Gzz-79/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-79/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, koga zastupa Državno pravobraniteljstvo Županije osječko-baranjske, protiv tuženika 1. B. S. i 2. N. S. iz O., koje zastupa B. K., odvjetnik u O., radi otkaza stanarskog prava, rješavajući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 1. rujna 1999. godine broj DOG-344/99 izjavljenom protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 27. svibnja 1999. godine broj Gž- 649/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. veljače 1999. godine broj P-991/97-45, u sjednici održanoj dana 16. svibnja 2000. godine,

r i j e š i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku od 27. svibnja 1999. godine broj Gž-649/99-2 i presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. veljače 1999. godine broj P-991/97-45, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za otkaz stanarskog prava tuženih na stanu u O., kat. IV, broj stana š.s. 57167296, površine 46,39 m , te predaju istog stana slobodnog od osoba i stvari na raspolaganje tužitelju, a tužitelj je dužan tuženicima naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.884,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremeni, dopušteni i potpuni zahtjev za zaštitu zakonitosti izjavilo je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U očitovanju na zahtjev za zaštitu zakonitosti tuženici su osporili osnovanost njegovih navoda i predložili da se zahtjev za zaštitu zakonitosti odbaci kao neosnovan i nižestupanjske presude potvrde, a tužitelj na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovorio. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za otkaz stanarskog prava utemeljen na odredbi čl. 99. st. 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92, 70/93 - dalje u tekstu ZSO). Nalazeći utvrđenim da tuženici predmetni stan nisu koristili iz opravdanog razloga jer su se nalazili na privremenom radu u inozemstvu (čl. 100. st. 1. ZSO) nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev odbili.

Zaključak nižestupanjskih sudova o opravdanom nekorištenju predmetnog stana nije za sada prihvatljiv, jer je u postupku došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje u tekstu ZPP).

Osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da iz iskaza saslušanih svjedoka N. R., Z. M., E. Z. i M. B. proizlazi daje uvjet da bi obitelj R. stupila u posjed stana (nakon što su tuženici otišli na rad u Š.) bilo plaćanje tuženima 5.000 DEM navodno na ime kupoprodajne cijene stvari u stanu, čija je stvarna vrijednost znatno manja, te da je brat drugotuženika (Đ. Š.) rekao obitelji R. da se tuženici neće vratiti u stan i da je njihova situacija "čista", a da bi to ukazivalo na mogućnost da navedeni kupoprodajni ugovor sadrži i prikriveni ugovor kojim tuženici omogućuju obitelji R. trajno zadržavanje stana. Te okolnosti nižestupanjski sudovi nisu analizirali, a važni su za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, jer ako su tuženici obitelji R. omogućili korištenje stana uz naknadu, tada se njihovo izbivanje iz stana ni u vrijeme kad su radili u inozemstvu, a naročito nakon što su prestali raditi ne može smatrati opravdanim razlogom za nekorištenje stana.

Utvrđeno je da su tuženici prodali namještaj u stanu, a postoji vjerojatnost da je u cijenu uključena i naknada za trajno korištenje stana, te s obzirom da tuženici nisu poduzimali pravne radnje radi iseljenja obitelji R., moglo bi upućivati na zaključak da su tuženici imali namjeru trajno a ne privremeno radi zaposlenja napustiti stan, pa bi se njihovo izbivanje iz stana nakon prestanka rada u inozemstvu trebalo smatrati neopravdanim. Nižestupanjske presude ne sadrže razloge o tome, pa se ne mogu ispitati.

Tuženici su u očitovanju na zahtjev za zaštitu zakonitosti istaknuli da su vodili parnicu radi iseljenja i predaje u posjed nekretnina, a ako se taj navod odnosi na predmetni stan, bit će potrebno uzeti u obzir i sadržaj presude donesene u toj parnici.

Stoga je valjalo prihvaćanjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. u vezi čl. 408. st. 2. ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski će sud utvrditi sve odlučne činjenice za rješenje predmetnog spora, a zatim će donijeti novu presudu vodeći računa da ne dođe do bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

U Zagrebu, 16. svibnja 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.