Revr-145/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 145/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr.sc. Andrije Erakovića i Miroslave Vekić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz O., koga zastupa punomoćnik Š. I., odvjetnik u S. B., protiv tuženika „S.“ S. B. B. i dr. K.. S. B., koga zastupa punomoćnica Đ. J.-J., odvjetnica u S. B., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika podnesenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 15. studenog 2004. godine, br. Gž 796/04-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 19. svibnja 2004. godine, br. P 1322/02-16, u sjednici održanoj nadnevka 8. lipnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

„I. Poništava se Odluka tuženika S. S. B. B. i dr. K. iz S. B. o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužitelju A. M. iz O. od 14. rujna 2002. godine i Odluka tuženika od 26. rujna 2000. godine, kao nezakonite.

II. Sudski se raskida Ugovor o radu sklopljen između tužitelja A. M. i tuženika S. S. B. B. i dr. K. iz S. B. od 31. ožujka 1999. godine sa danom 15. veljače 2002. godine.

III. Nalaže se tuženiku S. S. B. B. i dr. K. iz S. B. da tužitelju A. M. iz O. na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu isplati ukupni iznos od 4.972,02 kune (slovima: četiri tisuće devetsto sedamdeset dvije kune i dvije lipe) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, računajući od 19. svibnja 2004. godine do isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku S. S. B. B. i dr. K. iz S. B. da tužitelju A. M. iz O. prizna kontinuitet radnog odnosa od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa tj. od 26. rujna 2000. godine do sudskog raskida ugovora o radu odnosno do 15. veljače 2002. godine, te da mu za navedeno razdoblje isplati naknade plaće u ukupnom iznosu od 28.261,87 kuna (slovima: dvadeset osam tisuća dvjesto šezdeset jedna kuna i osamdeset sedam lipa) sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 16. listopada 2000. godine do 30. lipnja 2002. godine po stopi od 18% godišnje, a od 01. srpnja 2002. godine do isplate po stopi od 15% godišnje, i to na iznose od:

- 915,76 kuna od 16. listopada 2000. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. studenog 2000. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. prosinca 2000. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. siječnja 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. veljače 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. ožujka 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. travnja 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. svibnja 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. lipnja 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. srpnja 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. kolovoza 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. rujna 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. listopada 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. studenog 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. prosinca 2001. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. siječnja 2002. godine do isplate

- 1.657,34 kune od 16. veljače 2002. godine do isplate

- 828,67 kuna od 16. ožujka 2002. godine do isplate

sve to u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Tužitelj A. M. iz O. odbija se u odnosu na tuženika S. S. B. B. i dr. K. S. B. sa dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu u iznosu od 12.027,98 kuna.

VI. Tužitelj A. M. iz O. odbija se u odnosu na tuženika S. S. B. B. i dr. K. S. B. sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu plaća u razdoblju od 26. rujna 2000. godine do 15. veljače 2002. godine.

VII. Nalaže se tuženiku S. S. B. B. i dr. K. iz S. B. da tužitelju A. M. iz O. naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 5.103,01 kunu.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena navedena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu (toč. I.-IV. i VII. izreke).

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, te predlaže da se revizija uvaži, ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i donošenje odluke, ili da se iste presude preinači u skladu s navodima revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Sud drugog stupnja nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u svezi s odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP), jer drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje zakonite presude u ovom sporu i razlozi navedeni u obrazloženju te presude nisu u proturječju sa sadržajem zapisnika o izvedenim dokazima.

Sud drugog stupnja prihvatio je utvrđenje prvostupanjskog suda glede odlučnih činjenica za odlučivanje u ovom sporu, te je ocijenio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da se osniva na ocjeni izvedenih dokaza.

Navodi revizije u kojima se ocjenjuju iskazi saslušanih svjedoka i tvrdi da su nižestupanjski sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje ne mogu se ocjenjivati po ovom revizijskom sudu budući da se revizija protiv drugostupanjske presude može izjaviti samo zbog materijalno-pravnog ili postupno pravnog pitanja zbog kojega je dopuštena sukladno odredbi čl. 385. a) ZPP, a ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tuženik je svojom Odlukom od 14. rujna 2000. godine koja je potvrđena odlukom tuženika od 26. rujna 2000. godine temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu, otkazao tužitelju ugovor o radu, na poslovima zaštitara, raspoređenog na lokaciji B.-p.b. u S. B., jer je zatraženo od strane Uprave banke da se zaštitar povuče s radnog mjesta, jer su nezadovoljni pri obnašanju njegovih dužnosti, jer su uočene česte i konstantne nepravilnosti, i to:

- napuštanje radnog mjesta i ostavljanje banke bez zaštite,

- česti razgovori sa prolaznicima van prostora predviđenog zaštitom i više drugih nepravilnosti, a što je dovelo do poremećaja u poslovanju, a osobito glede daljnjeg nastavka ugovornog posla.

Sud drugog stupnja prihvatio je utvrđenje suda prvog stupnja, da je tužitelj nadnevka 11. rujna 2000. godine kraće vrijeme izbivao iz prostorija poslovnice banke (prema navodima revizije i iskazu svjedoka J. R. 10-15 minuta), radi razgovora sa radnikom „K.“ zbog slova koje je otpalo sa reklame banke, da je imao pregled na ulaz u banku i da se radilo o izoliranom slučaju.

Sud drugog stupnja prihvatio je i ocjenu suda prvog stupnja, da se radi o povredi radne obveze jer se oblici tehničkog štićenja provode na području štićenog prostora (čl. 8. st. 2. Zakona o zaštiti osoba i imovine ("Narodne novine", broj 83/96), ali da se ne radi o osobito teškoj povredi radne obveze predviđenoj u čl. 107. st. 1. Zakona o radu prema kojoj je tuženik ovlašten dati izvanredni otkaz ugovora o radu s obzirom da tužitelj nije izgubio potpuni nadzor nad štićenim prostorom i da mu nije dokazano, da je često i neuredno obavljao svoj posao kako je to navedeno u pobijanoj Odluci tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

Stoga su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

Revizijski razlozi ocjenjeni su sukladno odredbi čl. 392. a) ZPP.

Iz navedenih razloga valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 8. lipnja 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.