Pritom su sudovi ocijenili omjer sukrivnje supruga tužiteljice s 25% (zbog neprilagođene brzine vožnje uvjetima puta), te 75% odgovornost tuženice kao osiguravatelja autobusa vlasništvo A. iz Š...
U odnosu na pobijani dio presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev II-tužiteljice u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO).
Tuženica i u reviziji prigovara visini dosuđene naknade za nematerijalnu štetu po svim osnovama, te ponavlja prigovor podijeljene odgovornosti kako u odnosu na utvrđenu suodgovornost supruga tužiteljice od 25%, tako i doprinos tužiteljice u vlastitoj šteti što kritične zgode nije bila vezana sigurnosnim pojasom.
Utvrđeno je da je tužiteljica zadobila u prometnoj nezgodi 5. veljače 1979. teške i po život opasne povrede i to: dvostruki prijelom desne natkoljenice iznad koljena i u sredini cjevanice, višestruki prijelom gornjeg okrajka lijeve potkoljenice, koji zahvaća zglob koljena, potres i nagnječenje mozga, kontuziju desnog nožnog zgloba, razderotinu lijeve natkoljenice i lijeve uške.
Utvrđeno je nadalje da su ove ozljede ostavile trajne posljedice na tužiteljičino zdravlje kako fizičke (bitna ograničenost kretanja uz stalne bolove, teški deformitet koljena, nemogućnost klečanja, čučanja, samostalnog obavljanja fizioloških potreba, tako da bez pomoći druge osobe tužiteljica ne može samostalno obavljati svakodnevne životne potrebe), tako i one u psihičkoj sferi (česte glavobolje, vrtoglavice, nesanica, zaboravljivost, napadi agresivnosti, permanentno neraspoloženje, napadi straha) što su vještaci ocijenili kao 100%-tnu invalidnost (s traumatološke strane 70%, neuropsihijatrijske 30%), tj. smanjenje životne aktivnosti u daljnjem životu trajno u tom opsegu.
S obzirom na takva činjenična utvrđenja sudova koji ni revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju, a s obzirom na intenzitet trajanja fizičkih bolova, straha i opsega naruženosti (utvrđenih u ranijem postupku P-548/81), kojim tuženica u ponovljenom postupku ni ne prigovara, ovaj revizijski sud nalazi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 200. ZOO-a kada su cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja: višestrukost i po život opasnih povreda, dugotrajnost liječenja, uzimajući u obzir i životnu dob tužiteljice u času nezgode – 42 godine, povrh dosuđenih 31.000,00 kn (prema ranijoj presudi P-548/81 od 22. listopada 1996. – list 201-207, po svim utuženim osnovama) utvrdili i daljnje iznose naknade za fizičke bolove u iznosu od 20.312,00 kn, za strah 20.312,00 kn, za naruženost 21.224,00 kn, te za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 622.812,00 kn, dakle ukupno 684.660,00 kn.
Tužiteljici se ne može pripisati sudjelovanje u vlastitoj šteti što nije bila vezana pojasom, budući da dužnost upotrebe tj. vezivanja sigurnosnog pojasa uz uvjet da su ugrađeni propisana je odredbom čl. 35. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama („Službeni list SFRJ“, broj: 50/88 od 12. kolovoza 1988.), dok Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama iz 1974. („Službeni list SFRJ“, broj: 17/74), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja nije sadržavao takvu odredbu.
No, osnovano tuženica prigovara da prema odredbi čl. 21. toč. 2. Zakona o osiguranju („Narodne novine“, broj: 53/77) koji se primjenjuje na konkretan slučaj – bračni drug vozača ne smatra se trećom osobom, ako je između njih postojala zajednica života.
Stoga u primjeni te odredbe bračni drug ima pravo na naknadu štete samo po osnovi obveznog osiguranja drugog vozila u dijelu u kojem je vozač drugog vozila kriv za prometnu nezgodu.
Sudovi su utvrdili omjer krivnje vozača autobusa sa 75%, a supruga tužiteljice sa 25%, pa slijedom izloženog proizlazi da tužiteljici od utvrđene naknade pripada 75%.
Stoga je u tom dijelu na temelju čl. 395. st. 1. ZPP valjalo preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u toč. I. izreke.
U odnosu na pobijani dio presude kojim su prihvaćeni tužbeni zahtjevi I i III-tužitelja u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO-a.
Prema odredbi čl. 201. st. 3. ZOO-a u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
Iako ZOO ne određuje što se ima smatrati naročito teškim invaliditetom, iz same dikcije navedene zakonske odredbe je vidljivo da naknadu za duševne bolove posredno oštećenim osobama opravdava samo onaj teški invaliditet neposredno oštećene osobe koji se razlikuje od ostalih slučajeva teškog invaliditeta po okolnostima koje daju tom invaliditetu posebnu težinu.
I ovaj sud nalazi da su na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da se kod supruge, odnosno majke I i III-tužitelja kao izravnog oštećenika ne samo zbog okolnosti da se kod oštećenice invaliditet kreće u granicama potpunog invaliditeta, već i s obzirom na opisane vanjske manifestacije tog invaliditeta kao trajnih posljedica u fizičkoj i psihičkoj sferi oštećenice uslijed kojih je došlo do gotovo potpune ovisnosti o drugima i nesposobnosti za bilo kakvim samostalnim aktivnostima - zaista radi o naročito teškom invaliditetu – kao objektivnoj pretpostavci za dosudu naknade štete.
S obzirom na opisane vanjske manifestacije tog invaliditeta uz činjenicu da je II- tužiteljica u vrijeme nezgode imala 42 godine, duševni bolovi I i III-tužitelja opravdavaju dosuđenje pravične naknade u iznosu koji su utvrdili nižestupanjski sudovi.
Kako se ni u tom dijelu nisu ostvarili revizijski razlozi valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 23. prosinca 2009.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.