I Kž-708/2018-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 708/2018-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene I. B., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne Novine” broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 16. studenog 2018. broj K-13/18-4, u sjednici održanoj 31. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optužena I. B. zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 3. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašena krivom na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. izriče joj se djelomična uvjetna osuda time da se neuvjetovani dio kazne u trajanju od 6 (šest) mjeseci ima izvršiti, a uvjetovani dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine neće se izvršiti ako optuženica u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne, počinje teći od pravomoćnosti presude.

II. Odbija se žalba optužene I. B. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku, optužena I. B. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 190. stavka 3. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu članka 48. i 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena joj je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

I Kž 708/2018-4

Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne Novine” broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08.), optuženica je oslobođena od plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6., 7. i 8. ZKP/08.

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11., utvrđeno je da novčani iznos od 400,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženica ostvarila kaznenim djelom iz članka 190. stavka 3. KZ/11. i da navedeni novčani iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske pa je optuženici naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 400,00 kn u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

Na temelju članka 190. stavka 8. KZ/11. i članka 79. KZ/11. od optužene I. B. oduzeta je crna torbica sa ostacima droge marihuane, privremeno oduzeta uz potvrdu Policijske postaje S. broj 1061712 od 31. ožujka 2018., a od maloljetnog R. T. oduzeta je droga marihuana 1,3 g, privremeno oduzeta uz potvrdu PP S. broj 1061693 od 29. ožujka 2018.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog „odluke o uvjetnoj osudi”, s prijedlogom da se „pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda”.

Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica po branitelju M. J., odvjetniku iz S., zbog „pogrešne primjene kaznenog zakona iz čl. 469. st1 t.1 ZKP-a” te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se odbije žalba optuženice kao neosnovana.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optužene I. B. nije osnovana.

Optuženica u žalbi ističe povredu kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. točke 1. ZKP/08. (pravilno bi bilo: članka 469. točke 1. ZKP/08.), smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu, budući da ima nizak stupanj krivnje, djelo nije imalo posljedice, odnosno one su bile neznatne, a ne postoji ni potreba za njezinim kažnjavanjem. U prilog tome ističe da joj se stavlja na teret izrazito mala količina droge marihuane od 1,3 grama, koja je dovoljna za jedan ili dva „jointa”, a jednako tako i mali novčani iznos od 80,00 kn.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, treba istaknuti da se optuženici stavlja na teret da je u više navrata djetetu mlađem od 16 godina u razdoblju od dva mjeseca, u količini od po 0,5 g i 1,00 g za iznose od po 30,00 kn i 50,00 kuna prodala tvari proglašene drogom, pri čemu se 29. ožujka 2018. radilo o prodaji 1,3 grama marihuane za iznos od 80,00 kuna, sa kojom drogom je dijete R. T. zatečen. Upravo činjenica da se radi o prodaji djetetu droge marihuane, neovisno o manjoj količini te manjem novčanom iznosu, tijekom razdoblja od dva

I Kž 708/2018-4

mjeseca, a što upućuje na upornost u kriminalnom postupanju, otklanja mogućnost primjene instituta beznačajnog djela iz članka 33. KZ/11., a kako to u žalbi pogrešno tvrdi optuženica. Osim toga, nema govora ni o tome da nema štetnih posljedica jer je dijete R. T. u više navrata konzumiralo kupljenu drogu, čime je ugroženo zdravlje kao zaštićeno dobro, a to ukazuje i na potrebu za kažnjavanjem optuženice. Stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. jer je djelo za koje se optuženica progoni kazneno djelo. Nadalje, upirući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženica ističe da je samo u dva navrata dala drogu djetetu R. T., za što joj je on kao znak zahvalnosti dao 30,00 kuna i 50,00 kuna jer je prijatelj sa njezinim sinom. Osim toga, nije mogla sa sigurnošću znati da se radilo o djetetu s obzirom na njegovu naprednu fizičku razvijenost.

Naime, sud prvog stupnja je s pravom prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka djeteta R. T. koji je jasno, detaljno i životno opisao kako je negdje početkom mjeseca veljače s prijateljem došao kod optuženice kako bi kupili drogu marihuanu, nakon čega je nastavio kupovati skoro svaki vikend, odnosno petak i subotu, i to onda kada je imao novce kod sebe, a radilo se o količini od 0,5 grama za iznos od 30,00 kuna i 1,00 grama za iznos od 50,00 kuna koju je optuženica pakirala u plastičnu foliju, time da je 29. ožujka 2018. kupio od nje 1,3 grama za iznos 80,00 kuna, kada je zatečen po djelatnicima policije, te mu oduzeta kupljena droga, pri čemu je toksikološkim vještačenjem utvrđeno da dostavljena biljna materija sadrži više od 0,3 % THC-a. Kad se navedeno poveže i sa iskazom tog svjedoka koji je jasno i precizno opisao da nije bio prijatelj sa sinom optuženice, već da ga samo zna iz viđenja te da je kod optuženice došao 12 ili 13 puta upravo radi kupnje droge, tada se nikako ne mogu prihvatiti žalbeni optuženice da se radilo samo o dva navrata i da nije prodavala drogu, već da joj je dijete R. T. ostavio novčane iznose od po 30,00 ili 50,00 kuna isključivo u znak zahvalnosti. Osim toga, taj svjedok je jasno naveo da ga je optuženica pitala u koju školu ide, na što joj je on odgovorio da ide u prvi razred srednje škole „V.”. Razmatranjem obrane optuženice, a koja je u vrijeme počinjenja terećenog joj kaznenog djela imala sina u dobi od 17 godina, u kojoj poriče da bi znala da se radilo o djetetu, jer je izgledao kao svaki 17- godišnjak, odnosno 18-godišnjak, ali da je bio najmlađi u društvu, osnovano prvostupanjski sud nalazi dokazanim i s potrebnom sigurnošću utvrđenim da je optuženica u vrijeme inkriminacije znala i bila svjesna da se radi o djetetu (tada starom 15 godina i 10 mjeseci). Stoga paušalni navod žalbe da optuženica nije znala da je oštećenik maloljetan s obzirom na njegovu fizičku razvijenost, sam za sebe ni na koji način ne dovodi u dvojbu valjani zaključak prvostupanjskog suda da je optuženica u vrijeme djela imala svijest o dječjoj dobi oštećenika.

Konačno, a imajući na umu sve utvrđeno, potpuno su promašeni prigovori optuženice kojima upire na to da je znanstveno dokazano da droga marihuana ne izaziva ovisnost, kao i da ju je sve više država počelo legalizirati u rekreativne i zdravstvene svrhe, osobito za liječenje multiple skleroze jer time samo želi umanjiti svoju kaznenu odgovornost. S obzirom na navedeno, nije osnovana žalba optuženice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da se u žalbi niti ne predlaže provođenje nekih novih dokaza.

Budući da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, to je prvostupanjski sud osnovano naložio optuženici da prisvojeni iznos od 400,00 kn uplati u

I Kž 708/2018-4

državni proračun, budući da se radilo o prodaji droge u više navrata (svjedok navodi decidirano 12, odnosno 13 puta), za iznose od 30,00 kuna, 50,00 kuna kao i 80,00 kuna.

Iznoseći razloge za žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, državni odvjetnik navodi da je optuženicu trebalo osuditi na strožu kaznu, odnosno izreći joj bezuvjetnu kaznu zatvora ili djelomično uvjetnu osudu, s obzirom na iskazanu upornost u činjenju kaznenog djela.

Osnovano se državni odvjetnik žali zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Naime, sud prvog stupnja je optuženici, uz primjenu odredbi o zakonskom ublažavanju iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., izrekao najnižu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koju joj je ublažavanjem mogao izreći. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da takvo maksimalno ublažavanje kazne nije prihvatljivo jer je optuženica tijekom razdoblja od dva mjeseca prodavala djetetu tvari proglašene drogom, a što ukazuje na njezinu upornost u činjenju kaznenog djela, kao što se ne može olakotnim uzeti u obzir njezino korektno držanje pred sudom, samo zato što je iskazala žaljenje, ali nije priznala počinjenje tog djela. Dakle, doista nije bilo opravdanja da se optuženici izrekne maksimalno ublažena kazna zatvora, a nakon toga još i uvjetna osuda.

Iz naprijed navedenih razloga je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni te je optuženici, također primjenom odredbi o zakonskom ublažavanju, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, s tim da je izricanjem djelomične uvjetne osude iz članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. odlučeno da se ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a da se uvjetovani dio u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko optuženica u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Pri tome treba napomenuti da, iako je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (objavljen u „Narodnim Novinama” 27. prosinca 2018., broj 118/18.) kojim je člankom 4. određeno da se u članku 57. iza stavka 4. dodaje se novi stavak 5. koji glasi: „Vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne”, te odredbe nisu primijenjene u konkretnom slučaju. Naime, prilikom izricanja djelomične uvjetne osude, a vodeći računa o primjeni blažeg zakona propisanoj člankom 3. KZ/11. određeno je da vrijeme provjeravanja u odnosu na uvjetovani dio kazne, počinje teći od pravomoćnosti presude, a kako je to bilo propisano odredbom članka 57. stavka 5. u vezi s člankom 56. stavkom 3. KZ/11., a koje odredbe su važile u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

Ovu kaznenu sankciju ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom, kako kaznenom djelu, tako i ličnosti počiniteljice, te pogodnom da ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počiniteljicu i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogući počiniteljici ponovno uključivanje u društvo. Pri donošenju ove odluke, ovaj drugostupanjski je sud prihvatio kao naročito olakotne okolnosti utvrđene pobijanom presudom, odnosno da je optuženica do sada neosuđivana osoba kao i njezin obiteljski status – samohrana je majka dvoje djece od kojih jedno ide u srednju školu.

I Kž 708/2018-4

Optuženica se ne žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, međutim, kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se uzima, u smislu odredbe članka 478. ZKP/08., da se žali i iz ove žalbene osnove.

Međutim, upravo iz razloga koji su navedeni u prethodnom dijelu obrazloženja koji se odnosi na prihvaćanje žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, žalba optuženice niti u tom dijelu nije osnovana. Za ovakvo kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 3. KZ/11., blaža kazna od izrečene, ne bi ostvarila navedenu svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

Slijedom iznesenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 31. siječnja 2019.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.

Ranko Marijan, v.r.