Legislator Case Law & Legislation
I Kž-154/1993-3 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses prosecutor's appeal on attempted murder, upholding first-instance verdict.

Case Number I Kž-154/1993-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against the first-instance judgment convicting the defendant of attempted murder. The prosecutor argued that the factual findings regarding the existence of an attack, the strength of the defense, and the defendant's state of agitation were incorrect and that the conditional sentence was inappropriate. The court rejected these claims, affirming that the lower court had correctly established all decisive facts and that the imposed sentence was fully justified by the specific circumstances.

Legislator headnote

AI generated

čl. 36. KZH; čl. 376. ZKP; žalba javnog tužitelja je neosnovana kada je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje i primjereno odredio krivičnu sankciju.

Keywords

AI generated
attempted murder excessive defense prosecutor appeal conditional sentence factual findings criminal procedure supreme court

Cited Legislation

AI generated
čl. 36. KZH
zbog krivičnog djela iz čl. 36. KZH i dr., odlučujući o žalbi javnog tužitelja, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Požegi od 18.
čl. 19. OKZRH
čl. 9. OKZRH
čl. 376. ZKP
U izloženom smislu ne postoje razlozi iz kojih je podnijeta žalba a nema niti povreda zakona na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 376. ZKP).
čl. 384. ZKP
Sukladno tome valjalo je odlučiti o žalbi javnoga tužitelja na temelju čl. 384. ZKP kao u izreci ove presude suda drugoga stupnja.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 154/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana, kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr. Berislava, Primorac Vladimira, Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D.P. zbog krivičnog djela iz čl. 36. KZH i dr., odlučujući o žalbi javnog tužitelja, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Požegi od 18. studenog 1992. K 5/90, u sjednici održanoj 24. ožujka 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba javnog tužitelja i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja oglašen je opt. D.P. krivim za pokušaj krivičnoga djela ubojstva na mah u prekoračenju nužne obrane iz čl. 36. st. 1. u vezi čl. 19. i 9. OKZRH koje je opisano u izreci presude. Za to djelo optuženiku je izrečena uvjetna osuda te utvrdjena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci i odredjen rok kušnje od 1 godine. Optuženik je uz to obvezan nadoknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu navedenom u izreci.

Pravovremeno podnijetom žalbom presudu pobija javni tužitelj iz osnove pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se ista ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje, ili pak da se preinači i optuženiku izrekne stroža sankcija.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je predložio da se odbije žalba javnoga tužitelja kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

I Kž 154/93

Nije u prvu javni tužitelj kad tvrdi da je činjenično stanje na kojemu je utemeljena pobijana presuda utvrdjeno pogrešno. Naprotiv, u ponovljenom postupku ne samo što su otklonjeni svi formalni nedostaci iz ranije presude suda prvoga stupnja, veće je sud isto tako u svemu pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, a to posebice vrijedi u odnosu na činjenice opstojnosti napada, jakosti obrane i stanja razdraženosti kod optuženika. O tome je sud uostalom izložio vrlo logične i posve dostatne razloge na str. 3-7 pobijane presude koje takvima ocjenjuje i prihvaća ovaj sud drugoga stupnja. Njihovu osnovanost nipošto ne dovodeu pitenje općeniti navodi žalitelja koji zapravo nisu potkrijepljeni konkretnim argumentiranjem već se svode na općenite tvrdnje o neprihvatljivosti stajališta pobijane presude u odnosu na trajanje napada i prihvatljivost tvrdnje optuženika da je postupao u nužnoj obrani, prekoračivši njenu neophodno potrebnu mjeru.

U izloženom, dakle, smislu nije opravdan navedeni žalbeni prigovor javnoga tužitelja u odnosu kako na potpunost, tako ni pravilnost, činjeničnih zaključaka pobijane presude.

Nije u pravu javni tužitelj ni u dijelu žalbe zbog odluke o krivičnoj sankciji. Izrečena uvjetna osuda u svemu je primjerena konkretno utvrdjenim okolnostima mjerodavnim za odabir i odmjeravanje krivične sankcije. Općenita, ali ničim konkretnim nepotkrijepljana tvrdnja da se uvjetnom osudom ne može ostvatiti svrha izricanja krivičnih sankcija, nije osnova na temelju koje bi bile dovedene u pitanje ocjene u pobijenoj presudi o tome da se i tom vrstom sankcije kod optuženika mogu ostvariti ciljevi za kojima ide uvjetna osuda.

Slijedom toga nije ni u tom dijelu osnovana žalba javnog tužitelja.

U izloženom smislu ne postoje razlozi iz kojih je podnijeta žalba a nema niti povreda zakona na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 376. ZKP).

Sukladno tome valjalo je odlučiti o žalbi javnoga tužitelja na temelju čl. 384. ZKP kao u izreci ove presude suda drugoga stupnja.

U Zagrebu, 24. ožujka 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Svedrović Marijan, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši

stručni referent:

(Vladimir

Vuletin)