Revr-1298/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1298/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja K. B. iz G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., protiv tužene T. z. grada G., OIB: ..., koju zastupa Odvjetničko društvo M., P. & Š. j.t.d., sa sjedištem u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-2289/2013 od 20. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P- 126/2013 od 9. listopada 2013., u sjednici održanoj 16. lipnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-2289/2013 od 20. siječnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-126/2013 od 9. listopada 2013. i sudi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da su Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od dana 30. siječnja 2013. i Odluka tuženika od 27. veljače 2013. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava radnika nedopuštene i nezakonite, te da radni odnos nije prestao.

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto voditelja T. i. c., u roku od 8 dana.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju izgubljenu plaću od isteka otkaznog roka odnosno 13. veljače 2013. pa do povratka u radni odnos, a koja iznosi 6.602,42 kn bruto mjesečno zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 4.250,00 kn, u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-126/2013 od 9. listopada 2013. u stavku I. izreke utvrđeno je da su Odluka tuženika o otkazu Ugovora o radu od 30. siječnja 2013. i Odluka tuženika od 27. veljače 2013. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava radnika nedopuštene i nezakonite te da radni odnos tužitelja nije prestao. U stavku II. izreke naloženo je vraćanje tužitelja na radno mjesto voditelja T. i. c. u roku od 8 dana, dok je u stavku III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu za izgubljenu plaću od isteka otkaznog roka odnosno 13. veljače 2013. pa do povratka u radni odnos, a koja iznosi 6.602,42 kn bruto mjesečno zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa plaće pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Ujedno je u stavku IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.500,00 kn.

Presudom Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž- 2289/2013 od 20. siječnja 2014. u stavku I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u stavku II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijane presude preinače ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su razlozi jasni i međusobno ne proturječe, te imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi, pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Međutim, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

U ovom predmetu je riječ o poslovno uvjetovanom otkazu po odredbama čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09 i 61/11 – dalje: ZR).

U prvostupanjskom postupku je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. svibnja 2012. na radnom mjestu voditelja T.-a T. z. grada G.,

- da u Ugovoru o radu nije navedeno da će tužitelj raditi u suvenirnici, te je ista otvorena nakon zaposlenja tužitelja,

- da je na temelju Ugovora o radu tužitelju kao radniku utvrđena plaća u bruto iznosu 6.602,42 kn i pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 20 radnih dana,

- da je navedenim Ugovorom utvrđen otkazni rok od 30 dana u slučaju kad redovito otkazuje poslodavac,

- da je 30. siječnja 2013. tuženik donio Odluku o otkazu Ugovora o radu kojom se tužitelju kao radniku zaposlenom na poslovima voditelja T.-a T. z. grada G. otkazuje ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga time da Ugovor o radu prestaje istekom otkaznog roka od dva tjedna koji počinje teći dostavom ove Odluke radniku,

- da je navedenom Odlukom utvrđeno da će radnik prestati raditi prije isteka otkaznog roka, odmah po primitku Odluke, sukladno odredbi čl. 114. st. 1. ZR,

- da je protiv navedene Odluke tužitelj kao radnik u zakonskom roku podnio Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa,

- da je Zahtjev za zaštitu prava odbijen Odlukom tuženika od 27. siječnja 2013. s obrazloženjem da je tuženik kao poslodavac u cijelosti poštivao odredbe Zakona o radu i pravilno proveo postupak otkazivanja predviđen istim zakonom, te da su poštivane sve pripadajuće zakonske i podzakonske odredbe, slijedom čega da je Odluka o otkazu ugovora o radu valjana i zakonita, te da istom niti u jednom dijelu nije povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa radnika,

- da je na 5. sjednici T. z. grada G. 3. siječnja 2013. između ostalog donesena odluka o preustroju rada T. i. c. T. z. grada G., odnosno predloženo je da T. Z. tijekom godine radi u razdoblju od 1. lipnja do 10. listopada, te je zaključeno da iako je uobičajeno da ostali centri rade od 1. lipnja do 1. listopada zbog manifestacije Jesen u Lici i velikog broja posjetitelja tijekom održavanja iste predlaže se da T. Z. radi do 10. listopada,

- da je Odlukom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu, organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta T. u. T. z. grada G. od 17. travnja 2013. u stavku III. utvrđeno da će se poslovi T.-a sezonski obavljati od strane djelatnika turističkog ureda te po potrebi zbog povećanog obima poslova od strane jednog informatičara – studenta i to zapošljavanjem putem student servisa.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da ne postoje opravdani razlozi za poslovno uvjetovani otkaz tužitelju te da su Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu i Odluka tuženika kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa donesene suprotno odredbi čl. 107. st. 1., 7. i 8. ZR, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev.

Međutim, takav stav nižestupanjskih sudova ne može se prihvatiti.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pritom za dopuštenost otkaza mora dokazati i ostvarenje dodatnih kriterija odnosno obveze iz stavka 2. do 4. istog članka, tj. da nije mogao zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, da je pri odlučivanju o otkazu vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, te da ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno da postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da poslodavac potonje učini.

Postojanje opravdanog razloga za otkaz, u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR, mora dokazati poslodavac.

Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za posebno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe iz čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planiranje uštede izvrši reorganizaciju rada tako da, kao u ovom slučaju smanji broj radnika ili ukine određeno radno mjesto, a sve budući da je autonomno pravo poslodavcu da organizira proces rada ili organizaciju svog poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

U ovom predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje da je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju upravo korištenjem navedenog autonomnog prava i u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planiranja uštede, te da je u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR u postojećim (pa i opće poznato) složenim uvjetima u gospodarstvu imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR.

Činjenica da su poslovi tužiteljeva radnog mjesta preraspodijeljeni na druge zaposlenike samo po sebi ne dovodi do suprotnog zaključka, a to je da je ukupno gledajući prestala potreba za obavljanjem posla koje je do tada obavljao tužitelj. Sve to upravo upućuje na racionalizaciju poslovanja i postojanje opravdanog razloga za otkaz tužitelju, pa su utoliko razlaganja tuženika u reviziji osnovana.

Nadalje, valja ovdje imati na umu da je tuženik u odluci o otkazu naveo i da u vrijeme njenog donošenja ne može tužitelja zaposliti na nekim drugim poslovima (čl. 107. st. 2. ZR), a budući da tuženik nije morao niti mogao dokazivati negativnu činjenicu u smislu citirane odredbe čl. 107. st. 2. ZR, dakle činjenicu da tužitelja u to vrijeme nije mogao zaposliti na drugim poslovima, na tužitelju je ležao teret dokazivanja suprotno.

Budući da tužitelj primjenom pravila o teretu dokazivanja (u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a) prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika suprotno nije dokazao, navod tuženika iz odluke o otkazu ugovora o radu da nije mogao zaposliti tužitelja na nekom drugom radnom mjestu valja prihvatiti kao dokazanu činjenicu. Dakle, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova odluka o otkazu ugovora o radu je zakonita i u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZR.

Pritom, utvrđenja da je Odluka o izmjenama Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu, organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta T. u. T. z. grada G. donesena nakon otkazivanja ugovora o radu tužitelju tj. 17. travnja 2013., te da je zaposlena druga osoba u sezoni (student servis), ne čini samo po sebi odluku o otkazu ugovora o radu nedopuštenom.

Slijedom navedenog odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju je opravdana i donesena u zakonito provedenom postupku, a ovaj revizijski sud smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev, te je presudom prihvatio reviziju i preinačio pobijane presude na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tuženiku su dosuđeni troškovi postupka nastali povodom žalbenog i revizijskog postupka u ukupnom iznosu 4.250,00 kn.

Tuženik je u skladu Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, u daljnjem tekstu: Tarifa) priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku tijekom prvostupanjskog postupka u visini od 200 bodova, sukladno Tbr. 7. t. 2. Tarife, za sastavljanje revizije od 7. ožujka 2014. u visini od 80 bodova, sukladno Tbr. 10. t. 6. Tarife i za sastavljanje žalbe od 8. travnja 2014. na rješenje Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-126/2013 od 3. travnja 2014., u visini od 60 bodova sukladno Tbr. 10. t. 2. Ukupna visina priznatih troškova tuženiku iznosi 340 bodova, odnosno 3.400,00 kuna sukladno Tbr. 50. Tarife, sve uvećano za iznos PDV-a od 25% sukladno Tbr. 42 Tarife, pa stoga sveukupan dosuđeni trošak iznosi 4.250,00 kuna, kao u točki II. izreke.

Slijedom navedenog valjalo je presuditi kao u izreci, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

Zagreb, 16. lipnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.