Rev-800/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 800/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, dr. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. iz V., kojeg zastupa punomoćnik Z. C., odvjetnik u V., protiv tuženika O. Z. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u O., radi isplate novčanog iznosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 22. srpnja 1998. godine broj Gž-509/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 14. travnja 1998. godine broj P-1054/97, u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Vukovaru od 22. srpnja 1998. godine broj Gž-509/98 i presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 14. travnja 1998. godine broj P-1054/97 i sudi:

I. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti na iznos glavnice od 17.383,92 EUR-a (34.000 DEM) u kunskoj protuvrijednosti, - zateznu kamatu plativu u EUR koju ovlaštena banka plaća na devizna sredstva položena po viđenju i to na iznos od 34.000 DEM počev od 15. srpnja 1996. godine do 28. veljače 2002. godine, a na iznos od 17.383,92 EUR-a počev od 01. ožujka 2002. godine do isplate, do isplate sve u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu se revizija odbija kao neosnovana.

III. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 34.000 DEM prema srednjem tečaju NBH na dan isplate uz kamatu koja se plaća za devize oročene na godinu dana počevši od 15. srpnja 1996. godine do isplate i uz naknadu troška postupka u iznosu od 22.080,00 kn.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda i obvezan tuženik platiti tužitelju na ime troška postupka po žalbi iznos od 1.830,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje ili da prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška postupka uključivši trošak revizije.

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže da ovaj sud odbije reviziju kao neosnovanu te traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP. Prvostupanjska presuda je jasna i razumljiva. U razlozima je navedeno zašto zatezne kamate teku od 15. srpnja 1996. godine, a time što u izreci nije navedena banka čije bi se kamatne stope trebale primijeniti izreka nije nerazumljiva, jer je u tom slučaju mjerodavna zatezna kamata koju isplaćuju poslovne banke u mjestu ispunjenja obveze. Ukoliko te banke imaju različite visine zateznih kamata mjerodavna je zatezna kamata one banke koja je najniža.

U prvostupanjskoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi zašto je sud prihvatio isprave kojima tužitelj dokazuje da je nastupio štetni događaj, ocijenio je sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti i pravilno primijenio odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 8. ZPP. Iz iznesenih razloga se nije ostvario ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a niti iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 7. i 8. ZPP. Revident ustraje kod navoda kojima dovodi u sumnju valjanost medicinske dokumentacije koju je sudu prezentirao tužitelj i provedenih liječničkih vještačenja. Prvostupanjski sud je utvrdio da se tužitelj liječio u hitnoj kirurškoj službi Opće bolnice Vinkovci, da Opća bolnica u Vinkovcima ne izdaje traumatološki list pacijentima, a činjenicu da je tuženik priznao nastup osiguranog slučaja od 11. siječnja 1996. godine i u mirnom postupku isplatio tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 20.000 DEM jer je cijenio da je kod tužitelja došlo do smanjenja životne aktivnosti od 10%, ocijenio je u svezi s ostalim dokazima provedenih glede utvrđivanja posljedica koje su kod tužitelja nastupile zbog povrede ramena te stoga neosnovano revident ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 7. i 8. ZPP. Drugostupanjski sud je ocijenio žalbene navode glede manjkavosti medicinske dokumentacije o ozljedi pa i u svezi s time ukazivanje žalitelja na dopis od 26. veljače 1998. godine Opće bolnice Vinkovci da se tužitelj nije liječio u bolnici i s pravom je ocijenio da nisu od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 375. st. 1. ZPP.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da su stranke zaključile ugovor o osiguranju menađera sa rokom važnosti od 20. listopada 1995. godine do 20. listopada 1996. godine pri čemu je osigurani rizik u slučaju trajnog invaliditeta iznosio 200.000 DEM,

- da je dana 11. siječnja 1996. godine nastupio osigurani slučaj,

- da je tužitelj padom 11. siječnja 1996. godine imao iščašenje desne nadlaktične kosti sa prijelomom velike kvrge te da je posljedica povređivanja kod tužitelja umanjen opseg kretnje, umanjena gruba mišićna snaga, neizvođenje abdukcije preko 90%, labavost ligamentalnog sustava desnog ramena, te pojava subluksacije pri opterećenju.

- da je tuženik isplatio tužitelju dana 15. srpnja 1996. godine kunsku protuvrijednost iznosa od 20.000 DEM ocijenivši nakon štetnog događaja invaliditet tužitelja sa 10%, sukladno svojim Tablicama za određivanje postotka trajnog gubitka opće radne sposobnosti,

- da je liječničkim vještačenjem tijekom postupka utvrđeno kako je kod tužitelja došlo do invaliditeta od 27% koji se temelji na toč. 118. Tablica za određivanje postotka trajnog gubitka opće radne sposobnosti O. Z. d.d.,

U skladu s time nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je kod tužitelja došlo do invaliditeta od 27% te da mu je obzirom na činjenicu da je tuženik u mirnom postupku već priznao i isplatio naknadu za 10% ostaje razlika od 17% tj. iznos 34.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti te su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev glede glavnice. Stoga u tom dijelu nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj je pravovremeno obavijestio tuženika o nastupu osiguranog slučaja pa kako tuženik prilikom isplate svote određene ugovorom u smislu odredbe čl. 919. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje ZOO) nije tužitelju isplatio osiguranu svotu od 27% prema toč. 118. Tablica već mu je dana 15. srpnja 1996. godine isplatio naknadu samo za 10%, to je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da je tužbeni zahtjev osnovan i za razliku od 17% odnosno 34.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti.

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu od 15. srpnja 1996. godine jer je to trenutak kada je osiguratelj zakasnio s izvršenjem svoje obveze u smislu čl. 919. st. 1. i 2. ZOO te je od tog dana dužan platiti tužitelju zateznu kamatu i na razliku koja mu pripada shodno ugovoru o osiguranju i toč. 118. Tablica, no pritom su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženika obvezali da plati zateznu kamatu koju plaća banka na njemačke marke oročene na godinu dana u mjestu ispunjenja obveze. Kada se zahtjev tužbe odnosi na isplatu kunske protuvrijednosti za određena strana sredstva plaćanja tada zatezna kamata pripada po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, a ne na devizne štedne uloge oročene na godinu dana kako to pogrešno cijene niži sudovi.

Obveza tuženika glasi na njemačke marke no ta valuta više ne postoji u vrijeme donošenja ove presude, pa je sporni iznos glavnice valjalo izraziti u EUR-ima (17.383,92 EUR) kao sada važećoj valuti Europske unije. Pri tome je obračun izvršen temeljem stalnog tečaja 1 EUR = 1,95583 DEM određenog od strane Europske centralne banke kao važeći na dan 1. siječnja 2002. godine od kada je EUR u službenoj uporabi. No, kako je plaćanje u stranim valutama zamijenjenih EUR-om bilo moguće do kraja veljače 2002. godine, to je u skladu sa tim određena isplata zatezne kamate na način da tužitelju pripada zatezna kamata na glavni dug izražen u DEM do 28. veljače 2002. godine, a od 1. ožujka pa do isplate u EUR- ima, sve po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju.

Iz iznesenih razloga je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP djelomično prihvaćena revizija te je ovaj sud preinačio obje nižestupanjske presude glede stope zatezne kamate koju je u obvezi platiti tuženik tužitelju, dok je u preostalom dijelu primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a revizija odbijena kao neutemeljena.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila neophodna radi vođenja postupka (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZOO).

U Zagrebu, 29. listopada 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.