Rev-1345/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1345/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej i Vjere Delić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M.L. i K.L., oboje iz Z., V.R. br. …, odnosno T. …, koje zastupa punomoćnik I.I., odvjetnik u Z., protiv tužene M.K. iz Kanade, koju zastupa punomoćnik H.L., odvjetnik iz M.L., radi priznanja prava vlasništva nekretnina i izdavanja tabularne isprave, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 15. lipnja 1994. br. Gž 1975/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Malom Lošinju od 12. listopada 1993. br. P 231/92-17, u sjednici održanoj 31. kolovoza 1995.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud prvog stupnja odbio je žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen njihov tužbeni zahtjev a koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji stekli pravo vlasništva na nekretnini - zgr. 105/6, 223/1, 223/2 i 223/3, upisane u zk.ul.br. 931 k.o. Unije, temeljem kupoprodajnog ugovora, koje u naravi predstavlja kuću sa štalom, magazinom i dvorom na Unijama br. 49, pa se nalaže tuženoj da im izda tabularnu ispravu podobnu za upis označene nekretnine u zemljišne knjige na ime i vlasništvo tužitelja jer će u protivnom takovu ispravu zamjeniti ova presuda i da im tu nekretninu slobodnu od osoba i stvari preda u slobodan posjed u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja".

Tužitelji su obvezani da naknade tuženoj parnični trošak u iznosu od 269.200 HRD.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su pravovremeno izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se obje presude preinače i da se prihvati njihov tužbeni zahtjev. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Stranke su (za tuženu njezin prednik) zaključile kupoprodajni ugovor od 13. kolovoza 1984. godine, predmet kojeg su sporne nekretnine. Ugovorom je utvrđena cijena koju su tužitelji (kupci) bili dužni isplatiti u roku od dvije godine od zaključenja ugovora.

Nije sporno da kupci nisu u ugovorenom roku isplatili (ni djelomično) kupovninu, niti u daljnjem roku od dva mjeseca koji su im odobrili prodavatelji (rok za plaćanje produžen je - utvrđeno je i istekao je 13. listopada 1986. godine) i tužitelji su na sudski polog platili cijenu tek u tijeku 1987. godine.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev primjenivši odredbu čl. 125. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, zbog toga što kupci nisu isplatili kupovninu ni u naknadnom dodjeljenom roku zbog čega je ugovor raskinut po samom zakonu.

Kad je kupoprodajni ugovor raskinut, onda tužitelji - kupci nisu stekli pravo vlasništva nekretnina niti je tužena obvezna da im izda tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva nekretnina.

Uzgred se dodaje da tužitelji ne bi stekli pravo vlasništva nekretnina i da ugovor nije raskinut, jer se - prema odredbi čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima kao na temelju ugovora vlasništvo nekretnina stječe upisom u zemljišne knjige.

Okolnost da tužitelji više ne žive zajedno (to je nova činjenica koju stiču u reviziji) nije ni od kakvog uticaja na pravnu ocijenu predmetnog spora. Sudovi su po uputi ovog Vrhovnog suda (koji je u povodu ranije izjavljene revizije protiv također odbijajuće presude ukinuo nižestupanjske odluke) ispitali i analizirali drugi ugovor od 13. 8. 1984. godine kao samostalni ugovor i kako je navedeno zbog neplaćanja kupoprodajne cijene utvrdili da je isti raskinut po samom zakonu, pa tužitelji - kupci na temelju takovog ugovora nisu stekli nikakovo pravo na nekretninama.

Navode tužitelja da su ulaganjem u nekretnine (dok su ih imali u posjedu, ali na temelju prvog - presudom raskinutog ugovora) iznosa koji je premašio cijenu istog (pravog) ugovora otklonili su sudovi utvrdivši da su ta ulaganja iznosila 1/3 dijela cijene ugovora koji je bio predmetom raspravljanja u ovoj parnici i pravilno ocijenili da tužitelji imaju evenutalno pravo na obvezno pravni zahtjev, a da nema osnova za stjecanje prava vlasništva gradnjom (ulaganjem).

Sporne nekretnine nisu u posjedu tužitelja. Jedan od tužitelja (K.L. ) je od prednika tužene kupila iste nekretnine ugovorom od 7. srpnja 1984. godine i na temelju istoga je dobila nekretnine u posjed. No taj je ugovor pravomoćnom presudom raskinut i prednici tužene su u izvršnom postupku dobili u posjed te nekretnine.

Pri činjenici da je taj ugovor od 9. 7. 1984. godine raskinut, a drugi - također po samom zakonu, kako su to utvrdili sudovi u ovom predmetu, tužitelji nemaju osnova za stjecanje prava vlasništva nekretnina, niti da im tužena izda tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva tih nekretnina i preda u posjed, zbog čega je reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci na temelju čl. 393. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske.

U Zagreb, 31. kolovoza 1995.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa

s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

/Štefica Klepac/