Rev-x-941/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 941/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja R. G. iz Z., …, zastupanog po punomoćnici T. P. G., odvjetnici u Z., …, protiv tuženika G. trgovine d.o.o. iz Z., …, zastupanog po punomoćniku A. Ž., odvjetniku u Z., …, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gžn-3041/12-2 od 8. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj Pn-1638/04-83 od 22. ožujka 2012., u sjednici održanoj 9. prosinca 2014.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gžn- 3041/12-2 od 8. travnja 2014. odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova naknade štete 34.600,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2012. pa do isplate, te nadoknaditi mu parnični trošak od 18.800,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2012. pa do isplate (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 2.000,00 kn (st. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. izreke.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnio tuženik naznačivši slijedeće pravno pitanje za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

"Odgovara li poslodavac za štetu koja je nastala radniku za vrijeme radnog odnosa, ako ista šteta nije nastala u prostorijama poslodavca niti je ista nastala u svezi sa zadaćama radnika iz radnog odnosa, već je ista nastala izvan prostorija poslodavca dok radnik nije ispunjavao svoje obaveze iz radnog odnosa, a što je utvrđeno javnom ispravom?".

Tuženik u odgovoru na reviziju tuženika osporava dopuštenost, a podredno i osnovanost te revizije, zahtjeva naknadu troškova podnošenja odgovora na reviziju.

Revizija tuženika nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga zakona ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako je odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U konkretnom slučaju odluka u sporu ne ovisi o rješenju pravnog pitanja kojeg je tuženik naznačio u reviziji.

Naime, nižestupanjski sudovi su utvrdili da je predmetna šteta tužitelja nastala u vezi sa zadaćama tužitelja iz radnog odnosa i to dok je tužitelj ispunjavao svoje obaveze iz radnog odnosa. Tako su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužitelj doživio tjelesne ozljede 25. ožujka 2001. od strane nepoznatih napadača, dok je obavljao poslove čuvara skladišta i to unutar prostora kojeg je bio dužan čuvati.

Dakle, u konkretnom slučaju nije riječ o situaciji u kojoj bi radnik pretrpio štetu u vrijeme dok nije ispunjavao svoje obaveze iz radnog odnosa te izvan prostora u kojem je bio dužan ispunjavati svoje obaveze (na kojoj pretpostavljenoj situaciji tuženik temelji svoje prije navedeno pravno pitanje).

Ovdje je za ukazati da tuženik pretežnim dijelom sadržaja revizije pokušava revidirati pobijati drugostupanjsku presudu iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP (kao i revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP) ne može se podnijeti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 392. b. st. 2. ZPP predmetnu reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

Zahtjev tužitelja za naknadu troška davanja odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga zakona, da ta radnja u postupku nije bila potrebna radi donošenja odluke povodom revizije.

Zagreb, 9. prosinca 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.