Gž-1584/2009-2 · Županijski sud u Bjelovaru

Gž-1584/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Davorke Hudoletnjak kao članova vijeća, te Antuna Dominka i Smiljke Premužić kao članova vijeća, temeljem rješenja Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ustupanju predmeta Županijskog suda u Rijeci broj Su-IV- 1195/09-2 od 5. studenog 2009. godine, u pravnoj stvari tužitelja mlljt. D. Š. iz F., zastupanog po ocu i z.z. M. Š. iz F., svi zastupani po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz R., protiv tuženika O. H. d.d. Z., zastupanog po punomoćnici M. H.-J., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Delnicama broj P-226/06-60 od 6. ožujka 2009. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

Žalbe stranaka djelomično se uvažavaju a djelomično se odbijaju kao neosnovane, pa se presuda Općinskog suda u Delnicama broj P-226/06-60 od 6. ožujka 2009. godine:

-potvrđuje u točki I izreke, kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev,

-preinačuje u točki IV izreke, kojom je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, pa se sudi:

„I. Nalaže se tuženiku O. H. d.d. Z., … da tužitelju malodobnom D. Š. iz F., … isplati iznos od 9.800,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, tekućom od 6. ožujka 2009. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Sa preostalim dijelom zahtjeva, u iznosu od 100.280,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 6. ožujka 2009. godine pa do isplate, tužitelj se odbija kao s neosnovanim.“

-ukida u točkama II, III i V izreke, i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje:

Presudom Općinskog suda u Delnicama broj P-226/06-60 od 6. ožujka 2009. godine tuženiku O. H. d.d. Z., … naloženo je da tužitelju malodobnom D. Š. iz F., … isplati iznos od 80.920,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje, tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka I izreke), da mu plaća rentu dnevno iznos od 23,80 kuna počevši od donošenja prvostupanjske presude pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, s time da mu sve dospjele obroke plati odjednom sa zateznom kamatom od 14 % godišnje na svaki obrok koji dnevno dospijeva, tako da na svaki dospjeli a neisplaćeni obrok plati zateznu kamatu od dospijeća pa do isplate (točka II izreke), i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 8.520,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (točka III izreke).

Sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 110.080,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom po stopi od 14 % godišnje (točka IV izreke), kao i sa zahtjevom rente u dnevnom iznosu od 10,20 kuna (točka V izreke) tužitelj je odbijen kao s neosnovanim.

Protiv navedene presude žalbe izjavljuju obje parnične stranke, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tužitelj protiv odbijajućeg dijela i odluke o troškovima, a tuženik protiv dosuđenog dijela nematerijalne i materijalne štete preko iznosa od 57.800,00 kuna, kao i protiv odluke o obvezi plaćanja rente, pa predlažu da ju nadležni drugostupanjski sud u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalbe su djelomično osnovane.

Neosnovano i tužitelj i tuženik prigovaraju utvrđenoj odgovornosti za nastanak štetnog događaja, jer je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno i potpuno utvrdio sve važne činjenice, i pravilno je primijenio materijalno pravo iz odredbi čl.154.st.1. u svezi čl.178.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 –u daljnjem tekstu ZOO/91), koji zakon se, temeljem odredbe čl.1163.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08 – u daljnjem tekstu: ZOO/05), primjenjuje u ovom predmetu.

Naime, temeljem činjenica utvrđenih provedenim prometno tehničkim vještačenjem sud prvog stupnja utvrđuje da su oba sudionika prometne nezgode odgovorna za njen nastanak, s tim da doprinos osiguranika tuženika (vozača osobnog vozila) procjenjuje sa 70 %, a doprinos tužitelja (vozača motocikla) sa 30 %. Navedene zaključke suda prvog stupnja, kao i sva činjenična utvrđenja na kojima temelji te zaključke, kao pravilne u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ne prihvaćaju se protivne žalbene tvrdnje tužitelja u kojima se tvrdi da je osiguranik tuženik isključivo odgovoran za nastanak nezgode, a ni tvrdnje tuženika da je doprinos tužitelja znatno veći, i da iznosi najmanje 50 %.

Naime, odredbom čl.47.st.2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN broj 105/04 – u daljnjem tekstu: ZSPC), koji je važio u vrijeme prometne nezgode, propisano je da se je vozač dužan kretati obilježenom prometnom trakom koja se proteže uz desni rub kolnika, a ako trake nisu obilježene, dužan je vozilo u kretanju držati što bliže desnom rubu kolnika, i na tolikoj udaljenosti od njega da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa te stanje i osobine ceste, ne ugrožava druge sudionike u prometu i ne izlaže sebe opasnosti. Odredbom čl.51.st.1. istog zakona propisano je da je vozač brzinu kretanja vozila dužan prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti prema pravilu ili znaku.

Imajući u vidu na temelju provedenog prometno tehničkog vještačenja utvrđenu dinamiku odvijanja prometne nezgode, izvjesno proizlazi da se oba sudionika prometne nezgode, osiguranik tuženika u većoj mjeri, a tužitelj u nešto manjoj mjeri, nisu pridržavali navedenih citiranih odredbi ZSPC. To stoga što su se oba sudionika nezgode kretala kolnikom ceste čije karakteristike su im, u smislu širine kolnika, zavojitosti kolnika i njegove preglednosti, bile dobro poznate, no svoju vožnju nisu prilagodili tim karakteristikama.

Naime, osiguranik tuženika s jedne strane, približavajući se spornom nepreglednom zavoju, svojim terenskim osobnim vozilom kretao se je po sredini kolnika, a ne bliže njegovom desnom rubu kako to nalaže odredba čl.47. ZSPC, a pored toga i brzinom koja nije bila prilagođena širini kolnika i nadolazećem nepreglednom zavoju, i pri kojoj brzini nije bio u stanju izbjeći nalet na bilo koje vozilo koje bi mu naišlo iz suprotnog smjera, pa takva vožnja sasvim sigurno nije u skladu sa odredbom čl.51. ZSPC. Da je upravo ovakva vožnja osiguranika tuženika i bila u uzročnoj vezi s nastankom nezgode, proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, koje mišljenje je sud prvog stupnja s pravom prihvatio i utemeljio na njemu svoju odluku. Naime, osiguranik tuženika krećući se na opisani način nije ostavio tužitelju potrebnu širinu kolnika za mimoilaženje, a niti je pri brzini kojom se je kretao bio u mogućnosti ostvariti potrebno pomicanje vozilom u desno i na taj način izbjeći nalet, a što bi, prema mišljenju vještaka to bio u mogućnosti učiniti pri brzinama do 33 km/h.

S druge strane, ni tužitelj svoju vožnju motociklom nije prilagodio širini kolnika, i činjenici da se kreće kroz nepregledan zavoj, jer se ni on, sukladno naprijed citiranoj odredbi čl.47. ZSPC, nije kretao neposredno uz sam desni rub kolnika, a što je prema nalazu i mišljenju vještaka bio u mogućnosti obzirom na brzinu kretanja od 30 km/h. Iz nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka jasno proizlazi da do nezgode ne bi došlo da se je tužitelj motociklom kretao neposredno uz desni rub kolnika, jer bi tada osiguranik tuženika, krećući se i na način kako se je kretao u konkretnom slučaju, bio u mogućnosti skretanjem ostvariti dovoljan pomak vozilom u desno, pa bi tužitelj tada bio u mogućnosti se sa njim mimoići. Upravo imajući u vidu navedeno utvrđenje suda prvog stupnja, potpuno su neutemeljene žalbene tvrdnje tužitelja da na njegovoj strani nema nikakvog doprinosa nastanku prometne nezgode. Činjenica je da je do naleta na tužiteljev motocikl došlo na desnoj polovici kolnika predmetne ceste gledajući za smjer kretanja tužitelja, i da tužitelj prije naleta nije prelazio sredinu kolnika, a na što posebno ukazuje tužitelj u žalbi, no međutim u konkretnom slučaju, znajući kolnik na mjestu nezgode i za njegove karakteristike, tj. da se radi o vrlo uskom kolniku (2,70 metara) na kojem je otežano mimoilaženje dvaju vozila, a pored toga da se radi i o dijelu kolnika u nepreglednom zavoju, tužitelj se je morao kretati više desno uz rub kolnika, a što je i mogao s obzirom na brzinu svoje vožnje, u kom slučaju bi osiguranik tuženika bio u mogućnosti izbjeći nalet skretanjem vozila u desno.

Isto tako, imajući u vidu naprijed navedeno neutemeljene su i žalbene tvrdnje tuženika, u kojima se prigovara visini doprinosa tužitelja, odnosno neutemeljene su žalbene tvrdnje da su oba sudionika nezgode u jednakoj mjeri kriva za njen nastanak. I po ocjeni ovoga suda drugog stupnja, a pri utvrđenom intenzitetu kršenja propisa iz odredbi čl.47. i čl.51. ZSPC od strane jednog odnosno drugog sudionika nezgode, i kraj utvrđene činjenice da je do naleta ipak došlo na lijevoj strani kolnika ceste gledano za smjer kretanja osiguranika tuženika, krivnja osiguranika tuženika za nastanak nezgode je veća od krivnje tužitelja, i sud prvog stupnja ju je pravilno ocijenio u omjeru 70 % naprama 30 % na strani tužitelja.

U svezi navedenog utvrđenja suda prvog stupnja neutemeljene su žalbene tvrdnje tuženika da do prometne nezgode nije došlo u nepreglednom zavoju, obzirom da i tuženik u svojem odgovoru na tužbu (list 20), ukazujući na tužiteljevu odgovornost za nastanak nezgode, govori o nepreglednom zavoju, a isto tako i iz policijskog zapisnika o izvršenom očevidu (list 4), suprotno žalbenim navodima, proizlazi da kolnik na mjestu nezgode predstavlja oštar i nepregledan zavoj. Konačno, da se radi o nepreglednom zavoju, i to ne samo zbog njegove zakrivljenosti nego u bitnoj mjeri i zbog raslinja uz sam kolnik, utvrđuje i prometno tehnički vještak pri sudskom očevidu provedenom u ovom predmetu. S obzirom na to, tj. da je do nezgode došlo u oštrom i nepreglednom zavoju, ni okolnost što tužitelj na motociklu nije imao upaljena svjetla nije od utjecaja za nastanak odnosno izbjegavanje nezgode, a što proizlazi i iz prihvaćenog nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka.

Isto tako, na pravilnost zaključka suda prvog stupnja o krivnji sudionika za nastanak štetnog događaja, i obvezi tuženika da tužitelju naknadi štetu razmjerno krivnji svoga osiguranika, bez utjecaja je činjenica što je prekršajni postupak pokrenut samo protiv tužitelja a ne i protiv osiguranika tuženika, kao i činjenica što je Hrvatski ured za osiguranje tuženikovu osiguraniku isplatio štetu koju je pretrpio u predmetnoj prometnoj nezgodi.

Slijedom svega navedenog, žalbe stranaka u navedenom dijelu nisu uvažene.

Odlučujući o naknadi nematerijalne štete, sud prvog stupnja utvrđuje tužitelju pravičnu naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 12.000,00 kuna, za pretrpljeni strah u iznosu od 20.000,00 kuna, za smanjenje životnih aktivnosti u iznosu od 44.000,00 kuna, i za naruženost u iznosu od 37.000,00 kuna, ili sveukupno 113.000,00 kuna. Navedeni iznos pravične naknade sud prvog stupnja umanjuje za tužiteljev doprinos nastanku nezgode od 30 %, pa mu na ime naknade nematerijalne štete dosuđuje iznos od 79.100,00 kuna.

Pored navedenog iznosa nematerijalne štete, sud prvog stupnja tužitelju utvrđuje i naknadu materijalne štete za uništenu odjeću i obuću (600,00 kuna), te na ime troškova pojačane prehrane za vrijeme liječenja (2.000,00 kuna), ili u sveukupnom iznosu od 2.600,00 kuna, a razmjerno utvrđenom omjeru odgovornosti za nastanak nezgode dosuđuje mu 70 % navedenog utvrđenog iznosa, ili 1.820,00 kuna.

Dakle, sud prvog stupnja pobijanom presudom tužitelju dosuđuje ukupno na ime nematerijalne i materijalne štete iznos od 80.920,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

Tuženik žalbom ne prigovara visini utvrđene pravične naknade za naprijed navedene vidove nematerijalne i materijalne štete, a tužitelj pak smatra da mu je sud prvog stupnja utvrdio preniski iznos pravične naknade za fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, a te žalbene tvrdnje su djelomično osnovane.

Naime, tužitelj neosnovano prigovara visini utvrđene pravične novčane naknade za pretrpljeni strah, jer je sud prvog stupnja, utvrđujući naknadu po ovom osnovu u iznosu od 20.000,00 kuna pravilno cijenio i vrednovao sve činjenice (duljinu i intenzitet trpljenog primarnog i sekundarnog straha) od kojih ovisi pravilna odluka o visini pravične naknade. Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl.200.st.1. i st.2. ZOO/91 prilikom odlučivanja o visini pravične naknade za pretrpljene fizičke bolove.

Osnovano se u žalbi tužitelja ukazuje da je sud prvog stupnja tužitelju utvrdio naknadu za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti u neprimjereno niskom iznosu, pa je u tom dijelu pogrešno primijenjena odredba čl.200.st.1. i st.2. ZOO/91.

Naime, imajući u vidu težinu ozljeda koje je tužitelj zadobio, da je tijekom liječenja imao dva operativna zahvata, i da je provodio fizikalnu terapiju, sve neugodnosti koje je imao tijekom navedenog liječenja, te konačno duljinu i intenzitet trpljenih fizičkih bolova (jaki 5 do 10 dana, srednji 15 do 20 dana i laki 60 do 80 dana), pravilnom primjenom odredbe čl.200.st.1. i st.2. ZOO/91, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužitelju je valjalo odmjeriti pravičnu naknadu u iznosu od 15.000,00 kuna, a ne u iznosu od 12.000,00 kako je to učini sud prvog stupnja.

Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da su kod tužitelja, uslijed zadobivenih tjelesnih ozljeda, zaostale trajne posljedice uslijed kojih je kod njega došlo do umanjenja općih životnih aktivnosti za 40 %, jer zbog oštećenja lijevog brahijalnog pleksusa nije u mogućnosti koristiti lijevu ruku za bilo kakav rad, niti je u mogućnosti podizanja ruke od tijela i pregibanja u laktu. Imajući u vidu navedene posljedice, stupanj umanjenja opće životne aktivnosti, i činjenicu da je tužitelj mlada osoba (u vrijeme nezgode star 16 godina), po ocjeni ovoga suda drugog stupnja primjerena naknada je u iznosu od 55.000,00 kuna, a ne u iznosu od 44.000,00 kuna koliko je tužitelju priznao prvostupanjski sud.

Imajući u vidu naprijed navedeno, tj. po prvostupanjskom sudu pravilno odmjerene naknade za pretrpljeni strah (20.000,00 kuna) i duševne bolove zbog naruženosti (37.000,00 kuna), te po ovom sudu odmjerene naknade za pretrpljene fizičke bolove (15.000,00 kuna), i za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti (55.000,00 kuna), proizlazi da je tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi pravičnu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 127.000,00 kuna, a nakon umanjenja tog iznosa za 30 % doprinosa tužitelju je valjalo dosuditi iznos od 88.900,00 kuna. Kada se ovom iznosu pridoda po prvostupanjskom sudu dosuđena materijalna šteta u iznosu od 1.820,00 kuna, onda proizlazi da ukupan iznos štete koji je valjalo tužitelju dosuditi iznosi 90.720,00 kuna.

Kako je tužitelju već prvostupanjskom presudom dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu od 80.920,00 kuna, ovom presudom mu je još dosuđen daljnji iznos naknade štete u iznosu od 9.800,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude.

Slijedom naprijed navedenog, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I izreke, a temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, djelomično je uvažena žalba tužitelja pa je prvostupanjska presuda preinačena u točki IV izreke, na način da je tužitelju dosuđen daljnji iznos naknade štete od 9.800,00 kuna, a sa preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 100.280,00 kuna, kao s previsoko postavljenim, tužitelj je odbijen kao s neosnovanim.

Osnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem se pobija odluka o dosuđenoj renti s osnova potrebne tuđe pomoći i njege.

Naime, pobijanom presudom u točki II izreke sud prvog stupnja utvrđuje rentu u dnevnom iznosu od 34,00 kuna, a dosuđuje mu iznos od 23,80 kuna, te nalaže plaćanje te rente dnevno, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog dnevnog iznosa rente.

Odredbom čl.188.st.1. ZOO/91 je propisano da se u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme, a prema odredbi st.2. istog članka i zakona novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo.

Dakle, u smislu naprijed navedene odredbe renta se u pravilu plaća mjesečno, s tim da sud može odrediti i drugačiji način plaćanja rente, dakle i dnevno, no za takvu odluku i takav način plaćanja rente morali bi postojati neki opravdani razlozi, a koje sud prvog stupnja u pobijanoj presudi ne navodi, pa se stoga u tom dijelu pobijana presuda ne može na valjan način ispitati, čime se sud prvog stupanja učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.

Nadalje u svezi sa odlukom suda o obvezi plaćanja rente zbog potrebne tuđe pomoći i njege, sudu valja ukazati da naknada s ovog osnova izvorno predstavlja materijalnu novčanu štetu, i da se visina te naknade određuje prema cijenama te pomoći koje važe u vremenu za koje se dosuđuje, i utvrđuje se prema neto zaradi osobe koja se bavi pružanjem pomoći i njege u mjestu stanovanja osobe kojoj je pomoć potrebna, a ukoliko takva osoba ne postoji, tada sud može o visini navedene naknade odlučiti i po slobodnoj ocjeni, pozivom na odredbu čl.223. ZPP-a.

Obzirom na naprijed navedeno, uvažena je u navedenom dijelu žalba tuženika pa je, temeljem odredbe čl.369.st.1. ZPP-a, ukinuta pobijana presuda u točki II izreke (dosuđujući dio rente), ali isto tako po žalbi tužitelja i točka V izreke (odbijajući dio rente), pa je predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obzirom da je djelomično ukinuta presuda u odnosu na glavni zahtjev, to je onda valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti učinjenu bitnu povredu postupka, ponovno će u skladu sa naprijed navedenim utvrditi sve važne činjenice za donošenje pravilne odluke o obvezi plaćanja rente tužitelju, nakon čega će donijeti novu odluku o preostalom dijelu zahtjeva i novu odluku o troškovima postupka.

U Bjelovaru, 4. ožujka 2010. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Davorka Hudoletnjak v.r.