I Kž-167/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 167/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. L., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Virovitici od 23. studenog 2009., broj K-3/09, u sjednici održanoj 11. studenog 2010., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmine Dolmagić,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. U povodu žalbe opt. I. L. i državnog odvjetnika, kao i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda:

a) u toč. 3. izreke prvostupanjske presude, u odnosu na kriminalno razdoblje, te se utvrđuje da je kazneno djelo iz čl. 215.a KZ-a na štetu ošt. N. L. počinjeno u vremenu od 31. prosinca 2000. godine do 22. listopada 2008. godine, dok preostali dio činjeničnog opisa djela iz toč. 3. ostaje neizmijenjen.

b) u odluci o kazni na način da se optuženiku za produljeno kazneno djelo iz čl. 213. st. 3. u vezi st. 2. KZ-a, iz toč. 2. izreke pobijane presude, počinjenog na štetu ošt. V. R. utvrđuje k a z n a z a t v o r a u t r a j a n j u o d 2 ( d v i j e ) g o d i n e, a počinjenog na štetu ošt. V. L. u t v r đ u j e k a z n a z a t v o r a u t r a j a n j u o d 1 ( j e d n e ) g o d i n e i 6 ( š e s t ) m j e s e c i, a prihvaća se, po sudu prvog stupnja, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine u odnosu na ošt. L. L., dok se u odnosu na toč. 3. izreke pobijane presude prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za produljeno kazneno djelo iz čl. 215.a KZ-a počinjeno na štetu ošt. N. L., kao i kazna zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 1. KZ-a, počinjeno na štetu ošt. R. S. iz toč. 4. izreke pobijane presude, te se

I Kž 167/10-5

primjenom čl. 60. st. 1. KZ-a optuženik osuđuje na j e d i n s t v e n u k a z n u z a t v o r a u t r a j a n j u o d 6 ( š e s t ) g o d i n a u koju mu se kaznu, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 6. studenog 2008. godine, pa nadalje.

II. Uslijed odluke pod 1 b), preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri tako da primijenjena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75. KZ-a može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a najdulje pet godina.

III. Djelomično se prihvaća žalba opt. I. L., ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

IV. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. I. L. te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Virovitici, pod toč. 2., proglašen je krivim opt. I. L. za produljeno kazneno djelo iz čl. 213. st. 3. KZ-a i dr., na štetu ošt. V. R., za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te u odnosu na ošt. V. L., za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te na štetu ošt. L. L. za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

Istovremeno, u toč. 3. izreke pobijane presude, za produljeno kazneno djelo iz čl. 215.a KZ-a, počinjenog na štetu ošt. N. L., optuženiku je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 1. KZ-a, počinjenog na štetu ošt. R. S. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. KZ-a izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je kaznu, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Na temelju čl. 75. st. 1. i 3. KZ-a, prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja s naznakom da ista ima trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Istom presudom, na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP, protiv optuženika odbijena je optužba za jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 192. st. 3. KZ-a na štetu ošt. V. R..

Optuženik je, na temelju čl. 122. st. 1. ZKP, obavezan da nadoknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 24.092,00 kn.

Protiv te presude, žalbu je podnio optuženik po branitelju J. P., odvjetniku iz B., a iz žalbenih osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

I Kž 167/10-5

Žali se i državni odvjetnik iz žalbene osnove odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženiku, za svako pojedino kazneno djelo iz toč. 2., 3. i 4. izreke pobijane presude, utvrde strože pojedinačne kazne zatvora, te da ga se osudi i na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na zahtjev optuženika, sadržan u žalbi njegova branitelja, o drugostupanjskoj sjednici vijeća, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, uredno je obaviješten branitelj optuženika, odvjetnik J. P. iz B., koji sjednici nije pristupio pa je ista, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP, održana u njegovoj odsutnosti, dok vijeće nije našlo svrishodnim, u smislu čl. 374. st. 2. ZKP, osigurati nazočnost opt. I. L. sjednici, jer se isti nalazi u pritvoru i ima branitelja. Stoga je drugostupanjska sjednica održana u nazočnosti uvodno naznačene zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati te postupi sukladno njegovu prijedlogu, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika djelomično osnovana, i to u odnosu na odluku o troškovima.

U povodu žalbi optuženika i državnog odvjetnika, a prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačena je prvostupanjska presuda u toč. 3. izreke pobijane presude u odnosu na kriminalno razdoblje u kojem je počinjeno kazneno djelo iz čl. 215.a KZ-a na štetu N. L., dok je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni. Istovremeno, ukinuta je prvostupanjska presuda glede troškova kaznenog postupka, time da će o njima u smislu čl. 120. ZKP posebnom odlukom odlučiti sud prvoga stupnja.

Žaleći se iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na kazneno djelo pod toč. 2. izreke pobijane presude iz čl. 213. st. 3. u vezi st. 2. KZ-a na štetu ošt. V. R. žalba smatra da su dokazane samo one radnje koje je optuženik priznao, a ne i radnje umakanja prsta, ili sendviča u ljudski izmet u poljskom zahodu, udaranje glave o stol, te nastale tjelesne ozljede u vidu slomljene nosne kosti, o čemu nema u spisu medicinske dokumentacije, kao ni činjenicu da bi oštećenica morala trpjeti glad. Pritom žalba nalazi da je ošt. V. R. preuveličala pojedine događaje, kao i konfliktne situacije u obitelji, kako to posredno proizlazi iz iskaza svjedokinje N. L., zbog čega joj se u odnosu na nedokazane radnje fizičkih zlostava ne može vjerovati.

U odnosu na ošt. V. L., žalba nalazi da se u njegovu slučaju ne radi o teškom fizičkom kažnjavanju ovog djeteta, niti odgojne mjere koje je primijenio optuženik nadilaze uobičajeno fizičko kažnjavanje djece u slučaju neposluha, i u tom segmentu činjenično stanje nije pravilno utvrđeno.

U odnosu na treće dijete, ošt. L. L., žalba nalazi da prema njoj, sukladno iskazu tog djeteta, kao i provedenom psihijatrijsko-psihologijskom vještačenju, ne proizlazi veća

I Kž 167/10-5

primjena fizičke sile pri kažnjavanju tog djeteta, jer takovo što ne govori ni majka djeteta, ošt. N. L..

Suprotno izloženom stavu žalbe, potrebno je reći da je sve troje djece ispitano na temelju čl. 119. st. 2. i 4. Zakona o sudovima za mladež (u daljnjem tekstu: ZSM), dok je ošt. maloljetna V. R. ispitana neposredno i na glavnoj raspravi.

U tim svojim iskazima djeca su opisala sve oblike fizičkog i psihičkog zlostavljanja po optuženiku koji je djeci V. i L. biološki otac, a djetetu V. R. očuh. Radilo se o svirepim, sadističkim iživljavanjima optuženika, civilizacijski neuobičajenim postupcima, koji očito nisu bili motivirani samo odgojnim svrhama, kako to proizlazi i iz provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika. Pritom su djeca neposredno opisala što im je to optuženik kroz inkriminirano razdoblje, od skoro šest godina, činio, u vidu fizičkog zlostavljanja, kao i psihičkih muka kroz koje su prolazili. Opis radnji fizičkih zlostava, kao i psihičkih mučenja, potvrđeni su i kontrolnim dokazom, svjedočkim iskazom svjedokinje N. L., majke djece, posebno u odnosu na one činjenice koje su za žalitelja sporne, u vidu udaranja glavom o rub stola ošt. V. R., koja neovisno o medicinskoj dokumentaciji, još i danas ima vidljivu opisanu povredu nosa. Jednako tako u odnosu na ošt. V. L., potresan je iskaz majke koja detaljno opisuje razloge zbog kojih je V. određenih prigoda dobivao batine, pa je tako samo zbog činjenice što je neuredno pisao, optuženik poderao sve njegove bilježnice, a zatim ga uhvatio za rame i bacio na zid, te ga potom više puta jako išamarao, tako da je dijete bilo sve modro po licu, a kroz to vrijeme od kojih 15 minuta dijete V. se čak tri puta pomokrio. Nakon što je ova oštećenica prigovorila optuženiku zbog fizičke zlostave djeteta, isti joj je odgovorio riječima Tarasa Buljbe: „ja sam ga rodio, ja ga mogu i ubiti“.

U odnosu na fizičku zlostavu ošt. V. R., posebno u odnosu na događaj od 22. listopada 2008., postoji medicinska dokumentacija prema kojoj je oštećenica nakon zadobivenih batina remenom zadobila više nagnječenja i modrica po leđima i prsima.

U odnosu na dijete L. L., potrebno je reći da je ova oštećenica, s obzirom na brojnost radnji, daleko manje bila izložena fizičkom nasilju optuženika, no dijete je kroz inkriminirano razdoblje bilo nazočno fizičkom zlostavljanju svoje polusestre V. te polubrata V., a posebno majke, zbog čega je pretrpjela, sukladno provedenom psihijatrijsko-psihologijskom vještačenju, tešku psihičku traumu.

Na ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza ošt. V. R. izravno upućuje mišljenje psihijatrijske vještakinje dr. M. K. S., te psihologijskog vještaka prof. D. N., prema kojem kod ove oštećenice, kada govori o oblicima fizičkih zlostava koje je pretrpjela od strane optuženika, postoji usklađenost njezinih takovih ekspresija sa afektivnim stanjem koje dakako upućuju na vjerodostojnost njenog iskaza, jer su te emocionalne reakcije i bile jasno vidljive u vidu uznemirenosti, posramljenosti, disforije i tjeskobe. To je i razlog zbog kojeg psihijatrijsko-psihologijski vještaci nalaze da se iskazu ove oštećenice u pogledu pretrpljenih fizičkih zlostava može vjerovati i da njen iskaz nije rezultat ni imaginacije, ni sugestije, već samo doživljenih iskustava.

Istovremeno, navedeni su se vještaci izjasnili u odnosu na nastale posljedice djela za sve troje djece našavši da su oni emocionalno izrazito deprivirani, u stvari lišeni za jedno normalno djetinjstvo, kao i hipomaturirani na način da su zaostali u emocionalnom

I Kž 167/10-5

sazrijevanju, što je dovelo do duboke traumatiziranosti na psihičkom planu, što po stajalištu vještaka odgovara teškoj psihičkoj ozljedi, zbog čega je psihičko zdravlje oštećene V. R., ošt. V. L. te ošt. L. L. uslijed opisanih radnji fizičkog i psihičkog zlostavljanja teško narušeno. Stoga je opisanim načinom postupanja optuženik ostvario s izravnom namjerom sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 213. st. 2. KZ-a, dok se nastala posljedica, koja ujedno predstavlja i kvalifikatornu okolnost iz st. 3. čl. 213. KZ-a u vidu teškog narušavanja psihičkog zdravlja sve troje djece ima pripisati njegovu svjesnu nehaju.

Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 2. izreke pobijane presude.

Optuženik je oglašen krivim i za sustavno fizičko zlostavljanje, te ponižavanje vlastite supruge, ošt. N. L., i to u vremenskom periodu od skoro osam godina u vidu udaranja po glavi i tijelu na tri načina: šakama, vojničkim čizmama, ili remenom, kao i dvije posebne radnje, kako su one opisane u toč. 3. b) i c), a radi se o radnjama koje su po svom sadržaju, kao i intenzitetu, imale za posljedicu da je supruga optuženika stavljena u ponižavajući položaj pred sumještanima, kao i neposrednim susjedima, ali i djecom, što istovremeno upućuje na postojanje narušenih odnosa između supružnika, o čemu egzaktno govori podatak da je ova oštećenica u listopadu mjesecu 2008. hospitalizirana s dijagnozom aksiozno-depresivnog poremećaja, a i još uvijek se nalazi pod medikamentoznom terapijom, iako joj psihičko zdravlje nije teže narušeno.

Ukazuje se stoga neprihvatljivom tvrdnja žalbe da je ošt. N. L. u svom svjedočkom iskazu preuveličala događaje vezane za ostvarivanje zakonskih obilježja kaznenog djela iz čl. 215.a KZ-a sa svrhom da optuženika što više ocrni. Pritom je još potrebno reći da je Centar za socijalnu skrb u S. poduzeo mjere obiteljsko-pravne zaštite u odnosu na sve troje djece optuženika iz razloga što je dvoje od te djece duboko psihički traumatizirano, pa je oštećenici, sada kao samohranoj majci, bila potrebna obiteljska zaštita navedenog Centra. Istovremeno u odnosu na ošt. V. R. navedeni Centar za socijalnu skrb poduzeo je mjere izdvajanja ove oštećenice i njen smještaj u udomiteljsku obitelj iz razloga što su kod nje upravo nastupile teške posljedice ranijih fizičkih i psihičkih zlostava od strane optuženika (konzumacija opojne droge i alkohola), kao i druga neprimjerena ponašanja, zbog čega je navedeni Centar reagirao i opisanom mjerom, uz suglasnost majke.

Nije stoga ni u tom dijelu osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik se žali i u odnosu na učin kaznenog djela pod toč. 4. izreke pobijane presude iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a počinjenog na štetu ošt. R. S.. Pritom žalba nalazi da u trenutku kada je optuženik započeo s radnjom koja bi predstavljala spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem, prema oštećenici nije primjenjivao nikakvu silu, već je samo stajao pokraj automobila. Izložena tvrdnja žalbe protivna je obrani optuženika koji je izričit da spolni organ, ne samo da nije izvadio već nije ni pokušavao izvršiti felacio. Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, namjera optuženika da počini nasilnu spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem bila je vidljiva već i pri početnoj primjeni fizičke sile koja je bila usmjerena na izvršavanje te radnje, u vidu otvaranja vrata

I Kž 167/10-5

vozila, prislanjanja svog tijela na tijelo oštećenice, nasilno ljubljenje, pri čemu je optuženik izgrizao usta oštećenice, potrgao majicu i grudnjak, te dirao oštećenicu po grudima i spolnom organu, a potom je radi obavljanja navedene radnje, silom je htio izvući iz vozila, u čemu nije uspio i pritom svoje tijelo naslanjao na njezino. Sve su to radnje koje čine jednu cjelinu, i bile su usmjerene objektivno na slamanje otpora oštećenice u kontinuitetu radi obavljanja navedene spolne radnje, pri čemu je eksplicitno, riječima optuženik jasno dao do znanja oštećenici što u stvari želi od nje. U tim okolnostima, nasilna spolna radnja, izjednačena sa spolnim odnošajem, ostala je u pokušaju neovisno o htjenju i volji optuženika već isključivo zbog snalažljivosti oštećenice, te načina na koji je uspjela pobjeći. Pritom je neosnovana tvrdnja optuženika da spolnu radnju nije ni započeo, iz razloga što fizičku silu nije primjenjivao u trenutku kada je izvadio svoj spolni organ iz hlača, a pri tom žalba zaboravlja da iz sadržaja obrane optuženika proizlazi da on ni u jednom trenutku svoj spolni organ izvadio, a još manje, ga usmjeravao prema licu oštećenice.

Stoga je posve ispravno sud prvog stupnja i u tom segmentu našao da je optuženik opisanim načinom postupanja ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. KZ-a.

Nije, stoga, u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, utvrđeno je da je prvostupanjski sud, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 215.a KZ-a iz toč. 3. izreke pobijane presude, povrijedio kazneni zakon kada je kriminalno razdoblje označio od jeseni 1997. do 22. listopada 2008. Naime, kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz čl. 215.a KZ-a uvedeno je u kazneno zakonodavstvo čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj129/00), koji je stupio na snagu 30. prosinca 2000., slijedom čega je u konkretnom slučaju kriminalno razdoblje za ovo kazneno djelo moglo započeti tek 31. prosinca 2000., kako je to i označeno u toč. I. a) izreke ove drugostupanjske presude.

Na žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

Žaleći se iz ove žalbene osnove, optuženik naglašava da je sud prvog stupnja utvrdio stroge pojedinačne kazne, posebno one za kazneno djelo iz čl. 213. st. 3. u vezi st. 2. KZ-a te čl. 215.a KZ-a, ne cijeneći pritom stvarnu težinu djela u odnosu na svaku oštećenu osobu te posljedicu djela po njihovo zdravlje. Pritom žalba nalazi da je daleko najmanji broj radnji kaznenog djela iz čl. 213. st. 3. u vezi st. 2. KZ-a, počinjen na štetu djeteta L. L., a za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Istovremeno, smatra žalba, da je utvrđena i prestroga pojedinačna kazna zatvora za kazneno djelo na štetu ošt. N. L., s obzirom na podatak da kod ove oštećenice nije nastupila posljedica po njeno psihičko zdravlje već samo anksiozno depresivni poremećaj koji se može liječiti i izvan bolničke institucije.

Sve su to razlozi zbog kojih žalba optuženika smatra da se blaže utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora, kao izrečenom blažom jedinstvenom kaznom zatvora, može ostvariti svrha kažnjavanja.

I Kž 167/10-5

Nasuprot tome, žaleći se iz iste žalbene osnove, državni odvjetnik nalazi da su kaznena djela pod toč. 2. i 3. izreke pobijane presude obilježena sadističkim iživljavanjem optuženika nad nemoćnim žrtvama troje djece i supruge, zbog čega takovo njegovo ponašanje krije u sebi veliku pogibeljnost tih djela. Pritom državni odvjetnik naglašava i raniju osuđivanost optuženika, gdje je također pokazao makar određeni stupanj agresivnosti u ponašanju, a pri utvrđivanju pojedinačnih kazni za kazneno djelo iz čl. 213. st. 3. u vezi st. 2. KZ-a smatra da sud prvog stupnja nije cijenio broj i značaj tako poduzetih radnji fizičkih i psihičkih zlostava prema svakom pojedinom djetetu, kako bi kazne onda mogle dobiti svoj pravi srazmjer.

U odnosu na kazneno djelo pod toč. 4. izreke pobijane presude, državni odvjetnik smatra da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri otegotnim cijenio činjenicu da je kazneno djelo poduzeto na štetu bolesne osobe koja se nalazila pred epi-napadajem, a optuženiku za takovo njegovo ponašanje nije dala baš nikakav doprinos.

To su i razlozi zbog kojih državni odvjetnik smatra da je optuženiku trebalo utvrditi strože pojedinačne kazne zatvora za sva kaznena djela, te izreći strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

Ocjenjujući stoga osnovanost i zakonitost odluke o kazni povodom žalbe stranaka iz te žalbene osnove, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je žalba državnog odvjetnika osnovana, dok je žalba optuženika i u tom dijelu neosnovana.

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 213. st. 3. u vezi st. 2. KZ-a u svezi sa čl. 61. KZ-a, potrebno je reći da je ova kriminalna djelatnost optuženika trajala kroz dugo vremensko razdoblje od šest godina, pri čemu je optuženik koristeći neprimjerenu fizičku silu prema djeci nad njima se svirepo iživljavao, posebno prema djetetu V. R., a brojnost radnji fizičkih zlostava koje su primijenjene prema njoj, svakako ukazuju na potrebu utvrđivanja strože pojedinačne kazne u odnosu na ovu oštećenicu. Isto tako, prema djetetu V. L. optuženik je primjenjivao kroz navedeno vremensko razdoblje grubu fizičku silu, neprimjerenu roditeljskoj ljubavi s jedne strane, te potrebi fizičkog kažnjavanja u odgojne svrhe, premašujući tako opseg dopustivog kažnjavanja, objektivno i po načinu i po intenzitetu, te učestalosti disciplinskog kažnjavanja djeteta.

Stoga je ovaj drugostupanjski sud, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika intervenirao utvrđenjem strožih pojedinačnih kazni i to u odnosu na ošt. V. R. utvrđenjem kazne zatvora u trajanju od dvije godine, te u odnosu na ošt. V. L. utvrđenjem kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je prihvatio po sudu prvog stupnja, utvrđenu kaznu zatvora u odnosu na ošt. L. L. u trajanju od jedne godine. Kod takove svoje ocjene ovaj drugostupanjski sud cijenio je prije svega nastalu posljedicu djela za sve troje djece u vidu nastale teške psihičke ozljede svakog pojedinog djeteta, što je dovelo do teškog narušavanja njihovog psihičkog zdravlja (što se sada jasno uočava u ponašanju ošt. V. R., zbog čega je ona i smještena u udomiteljsku obitelj).

U odnosu na kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke prvostupanjske presude iz čl. 215.a KZ-a i čl. 188. st. 1. KZ-a potrebno je reći da je sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri cijenio težinu navedenih kaznenih djela, pri čemu se posebno mora istaknuti da je kriminalna

I Kž 167/10-5

djelatnost u odnosu na kazneno djelo iz toč. 3. izreke pobijane presude trajala osam godina, te težina i pogibeljnost kaznenog djela pod toč. 4. izreke pobijane presude.

Međutim, radi se o optuženiku koji do sada nije bio osuđivan za ovu vrstu kaznenih djela, a pritom je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv u srednjem stupnju, kako to proizlazi iz provedenog psihijatrijskog vještačenja, koje okolnosti je cijenio ovaj drugostupanjski sud kod utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako do kaznenih djela za koje je optuženik oglašen krivim, kao i izricanja jedinstvene kazne zatvora.

S druge strane, daljnjem, blažem kažnjavanju optuženika, kako to on predlaže u svojoj žalbi, doista nema mjesta.

Slijedom izloženog imajući u vidu visinu sada utvrđenih kazni zatvora za oštećene V. R. i V. L. za kazneno djelo iz čl. 213. st. 3. u vezi st. 2. KZ-a, kao i prihvaćenim kao utvrđenim izrečenih pojedinačnih kazni u odnosu na ošt. L. L. za kazneno djelo iz čl. 213. st. 3. KZ-a te ošt. N. L. za kazneno djelo iz čl. 215.a KZ-a, kao i ošt. R. S. za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. u svezi sa čl. 33. KZ-a trebalo je primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. KZ- a optuženiku izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Ovako odmjerena jedinstvena kazna zatvora ne ukazuje se prestrogom te će se njome po ocjeni ovog drugostupanjskog suda u dovoljnoj mjeri iskazati prijekor društva prema počinitelju kaznenog djela protiv braka i obitelji iz čl. 213. KZ-a zlostavljanjem i zanemarivanjem djece, kao i nasilničkog ponašanja u obitelji stavljanjem jednog od članova obitelji u ponižavajući položaj iz čl. 215.a KZ-a, ali i kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. u vezi čl. 33. st. 1. KZ-a, i na taj način upozoriti druge na krajnju neprihvatljivost sličnih ponašanja, kakvo je pokazao optuženik, stoga je o žalbama optuženika i državnog odvjetnika zbog žalbene osnove odluke o kazni odlučeno kao pod toč. I. b) izreke ove drugostupanjske presude.

U pogledu izrečene sigurnosne mjere iz čl. 75. st. 1. i 3. KZ-a, potrebno je reći, da je sud prvog stupnja pravilno cijenio kod potrebe izricanja te mjere, psihijatrijski nalaz i mišljenje dr. R. D. o psihijatrijskoj strukturi optuženikove ličnosti, zbog koje je optuženik bio smanjeno ubrojiv u srednjem stupnju u vrijeme počinjenja djela, ali i na postojanje opasnosti da razlozi za takovo stanje mogu poticajno u budućnosti djelovati na počinjenje novih kaznenih djela.

U pogledu vremena trajanja te mjere, uslijed preinake odluke o kazni, trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i u tom dijelu, te sukladno odredbi čl. 75. st. 3. KZ-a, odrediti njeno trajanje, kako je to navedeno pod toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

U pravu je optuženik kada tvrdi da sud prvog stupnja nije obrazložio odluku o troškovima kaznenog postupka, osim što je u izreci naznačio da je optuženik dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 24.092,00 kn. U obrazloženju presude ti troškovi kaznenog postupka nisu razvrstani, tako da se ne zna visina troškova u odnosu na provedena vještačenja, kao i putni troškovi svjedoka. Osim toga, sud uopće nije cijenio imovinske prilike optuženika, iako prema podacima u spisu proizlazi da je optuženik zaposlen u pilani „J. D.“ u Č. i da prima plaću u iznosu od 2.190,00 kn.

I Kž 167/10-5

Kako su izostali svi razlozi temeljem kojih bi se moglo ocijeniti da li je optuženik u mogućnosti nadoknaditi troškove kaznenog postupka ili ne, ili barem djelomično, trebalo je u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu.

Predsjednik vijeća suda prvog stupnja će na temelju čl. 120. st. 2. ZKP donijeti posebno rješenje o visini troškova kaznenog postupka nakon što utvrdi njihovu stvarnu visinu te s obzirom na imovinske prilike optuženika, mogućnost takove njegove obaveze nadoknade troškova kaznenog postupka.

S obzirom na sve naprijed izloženo, odlučeno je na temelju čl. 390. st. 1. ZKP, čl. 388. st. 1. te čl. 387. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 11. studenoga 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.