I Kž-388/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-388/1999-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Josipa Budinskog, kao članova vijeća, te sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. S. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika I. S., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 12. veljače 1999. godine, broj: K-6/98, u sjednici održanoj 23. listopada 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragana Novosela, opt. I. S. osobno i njegovog branitelja Š. P., odvjetnika u Z.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. I.S., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu u odnosu na dva kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. KZ-a, opisanih u toč. 5/ i 6/, kaznenog djela sklapanja štetnog ugovora iz čl. 294. st. 1. KZ-a, opisano u toč. 7/ njezine izreke, te se izriče:

Na temelju odredbe čl. 353. toč. 6. ZKP

ODBIJA SE OPTUŽBA

protiv:

I-opt. I.S. (osobni podaci kao u izreci prvostupanjske presude)

da bi

toč. 5/ u istom svojstvu kao pod 1/, u cilju da se nepripadno okoristi PP G. iz S., vlasništvo J.Ž. i R.V., nakon što je 15. lipnja 1991. godine sa tim poduzećem zaključio ugovor o financijskim uslugama, te što je 26. lipnja 1991. godine dao nalog da se tom poduzeću isplati avans od 1,200.000.- HRD radi organizacije ugovorenog posla, dana 20. kolovoza 1991. godine, unatoč blokade žiro-računa TP P., bez ikakve specifikacije izvršenih financijskih usluga, ponovno naložio da se tom poduzeću izvrši daljnja isplata od 1,250.000.- HRD na teret troškova poslovanja, na koji način je na štetu TP P. ovima pribavio nepripadnu korist od 2,405.000.- HRD, odnosno tada protuvrijednost od 185.000,00 DEM, što bi danas bilo svega 2.405,00 kn,

dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu, sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja, lažno prikazivao činjenice, te je na opisani način kršio zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. KZ-a,

toč. 6/ u istom svojstvu kao pod 1/, nakon što je 26. srpnja 1991. godine od S. banke – PJ Z. za TP P. Z. pribavio kratkoročni kredit u iznosu od 35,000.000,00 dinara ili tada protuvrijednost od 2,692.307,70 DEM za otkup 6.500 tona markatilne pšenice, odobreni kredit, od čega veći dio iz sredstava NBH, umjesto u rečene namjene, utrošio za povrat ranijeg kredita toj banci,

dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju i drugu pravnu osobu, namjenska sredstva kojima raspolaže, iskoristio protivno njihovoj namjeni,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. KZ.

I-opt. I.S. i III-opt. A.M. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi),

da bi:

toč. 7/ dana 10. kolovoza 1990. godine u Z., I-opt. I.S. u svojstvu direktora TP P. Z., a III-opt. A.M. u svojstvu njegovog pomoćnika, u cilju da se nepripadno okoristi privatno poduzeće A. Z. i vlasnica toga poduzeća – A.K., iako znajući da je rečeno privatno poduzeće samo upisano u sudski registar, te da nema poslovnog prostora za poslovanje, niti svoj žiro- račun, kao i to da njegova vlasnica nije u mogućnosti vraćati investicijski kredit banci, nakon što je III-opt. A.M. na traženje A.K., a po odobrenju I-opt. I.S., gore navedenog dana sa ovim zaključio ugovor o garanciji za vraćanje njenog dugoročnog investicijskog kredita za kupnju poslovnog prostora na iznos od 425.600,00 dinara, što je tada bez kamata i pripadajućih troškova predstavljalo protuvrijednost od 60.800,00 DEM, te o tome izdao pismenu garanciju D. banci d.d.

Z., iako korisnica kredita nije vršila otplatu tog kredita, pa je banka 10. siječnja 1992. godine od njihova poduzeća kao garantna naplatila cijeli iznos kredita s pripadajućim kamatama u ukupnom iznosu od 636.479.- HRD, što je predstavljalo protuvrijednost od 11.572,35 DEM, umjesto da prema ovoj i njenim jamcima poduzmu odgovarajuće mjere radi naplate svog potraživanja, sa ovom, ponovno na njeno traženje 10. svibnja 1992. godine III- opt. A.M., a po odobrenju I-opt. I.S. zaključio anex ugovora o regresiranju tog iznosa, ali pod uvjetima daleko nepovoljnijim od onih po kojima su oni garantirali povrat njenog kredita, budući su prihvatili da im dio duga regresira u vidu četiri dionice D. banke d.d.

Z., čija je vrijednost u to ratno vrijeme bila znatno obezvrijeđena, dok su joj ostatak duga u iznosu od 325.000.- HRD, u protuvrijednosti od 3.367,88 DEM uz 5% kamata godišnje odobrili kao kredit do 31. prosinca 1992. godine, a da pritom za razdoblje od 10. siječnja do 10. svibnja 1992. godine (od naplate kredita do zaključenja anexa ugovora), na ukupno isplaćeni iznos kredita, nisu izvršili obračun kamata, što je tada iznosilo 720.000.- HRD ili 7.461,00 DEM, niti su joj naknadno – 30. lipnja 1993. godine, kada je izvršila povrat preostalog iznosa kredita, izvršili obračun i naplatu kamata za razdoblje od 01. siječnja do 30. lipnja 1993. godine, što je tada iznosilo 1.145,43 DEM ili 2,155.700.- HRD, čime su na štetu svog poduzeća, tome privatnom poduzeću i njegovoj vlasnici pribavili nepripadnu korist od najmanje 2,875.700.- HRD ili protuvrijednost od 8.600,00 DEM, odnosno danas 2.875,70 kn,

dakle, kao predstavnici pravne osobe u kojoj nemaju većinski udio, sklopili ugovor za koji su znali da je štetan za pravnu osobu i time prouzročili štetu pravnoj osobi,

pa da bi time počinili kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – sklapanja štetnog ugovora iz čl. 294. st. 1. KZ.

II. Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu

- u odnosu na I-opt. I.S. i II-opt. M.Ć. za kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. KZ-a, opisanog u toč. 1., te kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. KZ-a, opisano u toč. 2.;

- u odnosu na I-opt. I.S. i IV-opt. J.K. i kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. KZ-a, opisano u toč. 3;

- u odnosu na I-opt. I.S. i na kazneno djelo zlouporabe u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. KZ-a, opisano u toč. 4;

- u odnosu na V-opt. D.T. i za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 3. KZ-a, opisano u toč. 8. izreke prvostupanjske presude.

III. Prihvaća se žalba I-opt. I.S., ukida se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u toč. I. u odnosu na njega i kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

IV. Uslijed odluka u toč. I., II. i III. ove presude i rješenja, žalba državnog odvjetnika je bespredmetna u odnosu na osuđujući dio i opt. I.S. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. KZ-a opisanog u toč. I., te u pogledu oslobađajućeg dijela za toč. 5., 6. i 7. njezine izreke.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru proglasio je krivim opt. I.S., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. KZ-a, opisanog u toč. I. njezine izreke, te ga je na temelju iste zakonske odredbe, uz primjenu odredbe čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ-a osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i na temelju odredbe čl. 67. KZ-a prema njemu primijenio uvjetnu osudu s rokom kušnje u trajanju od jedne godine.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 1. ZKP I-opt. I.S. izrečena je dužnost da plati paušalnu svotu od 1.000,00 kn.

Istom presudom na temelju odredbe čl. 354. toč. 3. ZKP oslobođeni su optužbe:

- I-opt. I.S. i II-opt. M.Ć., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 3. KZ-a opisanog u toč. 1. i iz čl. 292. st. 2. KZ-a, opisanog u toč. 2.,

- I-opt. I.S. i IV-opt. J.K., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ-a, opisanog u toč. 3.,

- I-opt. I.S., sam, zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ-a, opisanog u toč. 4., te dva kaznena djela iz čl. 292. st. 1. KZ-a, opisani u toč. 5. i 6.,

- I-opt. I.S. i III-opt. A.M., zbog kaznenog djela iz čl. 294. st. 1. KZ-a (sklapanje štetnog ugovora), opisanog u toč. 7.,

- V-opt. D.T., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a, opisanog u toč. 8. njezine izreke.

Na temelju odredbe čl. 123. st. 1. ZKP izrečeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. I.S. putem branitelja Š.P., odvjetnika u Z.

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti u osuđujućem dijelu i u oslobađajućem dijelu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o uvjetnoj osudi primijenjene prema I-opt. I.S. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. I.S. se žali u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude u odnosu na toč. I. izreke, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači i optuženika oslobodi optužbe. Ujedno je stavio zahtjev da se njega i njegovog branitelja Š.P., odvjetnika u Z., obavijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

I-opt. I.S., II-opt. M.Ć., III-opt. A.M. i IV-opt. J.K. podnijeli su odgovore na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u podnesku od 06. srpnja 1999. godine, broj:

DOKŽ-895/99, predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a žalba I-opt. I.S. odbije.

U skladu s odredbom čl. 361. st. 1. ZKP/93 o sjednici vijeća drugostupanjskog suda obaviješteni su I-opt. I.S. i njegov branitelj Š.P., odvjetnik u Z., te su joj obojica prisustvovali.

Žalba opt. I.S. je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika djelomično neosnovana, a djelomično bespredmetna.

Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. I.S. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ustanovio da je za kaznena djela pod toč. 5., 6. i 7. nastupila apsolutna zastara.

Naime, iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz toč. 5. izreke prvostupanjske presude vidljivo je da je optuženik inkriminirani ugovor o financijskim uslugama zaključio 15. lipnja 1991. godine, te da je dao naloge da se, bez ikakve specifikacije izvršenih financijskih usluga, Poduzeću G. iz S. plati avans, 26. lipnja 1991. godine u iznosu od 1,200.000.- HRD, te 20. kolovoza 1991. godine u iznosu od 1,250.000.- HRD. Time je optuženiku stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela zlouporabe u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. KZ-a, za koje je tim zakonskim propisom propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, pa u skladu s odredbom čl. 19. st. 1. alineja 4. u vezi s čl. 20. st. 6. KZ-a, 16. lipnja 2001. godine nastupila je apsolutna zastara, jer je od počinjenja djela proteklo više od 10 godina.

U pogledu drugog kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. KZ-a, opisanog u toč. 6. koje je stavljeno na teret optuženiku prema činjeničnom opisu počinjeno je 26. srpnja 1991. godine, kada je zaključen ugovor o bankarskom kratkoročnom kreditu kojeg je optuženik nenamjenski utrošio, također je nastupila apsolutna zastara 27. srpnja 2001. godine, zbog istih razloga navedenih za kazneno djelo iz toč. 5.

Isto tako, apsolutna zastara nastupila je i za kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora iz čl. 294. st. 1. KZ-a, opisanog u toč. 7. izreke prvostupanjske presude. Učin ovog kaznenog djela dogodio se 10. kolovoza 1990. godine, a kako, s obzirom na propisanu kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina, rok apsolutne zastare iznosi 10 godina od počinjenja, ona je nastupila 11. kolovoza 2000. godine.

Zbog apsolutne zastare za kaznena djela opisana u toč. 5., 6. i 7. prvostupanjsku presudu trebalo je preinačiti na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP i u skladu s odredbom čl. 353. toč. 6. ZKP odbiti optužbu, pa je presuđeno kao pod toč. I. izreke ove drugostupanjske presude. Slijedom toga, u smislu odredbe čl. 359. st. 10. ZKP, ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, se nije upuštao u ocjenu glavne stvari niti u ocjenu žalbenih navoda državnog odvjetnika istaknutih u odnosu na ta kaznena djela, jer je na taj način njegova žalba u tom dijelu postala bespredmetna.

Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude i u odnosu na optuženike i kaznena djela navedenih u toč. II. ove drugostupanjske presude.

Međutim, kako se žalbeni prigovori državnog odvjetnika iz toč. I. žalbe odnose na više kaznenih djela iz oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude, iako su u toč. II. i III. žalbe još izneseni i drugi žalbeni razlozi, ipak radi nepotrebnog ponavljanja najprije će se izložiti ocjena žalbenih navoda državnog odvjetnika iz toč. I., a naknadno će se dati ocjena ostalih drugih žalbenih navoda za svako pojedinačno djelo. Prije svega, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer su u presudi u odnosu na oslobađajući dio navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i nema proturječnosti između izreke i razloga presude. Osim općenite tvrdnje u navedenom smislu državni odvjetnik ne navodi o kojim odlučnim činjenicama nema razloga i u čemu se sastoji proturječnost između izreke i razloga, pa se takva neargumentirana žalbena osnova ne može ni ocijeniti.

Naime, izričaj u obrazloženju presude (str. 31. st. 5.), kako u okolnostima, ratnim uvjetima, u kojima je poslovalo Poduzeće P. d.d. Z., čiji je direktor bio I-opt. I.S., uslijed čega je većina radnika poduzeća bilo prognano iz obližnjih mjesta oko Z. i cijeli grad je živio u ratnim uvjetima, a trebalo se brinuti za opskrbu grada, odluka da se radnicima isplati bar minimalna plaća ili daju bonovi za nabavku osnovnih živežnih namirnica, a da se ne plaćaju doprinosi i porezi, gotovo je stanje krajnje nužde, nema onaj smisao koji mu daje državni odvjetnik. Suprotno shvaćanju državnog odvjetnika prvostupanjski sud navedenom formulacijom nije zaključio da navedene okolnosti predstavljaju stanje krajnje nužde, već da se može govoriti o okolnostima koje skoro predstavljaju stanje krajnje nužde, ali ga ne uzima utvrđenim, pa se ne može govoriti o zakonskoj osnovi za isključenje protupravnosti. Stoga, ta okolnost ne predstavlja proturječnost između izreke presude i razloga, pa nije ostvarena ni rečena bitna postupovna povreda. Slijedom toga, ne stoji ni žalbeni prigovor državnog odvjetnika, kako je oslobađajući dio presude pogrešno utemeljen na odredbi čl. 354. toč. 3. ZKP, a da iz razloga presude, prema tvrdnji državnog odvjetnika, kao osnova za donošenje oslobađajućeg dijela presude je odredba čl. 354. toč. 1. ZKP, kao i u odnosu na ostala kaznena djela glede kojih je donesena oslobađajuća presuda.

Isto tako, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, tj. relativno bitna povreda, jer okolnost da je prvostupanjski sud odbio više dokaznih prijedloga državnog odvjetnika nije utjecala niti je mogla utjecati na presudu. Okolnost da prvostupanjski sud u pogledu kaznenih djela iz toč. 8. izreke prvostupanjske presude nije izložio iz kojih razloga nije prihvatio prijedlog državnog odvjetnika za saslušanje svjedoka M.Z., doduše predstavlja povredu odredbe čl. 359. st. 8. ZKP, ali ta povreda ne predstavlja bitnu postupovnu povredu, jer nije utjecala niti je mogla utjecati na presudu. Naime, činjenicu da V-opt. D.T. nije znao da je sporni stan već bio izdvojen iz društvenog kapitala Poduzeća P., jer nije ni znao da postoji odluka o tome, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene.

Prije svega, nesporno je da je V-opt. D.T. u Fondu za gospodarenje stambenim i poslovnim prostorima Grada Z. došao 23. veljače 1993. godine, najprije kao pravni referent, a kasnije je postavljen za rukovoditelja pravne službe, a da je pravna služba Poduzeća P. odluku o izdvajanju stanova iz društvenog kapitala poduzeća dostavila Fondu 08. srpnja 1992. godine, tj. skoro osam mjeseci prije njegovog zaposlenja (list 400). Osim toga, uvidom u spise predmeta o otkupu stana ustanovljeno je da u njima nema odluke o izdvajanju stanova. Zatim, suprotno navodu državnog odvjetnika svjedok M.R. nije iskazao da su se odluke o izdvajanju stanova iz društvenog kapitala poduzeća u kritično vrijeme držale u pravnoj službi. Naime, njegovo znanje da su odluke o izdvajanju stanova iz društvenog kapitala poduzeća pohranjene u pravnoj službi odnosi se na vrijeme nakon što je on 24. studenog 1994. godine postavljen za direktora Fonda, dok se optuženiku stavlja na teret činjenje od 05. listopada 1994. godine, kada svjedok M.R. još nije ni bio u Fondu. Stoga, pozivanje državnog odvjetnika da na iskaz tog svjedoka radi utvrđenja sporne činjenice, gdje su se nalazile odluke o izdvajanju stanova, nije relevantan.

Kako iz iskaza svjedoka S.J., referenta za stambeni i poslovni prostor u Fondu, proizlazi da je ona obavljala tehničke poslove u vezi otkupa stanova, formirala spis, davala opis stana radi izračuna cijene, dogovarala s kupcem o načinu plaćanja, a zatim predavala spis u financijsku službu, te da ni u jednom spisu nije bilo odluke o izdvajanju stanova, pa ni u spisu za otkup spornog stana, te okolnosti potvrđuju obranu V-opt. D.T. da nije znao za postojanje sporne odluke o izdvajanju stanova iz društvenog kapitala Poduzeća P. Tu obranu ne opovrgava ni okolnost da je nakon toga spis još prošao kroz financijsku službu, a tek poslije toga je dostavljen na potpis direktoru, a ako on nije bio prisutan za potpisivanje je bio ovlašten V-opt. D.T., koji je upravo zbog odsustva direktora potpisao i sporni ugovor. Stoga, obzirom na opisani postupak u vezi prodaje stanova, iskaz svjedoka M.Z. tadašnjeg direktora Fonda, nije uopće relevantan za utvrđivanje činjeničnog stanja, jer okolnost da nije ispitan u svojstvu svjedoka nije utjecala niti je mogla utjecati na presudu, zbog čega se ne može govoriti ni o relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka.

Nadalje, nije utemeljen ni žalbeni prigovor državnog odvjetnika kako je prvostupanjski sud počinio i relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, time što nije naveo razloge za odbijanje njegovog prijedloga za ponovno knjigovodstveno vještačenje od strane drugog vještaka za inkriminacije iz toč. 1), 2), 6), 7) i 8) optužnice. Prije svega, za inkriminacije iz toč. 6), 7) i 8) optužnice, koje odgovaraju toč. 5), 6) i 7) izreke prvostupanjske presude nastupila je apsolutna zastara kako je već naprijed obrazloženo, pa je u skladu s odredbom čl. 359. st. 10. ZKP nepotrebno ocjenjivati istaknute prigovore.

Međutim, okolnost da je odbijen prijedlog državnog odvjetnika za provođenje novog knjigovodstvenog vještačenja u pogledu inkriminacija iz toč. I. i II. optužnice i pribavljanje dokaza o financijskoj vrijednosti tvrtke P.2 R. d.o.o., a prvostupanjski sud nije iznio razloge za tu odluku, čini povredu odredbe čl. 359. st.

7. ZKP, ali ne predstavlja i bitnu postupovnu povredu, jer ta povreda nije imala utjecaja na presudu. Naime, tijekom postupka je ustanovljeno kako revizorska kuća Z., a u okviru nje ni B.P., dipl. oec., zaposlen u toj revizorskoj kući, ne obavlja revizorske poslove za Poduzeće P. d.d. Z., pa je neutemeljena insinuacija državnog odvjetnika o pristranosti tog vještaka, i na objektivnost njegovog nalaza ne može utjecati sama okolnost da on nije imenovan za stalnog sudskog vještaka. S obzirom da je revizorska kuća R. stručna ustanova za knjigovodstveno financijske poslove, prvostupanjski sud je opravdano povjerio vještačenje u ovom predmetu toj ustanovi u skladu s odredbom čl. 248. st.

2. ZKP, a u okviru te ustanove i vještaku B.P. (list 851/2). Osim toga, prvostupanjski sud, činjenično stanje za donošenje odluke nije utvrdio samo i isključivo na nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka, već u značajnijem dijelu na temelju drugih dokaza, posebno na pismenoj dokumentaciji o inkriminiranom činjenju I-opt. I.S., II-opt. M.Ć. No, ocjena tih dokaza izložit će se u nastavku, u osvrtu na druge žalbene osnove. Budući da je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st.

3. KZ-a, opisanog u toč. I. izreke prvostupanjske presude, zbog kojeg je I-opt. I.S. proglašen krivim, prihvaćena njegova žalba, žalba državnog odvjetnika u odnosu na to kazneno djelo je postala bespredmetna. Naime, opt. I.S. je u pravu kada prvostupanjsku presudu u odnosu na navedeno kazneno djelo pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok, suprotno tome, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st.

1. toč.

11. ZKP, a niti povreda kaznenog zakona, na koje on (I-opt. I.S.) ukazuje. Izreka prvostupanjske presude nije proturječna razlozima, ali je pitanje činjeničnog karaktera je li su izneseni razlozi, zasad, prihvatljivi i pravilni. Naime, za sada je preuranjen zaključak prvostupanjskog suda kako je I-opt. I.S. predložio donošenje rješenja o dodjeli stana na korištenje B. i J. D. u cilju da se oni nepripadno materijalno okoriste. Za takvo subjektivno obilježje bića kaznenog djela iz čl. 337. st.

3. KZ-a nema, za sada utemeljenja u provedenim dokazima. Iako su utvrđena sve objektivne okolnosti i činjenice navedene u opisu tog kaznenog djela (toč. I. izreke prvostupanjske presude) one same po sebi još nisu dovoljne za njegovo počinjenje, jer je za to jednako tako, potrebno nedvojbeno utvrditi i subjektivno obilježje, tj. namjeru počinitelja da drugome pribavi protupravnu imovinsku korist. Kod prosuđivanja tog subjektivnog obilježja djela treba imati u vidu i niz drugih okolnosti u kojima je došlo do inkriminiranog činjenja optuženika. Naime, postupanje optuženika treba promatrati i ocjenjivati u kontekstu ratnih zbivanja i u povezanosti sa svim drugim okolnostima koje su iz takvog stanja proizašle.

Podnosioci zahtjeva za dodjelu stana na korištenje B. i J. D. su bili radnici Poduzeća P., u kojem je I-opt. I.S. bio direktor. Kako su oni ujedno bili prognanici iz mjesta ranijeg prebivališta, gdje im je spaljena kuća, normalno je i životno razumljivo da su se za rješenje svog stambenog problema obratili I-opt. I.S., kao direktoru poduzeća. Iz utvrđenog stanja stvari vidljivo je da je I-opt. I.S. u vezi rješavanja stambenog pitanja obitelji D. dobio i preporuke predsjednika Općine Z. (list 398 i 906), kao i preporuku direktora Centra za socijalnu skrb (list 397), da se toj obitelji s troje djece, od kojih je jedno u teškom invalidnom stanju, riješi stambeno pitanje. Optuženik, znajući da je i konkretni stan prenesen na Fond za stambeno gospodarstvo Grada Z. upućuje u ime poduzeća kao ranijeg vlasnika stana suglasnost Fondu da on riješi molbu obitelji D. No, kako u okviru grada, uključujući i Fond nije djelovalo odgovarajuće tijelo predsjednik Skupštine Općine Z. (gradonačelnik) ponovno 18. prosinca 1991. godine dostavlja preporuku I-opt. I.S. da pronađe način kako bi se riješilo stambeno pitanje socijalno ugrožene obitelji D. (list 906). Imajući u vidu da se radi o protokoliranim preporukama gradonačelnika od predstavnika, zapravo zakonskog zastupnika grada, koji je bio u to vrijeme ovlašteni raspolagatelj i stanovima, onda te preporuke u izvjesnom smislu sadrže i ovlaštenje za postupanje optuženiku u određenom smislu. Stoga je, za sada dvojben zaključak kako je optuženik postupao samovoljno i protupravno, a još više je dvojben zaključak da je postupao izravnom namjerom, jer da je bio svjestan djela, tj. da drugome pribavlja protupravnu imovinsku korist i htio je njegovo počinjenje. Naime, iz utvrđenog stanja stvari zapravo proizlazi da je optuženikova namjera bila stambeno zbrinjavanje socijalno ugrožene i prognaničke obitelji u posebno teškim okolnostima nametnutim opće poznatim ratnim zbivanjima. To tim više što je prije toga dužnost stambenog zbrinjavanja radnika bilo na poduzećima, a nije bez značaja ni iskaz svjedoka dr. Ž.K. (u kritično vrijeme gradonačelnika Z.), prema kojem bi po svim normalnim uvjetima sporni stan bio dodijeljen upravo obitelji D., a ni okolnost da je sporni stan koristila osoba koja se je bespravno uselila u stan, a nije bila ni radnik Poduzeća P.

Međutim, prvostupanjski sud sve navedene okolnosti nije uopće ocjenjivao, pa je stoga, za sada došao do pogrešnog zaključka da je kod I-opt. I.S. postojala izravna namjera za počinjenje dotičnog kaznenog djela, koje se uostalom i može počiniti samo izravnom namjerom. Zbog navedenog žalba I-opt. I.S. je osnovana, te je prvostupanjsku presudu u odnosu na navedeno kazneno djelo opisano u toč. I. prvostupanjske presude, u skladu s odredbom čl. 388. st. 1. ZKP, trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali u odnosu na djela navedena u toč. II. izreke prvostupanjske presude, za koja su optuženici oslobođeni od optužbe. Budući da je u odnosu na kaznena djela opisana u toč. 5., 6. i 7. nastupila apsolutna zastara i glede njih je optužba odbijena, ovaj drugostupanjski sud ne ulazi u ocjenu žalbenih navoda u odnosu na ta djela, već samo glede ostalih inkriminiranih djela u toč. 1. do 4. i 8.

Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako I-opt. I.S. i II-opt. M.Ć. nisu počinili kazneno djelo opisano u toč.

1. izreke prvostupanjske presude. Naime, oni nisu zlouporabili svoj položaj niti prekoračili granice svoje ovlasti. Između RO P. (u okviru SOUR PK Z.) zastupana po direktoru I.S. i M.Ć. samostalnog komercijalista 02. listopada 1999. godine sklopljen je ugovor, kojim se M.Ć. obvezao da će tijekom mjeseca listopada te godine prijeći u poslovnicu navedene radne organizacije u R., radi preuzimanja funkcije šefa poslovnice, dok se RO P., pored ostalog (vidi ugovor list 861), obvezala da će mu najkasnije u roku od 18 mjeseci osigurati trosobni stan u R., dodjelom na trajno korištenje. Odluku o kupnji stana donio je Radnički savjet Poduzeća P.

04. veljače 1992. godine (list 862), a 19. veljače 1992. godine sklopljen je ugovor o kupnji stana između GP P. iz R. i Poduzeća P. Z. Kupoprodajna cijena ugovorena je u iznosu od 4,548.753.- HRD, koju je trebalo platiti kompenzacijom najkasnije do 05. ožujka 1992. godine. Ugovoreno je da je troškove sklapanja ugovora, zemljišno-knjižnog prijenosa i poreza na promet snosi kupac. Nakon toga, ugovorom od 10. ožujka 1992. godine Ć.M. preuzima obvezu da podmiri dug GP P. R. prema Poduzeću P. Z. do iznosa od 4,799.373.- HRD, najkasnije do 15. studenog 1992. godine (list 530), a Poduzeće P. Z. daje suglasnost da se kao kupac stana pojavi M.Ć. Spomenuti ugovor i suglasnost (izjava list 534), zapravo predstavljaju raskid ugovora o kupnji stana sklopljenog između GP P. R. i TP P. Z., nakon čega ugovor o kupnji 11. ožujka 1992. godine sklapaju GP P. i M.Ć., koji 04. studenog 1992. godine plaća dug GP P. prema TP P. Z. u iznosu od 4,799.373.- HRD (list 539). Slijedom toga, u momentu zaključenja ugovornih odnosa, opisanih u toč.

1. izreke prvostupanjske presude nisu postojale niti su navedene neke okolnosti koje bi ukazivale na postojanje cilja I- opt. I.S. i II-opt. M.Ć. da sebi i drugome pribave protupravnu imovinsku korist, niti da su iskoristili svoj položaj i prekoračili granice svojih ovlasti, jer su zapravo postupali u pravcu realizacije naprijed navedenog ugovora od 02. listopada 1990. godine. Kako se regularnost tog ugovora ne dovodi u pitanje, onda se ne mogu dovoditi u pitanje i naknadni ugovorni odnosi kojima se u suštini položaj Poduzeća P. Z. ne mijenja na gore, već suprotno, jer obvezu isplate kupoprodajne cijene za stan preuzima II-opt. M.Ć. Zbog toga, za realizaciju navedenog ugovora nije im trebala odluka organa upravljanja. Nadalje, optuženicima se ne može inkriminirati okolnost da su ugovore zaključivali bez devizne klauzule i određene kamate, jer je ugovaranje devizne klauzule dopušteno poslije zaključenja predmetnih ugovora čl.

2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 3/94), koji se primjenjuje od 22. siječnja 1994. godine. Osim toga, tada je vrijedilo, a vrijedi i sada, ako nije drukčije ugovoreno, načelo monetarnog nominalizma, prema kojoj je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, osim ako zakon drugačije ne odredi. Prema tome, činjenica navedena u opisu dotičnog kaznenog djela kako je II-opt. M.Ć. opisanim postupanjem na štetu Poduzeća P. pribavio nepripadnu korist od 56.249,83 DEM nema utemeljenja u rezultatima dokaznog postupka.

Nadalje, okolnost da u ugovorima nisu ugovorene kamate ne predstavlja obilježje kaznenog djela koje se optuženicima stavlja na teret jer u slučaju zakašnjenja sa izvršenjem novčane obveze vjerovnik po samom zakonu može tražiti plaćanje zateznih kamata u skladu s odredbom čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Zatim, nije utemeljen žalbeni navod državnog odvjetnika kako su I-opt. I.S. i II-opt. M.Ć. oštetili državni proračun, jer da su prikrili sklapanje jednog ugovora o prometu stana i na taj način izbjegli plaćanje poreza na promet. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o prikrivanju ugovora nego o raskidu ugovora o kupnji stana zaključenog između Poduzeća P. Z. i GP P., a na raskinuti ugovor se ne plaća porez na promet, dok je naplaćen porez na promet po ugovoru zaključenim između M.Ć. i GP P. (list 868).

Isto tako, suprotno žalbenom prigovoru državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka kada je ustanovio da je II-opt. M.Ć. svoje dugovanje podmirio u roku od 40 dana, a inače je prosječna naplata potraživanja u to vrijeme iznosila 90, pa i više dana od dospijeća, pa postupanjem II-opt. M.Ć. Poduzeću P. Z. nije nanesena šteta.

Naime, iz nalaza vještaka proizlazi da je GP P. podmirilo TP P. Z. vrijednost isporučene robe sve do 24. rujna 1992. godine, tako da je u nekim razdobljima čak i avansiralo isporuke. Tako je vrijednost isporučene robe do 30. ožujka 1992. godine plaćena do 30. travnja, a vrijednost robe od 30. travnja do 30. lipnja plaćena je do 30. lipnja, ali je istovremeno avansiran iznos od 95.405.- HRD. Isto tako isporuke od 30. lipnja do 15. rujna su plaćene s tim danom, a čak je i avansiran iznos koji je podmirio isporuke do 24. rujna 1992. godine. Za isporuke od 24. rujna 1992. do 04. studenog 1992. godine saldo dugovanja GP P. prema TP P. iznosio je 4,852.511.- HRD, a M.Ć. je 04. studenog 1992. uplatio iznos od 4,799.373.- HRD na ime kupoprodajne cijene stana, tako da je saldo ostao svega u iznosu od 53.138.- HRD. Dakle, uplate su u izvršene u roku koji je bio manji u odnosu na uobičajene rokove isplata u to vrijeme.

Na temelju svega navedenog nedvojbeno je da u rezultatima dokaznog postupka nema uporišta za tvrdnju državnog odvjetnika kako je II-opt. M.Ć. na štetu TP P. sebi pribavio nepripadnu korist u iznosu od 56.249,83 DEM. Slijedom toga nisu dokazane činjenice koje predstavljaju bitna obilježja inkriminiranog kaznenog djela, pa time nije dokazano da su I-opt. I.S. i II-opt. M.Ć. počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. KZ-a, te je prvostupanjski sud pravilno postupio kada ih je na temelju odredbe čl. 354. toč. 3. ZKP oslobodio optužbe za to djelo.

Državni odvjetnik također u odnosu na djelo pod toč. 2. nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je zaključio da nema dokaza da su I-opt. I.S. i II- opt. M.Ć. počinili kazneno djelo zlouporabe u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. KZ- a. Za svoje činjenične zaključke prvostupanjski sud je iznio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, nesporno je da je Upravni odbor Poduzeća P. Z.

28. listopada 1993. godine donio Odluku o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću P.2 R. d.o.o., a jedini vlasnik tog društva je osnivač Poduzeće P. Z. d.d., jer je ono jedino uplatilo osnovnu glavnicu za osnivanje društva. S obzirom da je Odlukom o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću P.2 R. u toč.

3. određeno da se sredstva, prava i obveze, te imovina koju je koristila bivša poslovnica tog poduzeća u Rijeci, daju na korištenje novoosnovanom društvu – P.2 R. d.o.o. bez naknade, onda je nedvojbeno kako je kasnije zaključeni ugovor o zakupu od 03. prosinca 1993. godine izvjesnom smislu u suprotnosti s navedenom odlukom, jer je predvidio da će se pitanje zakupnine riješiti anexom ugovora. No, kako taj anex nije zaključen očito je da su stranke ostale kod navedene odredbe odluke o davanju cjelokupne imovine bez naknade tom novoosnovanom društvu na korištenje, jer je i ono bilo u vlasništvu TP P. Z. kao osnivača, pa slijedom toga nisu oštetili TP P. d.d.

Z. za iznos od 450.000,00 DEM. Upravo stoga, neugovaranjem zakupnine I-opt. I.S. i II-opt. M.Ć. nisu mogli počiniti kazneno djelo koje im se stavlja na teret. Naime, u inkriminiranom razdoblju od 03. prosinca 1993. do 05. srpnja 1995. godine pravni status novoosnovanog društva P.2 R., kao pravnog sljednika Poslovnice R., bio je bitno drugačiji od statusa tog društva nakon 05. srpnja 1995. godine i to upravo u odnosu na pitanje vlasništva. Iz odluke o osnivanju od 18. studenog 1993. godine nedvojbeno proizlazi da je novoosnovano društvo bilo u 100%-tnom vlasništvu osnivača TP P. Z. koje, je stoga, kao društvo matica moglo slobodno raspolagati svojom imovinom i dati je na korištenje društvu kćeri bez naknade.

Imajući u vidu navedeni pravni status novoosnovanog društva, a kako se prijenos imovine na korištenje bez naknade temeljio na odluci o osnivanju, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako se ne može ni govoriti o tome da se na taj način novoosnovano društvo nepripadno okoristilo, niti pak da je društvo matica pretrpjelo štetu. Pravilnost tog zaključka nedvojbeno proizlazi iz pravnog značaja i smisla odluke o osnivanju društva P.2 R., neovisno od pozivanja prvostupanjskog suda na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, koji također potkrjepljuje navedeni zaključak prvostupanjskog suda.

Zbog navedenog prigovori državnog odvjetnika glede nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka u odnosu na dotično kazneno djelo nisu utemeljeni.

Dakle, iz utvrđenog i izloženog stanja stvari u odnosu na inkriminirano postupanje I- opt. I.S. i II-opt. M.Ć. ne proizlaze činjenice koje predstavljaju bitna obilježja dotičnog kaznenog djela, tj. nisu kršili zakon i pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, a ne proizlazi niti da je cilj obojice optuženika bio da se novoosnovano društvo P.2 R. nepripadno okoristi niti da je za TP P. Z. nastupila šteta u protuvrijednosti od 450.000,00 DEM. Naime, državni odvjetnik nije u pravu kada tvrdi da je za inkriminirani period nastupila šteta u navedenom iznosu, jer je u ugovoru o zakupu od 05. srpnja 1993. godine, zaključenim između dotičnih subjekata ugovoren godišnji iznos zakupnine od 300.000,00 DEM, koji je izostao za inkriminirano vrijeme. Kod toga se gubi iz vida da je 05. lipnja 1995. godine zaključen ugovor između TP P. Z. i II-opt. M.Ć. prema kojem je on otkupio cijeli osnivački ulog TP P. Z. o osnivanju P.2 R. i na taj način postao 100%-tni vlasnik društva P.2 R. d.o.o., čime je pravni status tog društva potpuno izmijenjen, jer je vlasnik tog društva postao II-opt. M.Ć. Stoga je potpuno razumljivo da je uslijed promjene vlasništva glede P.2 R. d.o.o. došlo do zaključenja ugovora o zakupu između tog društva, sada u vlasništvu II-opt. M.Ć., i TP P. Z. s godišnjom zakupninom u iznosu od 300.000,00 DEM.

Prema tome, kako za počinjenje dotičnog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ-a nisu utvrđene naprijed navedene odlučne činjenice koje po zakonskom opisu kaznenog djela ujedno predstavljaju bitna obilježja tog kaznenog djela, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na temelju odredbe čl. 354. toč. 3. ZKP obojicu optuženika oslobodio optužbe. Stoga nisu osnovani ni žalbeni prigovori državnog odvjetnika kako se oslobađajuća presuda trebala temeljiti na odredbi čl. 354. toč. 1. ZKP, jer suprotno tome, nije dokazano da su optuženici počinili djelo za koje su optuženi, iako su nesporne neke radnje i činjenice navedene u činjeničnom opisu djela, jer one predstavljaju odlučne činjenice odnosno bitna obilježja kaznenog djela.

Državni odvjetnik nije u pravu ni kada u pogledu kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. KZ-a, opisanog pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude, ističe žalbeni prigovor postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Suprotno njegovim žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio tu bitnu postupovnu povredu, jer je iznio razloge o odlučnim činjenicama, koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud, a i izreka presude nije proturječna razlozima. Naime, kako je prvostupanjski sud zaključio da nema dokaza da su I-opt. I.S. i IV-opt. J.K. počinili dotično kazneno djelo, pravilno je donio oslobađajuću presudu na temelju odredbe čl. 354. toč. 3. ZKP. Osim toga sud u izreci presude i ne treba navoditi odredbu zakona na temelju koje donosi oslobađajuću presudu.

Nadalje, državni odvjetnik nije u pravu ni kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu dotičnog kaznenog djela, jer suprotno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu donacije agregata za struju, kada je našao da su agregati donirani Košarkaškom klubu Z. Tu okolnost prvostupanjski sud je utvrdio na temelju iskaza više svjedoka – B.J., Š.Š. i Č.Š. Svi su oni iskazali da se u vrijeme dopreme agregata i sređivanja carinskog postupka govorilo kako su dva agregata namijenjena K. klubu Z. U tom smislu posebni značaj ima iskaz svjedoka Č.Š., koji je kao svećenik u to vrijeme bio upravitelj Caritasa Z. nadbiskupije, preko kojega je stizala sva humanitarna pomoć za Grad Z. Naime, iako se u to vrijeme nije vodila evidencija o humanitarnoj pomoći i donacijama on je iskazao kako je prilikom sređivanja dokumentacije za oslobađanje od plaćanja carine bilo govora da su dva agregata namijenjena K. klubu Z. Tu okolnost su potvrdili i svjedok Š.Š. i B.J., s time da je ovaj posljednji svjedok predočio i pismeno, kojim ga je prijatelj iz Italije iz Poduzeća V. obavijestio da za potrebe K. kluba Z. preko Caritasa šalje dva agregata za struju (list 888). Slijedom toga prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije prihvatio tvrdnju državnog odvjetnika da su I-opt. I.S. i IV-opt. J.K. lažno prikazali da su predmetni agregati dodijeljeni K. klubu Z. Naprotiv, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su sporni agregati bili upravo namijenjeni K. klubu Z., pa je on s njima mogao i raspolagati. Stoga nije dokazana odlučna činjenica iz opisa kaznenog djela pod toč. 3., pa je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno donio oslobađajuću presudu u odnosu na to djelo i u odnosu na I-opt. I.S. i IV-opt. J.K.

Nadalje, nisu osnovani ni žalbeni prigovori državnog odvjetnika o postojanju bitne povrede odredaba kaznenog postupka u odnosu na kazneno djelo iz toč. 4. i ti prigovori su već naprijed ocijenjeni. Kao što je naprijed navedeno prvostupanjski sud nije utvrdio da je dotično djelo počinjeno u stanju krajnje nužde. Državni odvjetnik nije u pravu i kada se žali u odnosu na navedeno kazneno djelo i I-opt. I.S. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Iako su nesporne okolnosti u pogledu objektivnog učina kaznenog djela iz toč. 4., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako nije dokazano da je I-opt. I.S. počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, za počinjenje tog kaznenog djela treba biti ostvaren i subjektivni odnos optuženika prema djelu, koji se očituje u izravnoj namjeri počinitelja da počini kazneno djelo. Tako se I-opt. I.S. stavlja na teret da je postupao na opisani način (toč. 4.) s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, pri čemu je i pribavljena znatna imovinska korist.

Međutim, kada se imaju u vidu objektivne okolnosti pod kojima je I-opt. I.S. postupao, tj. ratni uvjeti sa svim opće poznatim posljedicama, u kojima je trebao osigurati opskrbu Grada Z., onda u njegovom činjenju prvostupanjski sud opravdano nije našao subjektivni elemenat kaznenog djela, tj. namjeru pribavljanja protupravne imovinske koristi. To tim više što su doprinosi i porezi na plaće obračunavani, i što je dokumentacija o tome dostavljena SDK, ali zbog nedostatka sredstava nisu isplaćeni. Isto tako vodila se i evidencija o isplati plaće putem bonova, koju su tretirali kao oblik pozajmice radnicima za osnovnu nabavku živežnih namirnica. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se okolnosti, u kojima se našlo poduzeće zbog ratnih zbivanja ne mogu staviti na teret I-opt. I.S. Upravo zbog toga je i Vlada Republike Hrvatske odgodila obvezu otplate svih obračunatih poreza i doprinosa što je i nesporno. Kako kod I-opt. I.S. nije utvrđeno postojanje odlučne činjenice, tj. njegova namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoje poduzeće, prvostupanjski sud je optuženika pravilno oslobodio optužbe za dotično kazneno djelo. Budući da državni odvjetnik prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ-a, opisanog u toč. 8. pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako su žalbeni navodi u pogledu postupovne povrede već naprijed ocijenjeni, pa čak i prigovori činjeničnog karaktera, u nastavku se iznosi ocjena ostalih žalbenih prigovora koji nisu obuhvaćeni prethodnom ocjenom.

Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da za počinjenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a treba kod počinitelja postojati izravna namjera, a takva namjera kod V-opt. D.T. nije nađena. Za svoj činjenični zaključak prvostupanjski sud je iznio valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao drugostupanjski sud. Prije svega, V-opt. D.T. nije znao za odluku o izdvajanju stanova Poduzeća P. iz vrijednosti društvenog kapitala poduzeća, jer je ona dostavljena Fondu prije nego što se optuženik u njemu zaposlio. Zatim, poslove u vezi pripreme spisa obavljali su drugi referenti i u spisu nije bilo priložene spomenute odluke. Nedvojbeno je da V-opt. D.T. uopće nije poznavao obitelj D., pa nema motiva za postupanje optuženika u pravcu, da potpuno nepoznatoj obitelji pribavi znatnu protupravnu imovinsku korist. Osim toga, iz utvrđenog stanja stvari proizlazi da je V-opt. D.T. ugovor o kupoprodaji stana potpisao, jer je toga dana bio odsutan direktor Fonda, koji je inače potpisivao takve ugovore. Sve navedene okolnosti nedvojbeno ukazuju na nepostojanje namjere kao subjektivog obilježja dotičnog kaznenog djela. Stoga žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Budući da je ocjenom žalbenih navoda državnog odvjetnika ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je na temelju odredbe čl. 387. ZKP odbio žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude glede kaznenih djela pod toč. 1. do 4. i 8., dok je u odnosu na ostala djela iz toč. 5., 6. i 7. presuda preinačena. Naprotiv, ocjenom žalbenih navoda optuženika I.S. ovaj drugostupanjski sud je ustanovio da su osnovani, te je na temelju odredbe čl. 388. st. 1. ZKP ukinuo presudu u osuđujućem dijelu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na ponovnom suđenju prvostupanjski sud je dužan provesti sve postupovne radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio ovaj drugostupanjski sud u ovoj odluci. Nakon provedenog postupka dužan je savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s drugim dokazima te na temelju takve ocjene utvrditi pravnorelevantno činjenično stanje za donošenje nove zakonite presude, koju treba valjano obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP.

U Zagrebu, 23. listopada 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.