Rev-727/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-727/01-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz Z., zastupane po V. Č., odvjetniku u Z. protiv tuženika A. društvo A. S., Skladište sa stalnom izložbom farmaceutsko – kemijskih proizvoda i ljekovitog bilja Z., zastupanog po N. H., odvjetniku u Z., radi poništenje odluke o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne

presude

Županijskog

suda

u

Zagrebu

od

18. svibnja 1999. godine broj 19 Gž-2634/97-3 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 1994. godine broj Pr-5157/91, u sjednici održanoj dana 05. rujna 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, te se ukidaju nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Zagrebu od 18. svibnja 1999. godine broj 19 Gž-2634/97-3 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 1994. godine broj Pr-5157/91 u pobijanom dijelu (odluka o zahtjevima navedenim u toč. I, II, III. i V. izreke prvostupanjske presude) i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

“I Utvrđuje se da je rješenje tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice s danom 13.11.1991. godine koje je donijeto 13.11.1991. godine pod brojem 04-1189 ništavo i bez ikakovog pravnog učinka.

II Tuženik je dužan u roku od tri dana vratiti tužiteljicu na rad i omogućiti joj obavljanje poslova i radnih zadataka koje je tužiteljica obavljala i prije prestanka rada. III Tuženik je dužan tužiteljici isplatiti novčani iznos naknade osobnog dohotka što bi

nja 1994.

ga tužiteljica ostvarila svojim radom od dana prestanka radnog odnosa do 29. siječ godine, kao i kamate obračunate na svaki mjesečni dospjeli novčani iznos od dana dospjelosti do dana isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 277. ZOO-a, a u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja.

IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice postavljen s naslova naknade osobnog dohotka zajedno sa pripadajućim kamatama počem od 20. siječnja 1994. godine pa do dana povratka na rad.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu prouzročenog parničnog troška u iznosu od 1.762.000 HRD.”

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda pod toč. I, II, III i V izreke, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presudu budu preinačene i tužbeni zahtjev odbijen ili da presudu budu ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak, odnosno da tužba bude odbačena zbog apsolutne nenadležnosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u reviziji se neosnovano ističe postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” br. 53/91 i dr.).

Postojanje te bitne povrede obrazlaže se tvrdnjom da za rješavanje ovog spora ne postoji nadležnost suda Republike Hrvatske, jer da radna jedinica u Z. gdje je tužiteljica radila nema status predstavništva ili zastupništva, pa da se stoga nadležnost hrvatskog suda ne može temeljiti na odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91 – ZRSZ).

Istina da navedeni zakon ne sadrži izričitu odredbu na kojoj bi se temeljila nadležnost hrvatskog suda u ovom sporu iz radnog odnosa. Međutim, prema odredbi iz čl. 27. ZPP nadležnost suda Republike Hrvatske postoji i u slučaju ako u zakonu i međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, ukoliko njegova nadležnost proizlazi iz odredaba o mjesnoj nadležnosti.

Za sporove iz radnih odnosa mjesna nadležnost je određena odredbom iz čl. 65. ZPP- a, prema kojoj je u sporu iz radnog odnosa u kojem je tužitelj radnik za suđenje mjesno nadležan pored suda koji je općemjesno nadležan za tuženika i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno na čijem bi se području rad morao obavljati, te sud na čijem je području zasnovan radni odnos.

Budući je tužiteljica obavljala rad u Zagrebu to u ovom sporu sukladno rečenoj odredbi postoji nadležnost suda Republike Hrvatske.

Međutim, ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Raspravljajući ili ocjenjujući pitanje zakonitosti pobijane odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljici danom donošenja rješenja (13.11.1991. godine), donijetog pozivom na odredbu iz čl. 75. st. 2. toč. 1. u svezi s čl. 18. st. 1. i 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine” br. 34/91 – ZOPRO), jer da tužiteljica nema sposobnosti za izvršavanje radnih zadataka i da nije ostvarila uobičajene rezultate rada, sudovi su odluku ocijenili nezakonitom samo na osnovi činjenice što tužiteljici nije priznat otkazni rok smatrajući da joj pravo na otkazni rok pripada temeljem odredaba iz čl. 73. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine” br. 19/90 – ZRO)

Navedeno pravno shvaćanje sudova da je tuženik nezakonito uskratio tužiteljici pravo na otkazni rok, za sada se ne može prihvatiti jer odredba iz čl. 74. ZRO propisuje izričite slučajeve u kojima je obvezan otkazni rok i ne obuhvaća razlog iz čl. 75. st. 2. toč. 1. ZOPRO, pa je u svim drugim slučajevima otkazni rok fakultativan ukoliko njegova obvezatnost nije predviđena općim aktom ili kolektivnim ugovorom, na što upućuje odredba čl. 75. st. 3. ZORPO.

Budući nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili da li je općim aktom tuženika priznato pravo na otkazni rok, i u slučajevima koje ne obuhvaća odredba iz čl. 74. ZRO, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe iz čl. 395. st. 2. ZPP uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 05. rujna 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.