Gž-246/2003-2 · Županijski sud u Varaždinu

Broj:Gž.246/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Valentina Habuša, kao predsjednika vijeća, te Jadranke Majcen-Horvat i Božidara Slavnića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Š. iz Đ., zastupane po punomoćniku K. P. odvjetniku iz K., protiv tuženika J. Š. iz M., zastupan po punomoćnici mr. D. K., odvjetnici iz L., radi rastave braka i dr., povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Ludbregu br.P.224/02-31 od 22. studenog 2002.g., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se u cijelosti presuda Općinskog suda u Ludbregu br.P.224/02-31 od 22. studenog 2002.g.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, pod toč.I izreke, određeno je da će mlljt. djete stranaka I. Š. rođ….. u K., povjeren je da zajedno živi i na roditeljsku skrb tužiteljici-majci, dok je tuženik za njegovo uzdržavanje kao i za uzdržavanje mlljt. M. Š. rođ…. u K., obvezan doprinositi mjesečne iznose od po 250,00 kn od zaključenja glavne rasprave, pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti time da je dužaan dospjele obroke dužan isplatiti odjednom u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, a dospjevajuće do svakog 10.-og u mjesecu sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pa do isplate, na ruke majke i z.z., sve u roku od 15 dana. Toč.II tužiteljica je dužna omogućiti tuženiku susrete i druženje s mlljt. djecom svake druge i treće subote i nedjelje od 9,00 sati do 19 sati, te polovicu blagdana. Toč.III obvezan je tuženik tužiteljici naknaditi parnični trošak od 900,00kn, u roku od 15 dana.

Navedenu presudu , pobija tuženik, iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92 i 112/99; dalje ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači tako da mlljt. I. povjeri na odgoj i skrb tuženiku, te da se istom odredi način održavanja osobnih kontakata, a kako je to odlučeno pobijanom presudom sada za tuženika.

U odgovoru na žalbu tužiteljica se usprotivila navodima žalbe i predložila da ovaj sud odbije žalbu tuženika te potvrdi pobijanu presudu.

Žalba tuženika je neosnovana.

Neosnovano tuženik u žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2 toč.13 ZPP-a, jer protivno žalbi obrazloženje pobijane presude nije u suprotnosti sa njezinom izrekom, a niti stanjem spisa kao niti dokazima koji prileže spisu, a isto tako nisu u međusobnom proturječju razlozi o odučnim činjenicama, a koje konačno žalba pobliže niti ne obrazlaže, a niti navodi u čemu su sadržane te suprotnosti i proturječja. Isto tako ne postoji niti proturječje o odlučnim činjenicama u odnosu na sadržaj isprava i to rješenje Centra za socijalnu skrb u L. od 22.01.02.g. kao ni u odnosu na mišljenje istog Centra od 13.09.02.g., jer je prvostupanjski sud utvrđujući odlučne činjenice u postupku i dajući razloge o odlučnim činjenicama spomenute isprave protumačio u skladu sa njihovim sadržajem. To što svoju odluku na tim ispravama nije utemeljio, ne znači da postoji proturječje obrazloženja presude o odlučnim činjenicama u odnosu na sadržaj tih isprava. Naime, prvostupanjski sud je iste, i to rješenje Centra za socijalnu skrb L. od 22.01.02.g. donijeta odluka o tome sa kojim će od roditelja-stranaka mlljt. djeca stranaka živjeti, a koja odluka ostaje na snazi do pravomoćnosti predmetne odluke kao i Mišljenje i prijedlog Centra za socijalnu skrb L. od 13.09.02.g. ocijenio kako svaku posebno, tako i u ukupnosti sa svim ostalim provedenim dokazima, te iznio razloge radi kojih na istima nije utemeljio svoju odluku. Međutim, protivno stajalištu žalbe, to ne znači da je obrazloženje pobijane presude proturječno o odlučnim činjenicama u odnosu na sadržaj isprava. Te isprave je, kako je rečeno, prvostupanjski sud ocijenio u skladu sa čl.8 ZPP-a.

Isto tako razmatranjem pobijane presude, žalbe i stanja predmeta, po službenoj dužnosti temeljem čl.365 st.2 ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio i druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2 ZPP-a, koje žalba ne ističe.

Isto tako nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud donoseći odluku da se mlljt. dijete stranaka I. Š. povjeri da živi zajedno i na roditeljsku skrb tužiteljici kao i doprinosu o uzdržavanju za mllj. I. kao i mlljt. M. Š. kao i o načinu i vremenu održavanja susreta i druženja tuženika sa mlljt. djecom, utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna i zakonita odluka.

Isto tako kao što je već rečeno utvrđujući za ovaj postupak odlučne činjenice prvostupanjski sud ocijenio je sve provedene dokaze svakog zasebno i sve zajedno, a to na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je u skladu sa čl.8 ZPP-a pa davanjem žalbom drugačije ocjene iskaza svjedoka - roditelja tužiteljice, kao i njezinog iskaza, ne može prihvatiti osnovanim žalbenim navodom.

Glede odluke suda pod toč.II izreke, a na koju se pretežiti dio žalbe i odnosi, kojom je mlljt. dijete Ivan povjeren da zajedno živi i na roditeljsku skrb tužiteljici – majci, prvostupanjski sud je istu donio nakon pribavljenog Mišljenja i prijedloga Centra za socijalnu skrb L. od 18.03.02.g. i od 13.09.02.g., te Centra za socijalnu skrb K. od 13.09.02.g. te iskazima u postupku saslušanih svjedoka i stranaka, a temeljem kojih dokaza je utvrdio da su obje stranke kao roditelji jednako kompetentni i podobni za čuvanje i odgoj mljt. djeteta I., time da kod tuženika prevladavaju bolje stambene prilike u odnosu na tužiteljicu, te da je tuženik obzirom na rad na poljoprivredi više kontinuirano nazočan u obitelji, ali s druge strane da je tužiteljica unatoč svojem većem odsustvu od kuće zbog posla, kao majka koja je prvenstveno vodila brigu o mlljt. I. (bila na porodno kontinuirano od 1999.g. do 2001.g.) i da obzirom na njegovu nisku dob, a posebno i zbog potrebe da živi zajedno sa svojom mlljt.sestrom Martinom u njegovom interesu da bude povjeren da živi i na roditeljsku skrb upravo majci zauzevši iz tih razloga takovo stajalište.

S takovim stajalištem prvostupanjskog suda u potpunosti je suglasan i ovaj sud.

Naime, i po ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju kada su oba roditelja po svojim osobnim kvalitetama kao emocionalni, moralni i intelektualni ljudi sposobni voditi brigu o mlljt. djetetu te kada oba roditelja imaju i adekvatnu pomoć osoba koje bi u konkretnoj obiteljskoj situaciji bile pomoć strankama oko konkretne brige i čuvanja djece, to je i po stajalištu ovoga suda interes mlljt. djeteta da sa njime živi i da o njemu roditeljsku skrb vodi majka. U konkretnoj situaciji, obzirom na životnu dob mlljt. I., te da sa majkom živi i njegova mlađa sestra, a da u konkretnom slučaju nema opravdanog razloga da se mlljt. djeca razdvajaju i da ne žive zajedno, i ovaj sud smatra opravdanim i pravilnim odluku prvostupanjskog suda, jer je to i po ocjeni ovoga suda njegov interes.

Stoga se ne mogu prihvatiti osnovanim u žalbi kao i tijekom postupka istaknuti prigovori o boljim stambenim prilikama tuženika i njegove obitelji kao i to da tuženik, tijekom dana obzirom na bavljenje poljoprivredom ima više vremena za posvećivanje mlljt.djetetu, jer je prvostupanjski sud sve ove tvrdnje tuženika već tijekom postupka i u svojoj odluci ocijenio, te obrazložio zbog čega smatra da ti razlozi ne mogu prevladati u odnosu na razloge zbog kojih je odlučio da mlljt.I. živi sa majkom i da ona o njemu ima roditeljsku skrb.

Isto se tako ne mogu prihvatiti osnovanim navodi žalbe da u ovom slučaju nije potvrđeno, a ni dokazano da je mllljt. djetetu nije primaran oslonac na majku, a obzirom na utvrđenu brigu i način skrbi o njemu koji o njemu sada vodi otac – tuženik. Naime, prvostupanjski sud utvrio je da su oboje roditelja kompetentni da vode brigu o mlljt. I., ali je naveo jasne i valjane razloge zbog kojih smatra da i u konkretnom slučaju treba to činiti majka – tužiteljica, a koje razloge pravilnim prihvaća i ovaj sud.

S obzirom na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni ovoga suda nema osnova provoditi dokaze predložene žalbom, o liječenju tužiteljice na Psihijatrijskom odjelu, kao niti tražiti posebno Mišljenje Ministarstva rada i socijalne skrbi RH, obzirom na različitost Mišljenja i prjedloga Centara za socijalnu skrb L. i K.

Naime, tijekom postupka prvostupanjski sud je pribavio mišljenje i prijedloge organa socijalne skrbi, a koji su nadležni iste davati za područja na kojima stranke prebivaju i koji su dali svoje mišljenje o kompetentnosti jednog i drugog roditelja, a za život i skrb za mlljt. I. te je sud, protivno stajalištu žalbe, oba mišljenja ocijenio i uvažio upravo u dijelu u kojem je utvrdio da su i tužiteljica i tuženik adekvatni roditelji da zbrinjavaju svoje dijete, ali kao što je rečeno, istaknuo zbog čega smatra da mlljt. I. treba povjeriti na život i skrb tužiteljici. To po stajalištu ovog suda, a to što prvostupanjski sud nije vezan mišljenjem Centara za socijalnu skrb, nema razloga provoditi daljnje dokaze davanjem još jednog mišljenja i prijedloga organa socijalne skrbi više instance. Istodobno u žalbi isticanje činjenica vezano na odnos tuženikove obitelji prema mlljt. I. kćerki tužiteljice iz prvog braka i njenog odnosa sa mlljt. T. sinom iz prvog braka, nisu odlučni za ovaj postupak odlučivanja o povjeravanju mlljt.

I. tužiteljici.

Stoga je prvostupanjski sud donoseći odluku o tome da mlljt. I. živi i da o njemu skrbi tužiteljica pravilno primijenio odredbu čl.296 toč.1 OBZ-a, te je na taj način pravilno primijenio materijalno pravo.

Iako u žalbi tuženik navodi da pobija čitavu presudu suda prvog stupnja u odnosu na odluku o uzdržavanju (toč. I izreke) i održavanju susreta i druženja sa mlljt. djecom (toč.II izreke), kao i u odnosu na odluku o trošku postupka (toč.III) tuženik ne ističe nikakovih izričitih razloga, a niti se na bilo koji način osvrće na te odluke prvostupanjskog suda.

Stoga je ovaj sud, pored što je prema već ranije iznesenom istu ispitao u pravcu počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, ispitao i u pravcu pravilne primjene materijalnog prava, a na koji razlog također pazi po službenoj dužnosti (čl.365 st.2 ZPP-a) te utvrdio da je prvostupanjski sud odlučujući o uzdržavanju mlljt. djeci stranaka., odredbe iz čl.235 st.1 i 3, 236 st.1 i 237, te 242 sve Obiteljskog zakona (NN 162/98; dalje OBZ), te odredbu čl.301 OBZ-a, odlućujući o načinu i vremenu održavanja susreta i druženja tuženika sa mlljt. djecom te pravilno primijenio i materijalno pravo.

Radi svega navedenog ovaj sud je temeljem čl.368 ZPP-a odbio žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrdio u cijelosti pobijanu presudu.

U Varaždinu, 30. travnja 2003. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Valentin Habuš