Rev-1332/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1332/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. iz Z., kojega zastupa punomoćnik S. H., odvjetnik iz Z., protiv tuženika H. elektroprivreda, Prijenosno područje Zagreb, Ul. Grada Vukovara 37, radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 31. listopada 1995. godine, br. Gž-6370/95., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. travnja 1995. godine, br. Pn-4153/94., u sjednici vijeća održane dana 2. lipnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tužitelja se djelomično prihvaća te se u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno o parničnom trošku djelomično preinačenje presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 31. listopada 1995. godine, br. Gž-6370/95. i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. travnja 1995. godine, br. Pn- 4153/94. i sudi:

Nalaže se tuženiku HEP, Prijenosno područje Z., Ul. Grada V. …, Z., da na ime naknade štete isplati tužitelju B.Š. iz Z., M. …, pored već dosuđenog iznosa od 138.964,00 kn još i daljnji iznos od 36.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 18. travnja 1995. godine, do isplate, kao i da istom nadoknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 9.854,00 kn, sve to u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 18. travnja 1995. godine, br. Pn-4153/94. suđeno je:

"I. Tužena HEP, Prijenosno područje elektroprijenos iz Z., Ul. Grada V. …, dužna je platiti tužitelju Š.B. iz Z., M. …, novčani iznos od 138.964,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini stope propisane Uredbom o visini

stope zatezne kamate počev od 18. travnja 1995. godine, pa do isplate, kao i naknaditi trošak postupka u iznosu od 6.655,00 kn i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužitelj Š.B. iz Z., M. …, s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 281.036,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 31. listopada 1995. godine, br. Gž-6370/95. odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan, reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o povredama apsolutnog ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka u reviziji određeno i konkretno poziva.

U ovoj pravnoj stvari revident u navodima revizije ne upućuje na postojanje takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te ovaj sud cijeni da revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Djelomično je osnovana tvrdnja revidenta da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj kao zaposlenik tuženika doživio nesreću na radu 20. svibnja 1990. godine, kada je zbog udara struje pao sa stupa dalekovoda sa 20 metara visine, te da je tom prilikom zadobio tjelesne povrede i to udarno krvni podljev glave, rane razderotine glave, čela, lica sa lijeve strane, udarne ozljede nosa, potres mozga, komplicirani prijelom kostiju desne podlaktice, prijelom lađice desne šake, skafoidnolunarna luksacija, udarne ozljede prsnog koša, prijelom prsnog koša, prijelom prvog rebra sa desne strane, udarne ozljede leđa, prijelom krstače, niz udarno krvnih podljeva po tijelu i ekstremitetima sa velikim krvnim podljevom mošnje i perineuma, te traumatski šok,

- da su zadobijene tjelesne povrede teške naravi,

- da je zbog povrijeđivanja tužitelj trpio fizičke boli jakog intenziteta kroz 2 tjedna, srednjeg intenziteta 2 tjedna dok su manji bolovi trajali oko 4 mjeseca, da je tužitelj naknadno operiran i da je zbog operativnog zahvata trpio fizičke boli jakog intenziteta 3 dana, srednje boli 4 dana, manje boli 8 dana i povremene manje boli mjesec dana,

- da je tužitelj trpio jaki strah oko 2 dana, strah srednje jačine 10 dana i manji strah oko 20 dana s time da je kao posljedica strahovanja ostala kod tužitelja jako izražena reaktivna neuroza,

- da je kao posljedica povrijeđivanja ostala naruženost tužitelja jakog stupnja koja se ne može odstraniti liječenjem i koja se sastoji u ožiljcima na glavi, licu i ostalim dijelovima tijela,

- da je kao posljedica povrijeđivanja kod tužitelja ostalo smanjenje životne i radne sposobnosti trajno u opsegu koji iznosi 55%, te da je tužitelj u vrijeme povrijeđivanja bio star 34 godine.

U ovoj fazi postupka nije sporna odgovornost tuženika za naknadu štetu tužitelju.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da pravičnu novčanu naknadu štete s osnova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti predstavlja iznos od 89.000,00 kn.

Ovo iz razloga što uzimajući u obzir sve kriterije i mjerila propisane čl. 200. st. 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO), a posebno vrste i težinu pretrpljenih tjelesnih ozljeda, opseg smanjenja životne aktivnosti kao i pojavne oblike kroz koje se smanjenje životne aktivnosti svakodnevno očituje, te godine tužiteljevog života, a s time u svezi i činjenicu da će tužitelj imati smanjenje životnih aktivnosti predvidivo još dugo vremena, ovaj je sud ocijenio da pravičnu novčanu naknadu predstavlja iznos od 125.000,00 kn. Kako je presudama nižestupanjskih sudova tužitelju s tog osnova dosuđen iznos od 89.000,00 kn, to su u tom dijelu pobijane presude djelomično preinačene tako da je pored već dosuđene naknade tužitelju dosuđena naknada u iznosu od 36.000.00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama primjenom čl. 277. st. 1. ZOO. Nižestupanjski su sudovi, protivno tvrdnjama revidenta, pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da pravičnu novčanu naknadu štete s osnove fizičkih boli predstavlja iznos od 20.000,00 kn, s osnove straha iznos od 12.000,00 kn i s osnove naruženosti iznos od 18.000,00 kn. Ovo iz razloga što utvrđene visine naknade štete po nižestupanjskim sudovima, a uzimajući u obzir vrstu i težinu pretrpljenih povreda, duljinu trajanja i intenzitet fizičkih boli, te straha koju je tužitelj trpio zbog zadobijenih tjelesnih ozljeda, kao i opseg naruženosti tužitelja i u čemu se naruženost očituje, predstavlja i po ocjeni ovoga suda pravičnu novčanu naknadu utvrđenu sukladno čl. 200. Zakona o obveznim odnosima.

Zbog navedenih razloga neosnovane su tvrdnje revidenta da su te naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji da su niži od iznosa koji bi predstavljali pravičnu novčanu naknadu.

Pritom valja navesti da je ovaj sud imao u vidu da se naknada nematerijalne štete utvrđuje prema okolnostima kakve su postojale u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja.

Zbog navedenih je razloga u tom dijelu revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

Kako je djelomičnim prihvaćanjem revizije tužitelja i dosuđivanjem daljnjeg iznosa naknade štete povećan omjer uspjeha tužitelja u postupku to je i odluka o trošku primjenom čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena tako da je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 9.854,00 kn. Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. lipnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.