Legislator Case Law & Legislation
Revr-338/2007-2 AI generated

Revr-338/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Revr-338/2007-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. T. iz P., 2. Z. Č. iz G., 3. O. L. iz P., 4. I. O. iz P., 5. M. B. iz G., 6. T. Š. iz G., 7. A. J. iz M. i 8. V. Ć. iz G., svi zastupani po punomoćnicima M. P. i M. P., odvjetnicima iz I., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskog državnog odvjetništvu u Imotskom, radi isplate, odlučujući o reviziji svih tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž 3105/05 od 26. listopada 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom posl. br. P 673/03 od 4. svibnja 2005., u sjednici održanoj 3. listopada 2007.,

Legislator headnote

AI generated

Revr-338/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Budući da vrijednost predmeta spora pobijane presude za svakog tužitelja prelazi propisani iznos od 100.000,00 kn, revizija je dopuštena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP), pa u ovom slučaju drugostupanjski sud nije trebao određivati da je revizija dopuštena po odredbi čl. 382. st. 2. ZPP.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj: Revr 338/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. T. iz P., 2. Z. Č. iz G., 3. O. L. iz P., 4. I. O. iz P., 5. M. B. iz G., 6. T. Š. iz G., 7. A. J. iz M. i 8. V. Ć. iz G., svi zastupani po punomoćnicima M. P. i M. P., odvjetnicima iz I., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskog državnog odvjetništvu u Imotskom, radi isplate, odlučujući o reviziji svih tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž 3105/05 od 26. listopada 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom posl. br. P 673/03 od 4. svibnja 2005., u sjednici održanoj 3. listopada 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja M. T., Z. Č., O. L., I. O., M. B., T. Š., A. J. i V. Ć. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužitelji s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 176.400,00 kn svaki, s osnova plaće u vremenu od 1. siječnja 2000. do 31. prosinca 2005., kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata i parničnog troška.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

Budući da vrijednost predmeta spora pobijane presude za svakog tužitelja prelazi propisani iznos od 100.000,00 kn, revizija je dopuštena na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje ZPP), pa u ovom slučaju drugostupanjski sud nije trebao određivati da je revizija dopuštena po odredbi čl. 382. st. 2. ZPP.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Primjenom odredbe čl. 392.a ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora su novčana potraživanja s osnova radnog odnosa. Međutim, sporno je u ovom postupku jesu li tužitelji zasnovali radni odnos s tuženikom.

Tužitelji smatraju da su kao djelatne vojne osobe imale vojnu iskaznicu Hrvatske vojske, pa kako su obavljali vojne zadatke za potrebe Hrvatske vojske i njihov rad isplaćivan je iz proračuna tužene, sud je trebao i postojanje radnog odnosa kod tuženika cijeniti primjenom odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01. i 114/03. – dalje: ZR).

Međutim iz činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupnja proizlazi da su tužitelji imali samo vojne iskaznice o pripadnosti Hrvatskoj vojsci, a ne i ugovore o djelatnoj vojnoj službi s tuženikom. Nisu imali ni akt tuženika o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske – Uprava za financije i proračun nije obračunavala i isplaćivala plaću tužiteljima kao pripadnicima 66. Pukovnije, koja nije ni bila u sastavu Hrvatske vojske. Utvrđeno je, također, da je trgovačko društvo „M.“ iz G., kao izvršitelj radova na izgradnji cesta u Republici Hrvatskoj, angažiralo tužitelje, obračunavalo i isplaćivalo im plaću.

Prema tome zbog same činjenice, što su radovi na izgradnji cesta u Republici Hrvatskoj, koje je izvodio „M.“ iz G. financirani iz proračuna Republike Hrvatske, ne može se smatrati da je s tužiteljima sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 11. st. 4. ZR.

Vojna iskaznica ne predstavlja, pak, akt o prijamu u djelatnu vojnu službu, kako to pogrešno smatraju revidenti. Vojna iskaznica je, prema odredbi čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine", broj 57/91.), javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci.

Prijam u djelatnu vojnu službu propisan je odredbama čl. 15. do 24. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95., 33/95., 105/99. i 128/99.). Prema tim odredbama djelatne vojne osobe primaju se u vojnu službu na temelju akta o prijamu u djelatnu vojnu službu i na temelju ugovora.

Iz činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupanja proizlazi, da takav akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu ne postoji, a niti je između stranaka sklopljen pisani ili usmeni ugovor o radu.

Kako tužitelji nisu dokazali da su zasnovali radni odnos s tuženikom, sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužitelje sa zahtjevom za isplatu plaća i drugih potraživanja s osnova radnog odnosa.

Tužitelji u reviziji nisu određeno naveli razloge o bitnim povredama odredaba parničnog postupka, pa revizijski sud u tom dijelu pobijanu presudu nije mogao ispitati.

Zbog toga što nisu ostvareni razlozi radi kojih je revizija izjavljena, valjalo je istu na temelju čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 3. listopada 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.