Revr-792/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 792/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. M. iz V. G., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika Klinike iz Z., OIB: …, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-30/18-2 od 15. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1827/16-43 od 28. studenoga 2017., u sjednici održanoj 12. prosinca 2018.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I./ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice M. T. M. iz V. G., OIB: …, koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužiteljica i tuženik dana 22. svibnja 2012. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu tužiteljice od 1. srpnja 2012., kojom tuženik tužiteljici otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati bruto naknadu mjesečnih plaća u visini prosječne plaće isplaćene tužiteljici u posljednja tri mjeseca prije otkazivanja ugovora o radu, za svaki mjesec i to od 1. srpnja 2012. do 14. travnja 2013., s pripadajućom zateznim kamatama po stopi određenoj prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, tekućim:

- za srpanj 2012., na iznos od 8.774,74 kunu, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. kolovoza 2012. do isplate

- za kolovoz 2012., na iznos od 8.774,74 kunu, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. rujna 2012. do isplate,

- za rujan 2012., na iznos od 8.774,74 kunu, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. listopada 2012. do isplate,

- za listopad 2012., na iznos od 8.774,74 kunu, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. studenoga 2012. do isplate,

- za studeni 2012., na iznos od 8.774,74 kunu, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. prosinca 2012. do isplate,

- za prosinac 2012., na iznos od 8.774,74 kunu, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2013. do isplate,

- za siječanj 2013., na iznos od 8.774,74 kunu, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. veljače 2013. do isplate,

- za veljaču 2013., na iznos od 8.774,74 kunu, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. ožujka 2013. do isplate,

- za ožujak 2013., na iznos od 8.774,74 kunu, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. travnja 2013. do isplate i

- za travanj 2013., na iznos od 3.988,52 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od 15. svibnja 2013. do isplate.

Određuje se sudski raskid ugovora o radu između radnice M. T. M. iz V. G. i poslodavca Klinike iz Z., s danom 14. travnja 2013. te se na ime naknade štete tužiteljici dosuđuje iznos od 8 prosječnih neto plaća isplaćenih tužiteljici u posljednja 3 mjeseca koje je tužiteljica radila kod tuženika u ukupnom iznosu od 48.001,39 kuna s pripadajućim zateznim kamatama po stopi određenoj prema eskontnoj stopi HNB koja je prethodila tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog postupka i troškove Zahtjeva za zaštitu prava koji je tužiteljica tuženiku morala uputiti prije podizanja tužbe s pripadajućim zateznim kamatama po stopi određenoj prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od dana presuđenja pa do isplate".

II./ Odbija se zahtjev tuženika Klinike iz Z., …, za naknadom parničnog troška.“

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice M. T. M. iz V. G., i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1827/16-43 od 28. studenoga 2017. u dijelu pod točkom I. izreke te se kao neosnovan odbija zahtjev tužiteljice M. T. M. iz V. G., za naknadu troška žalbe.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se prihvati revizija tužiteljice i preinače presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji, podredno da se iste ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (točka 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP (točka 3.)

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je njen radni odnos zasnovan kod tuženika na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zatim zahtjev za utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu tužiteljici od 1. srpnja 2012. kojom tuženik otkazuje tužiteljici ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, te zahtjev za isplatu naknada plaća tužiteljici.

Dakle, pobijana presuda donesena je u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, čime je ispunjen kriterij za dopuštenost redovne revizije po čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP. Stoga je ovaj sud razmatrao podnesenu reviziju tužiteljice kao redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, a pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U provedenom postupku sudovi su utvrdili:

- da je tužiteljica s tuženikom prvo sklopila ugovor o organiziranju pripravničkog staža-volontiranja za pripravnika-volontera 7. rujna 2007. na rok od jedne godine (od 10. rujna 2007. do 9. rujna 2008.),

- da je prije isteka tog roka tužiteljica s tuženikom sklopila ugovora o radu od 7. ožujka 2008. na rok od šest mjeseci (od 10. ožujka 2008. do 9. rujna 2008.) radi osposobljavanja za samostalni rad (pripravništvo) u zanimanju medicinske sestre SSS,

- da je tužiteljica kod tuženika radila na temelju više ugovora o radu na određeno vrijeme i njihovih aneksa i to:

- ugovora o radu na određeno vrijeme od 10. rujna 2008. na rok od tri mjeseca (do 9. prosinca 2008.) kao zamjena za privremeno nenazočnog radnika za poslove medicinske sestre-tehničara,

-aneksa tom ugovoru o radu od 8. prosinca 2008. na daljnji rok od 6 mjeseci (do 9. lipnja 2009.),

- aneksa tom ugovoru o radu od 8. lipnja 2009. na daljnji rok od 1 godine (do 9. lipnja 2010.),

- aneksa tom ugovoru o radu od 7. lipnja 2010. na daljnji rok od 3 mjeseca (do 9. rujna 2010.),

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o radu od 18. studenoga 2010. s rokom rada do 21. veljače 2011., kao zamjena za privremeno nenazočnog radnika za poslove medicinske sestre-tehničara,

- aneks tom ugovoru o radu od 16. veljače 2011. na daljnji rok od 3 mjeseca (do 21. svibnja 2011.),

- aneks tom ugovoru o radu od 19. svibnja 2011. na daljnji rok od 3 mjeseca (do 21. kolovoza 2011.),

- aneks tom ugovoru o radu od 27. srpnja 2011. na daljnji rok od 3 mjeseca (do 21. studenoga 2011.),

- aneks tom ugovoru od 18. studenoga 2011. na daljnji rok od 3 mjeseca (do 21. veljače 2012.) i

- aneks tom ugovoru o radu od 13. veljače 2012. na daljnji rok od tri mjeseca (do 21. svibnja 2012.),

- da je tužiteljici zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme isticao 21. svibnja 2012.,

- da je glavna sestra tuženika A. Z. 30. travnja 2012. pisano zatražila od ravnatelja produljenje ugovora o radu za tužiteljicu radi zamjene privremeno nenazočne radnice A. B. koja je bila na porodiljnom dopustu,

- da je voditeljica kadrovske službe tuženika L. B. pripremila ugovor o radu na određeno vrijeme od 16. svibnja 2012., koji je potpisao ravnatelj tuženika, a koji ugovor je proveden kroz urudžbeni zapisnik s danom 16. svibnja 2012. i koji je ponuđen tužiteljici na potpis,

- da je glavna sestra A. Z. prije isteka posljednjeg ugovora o radu obavijestila tužiteljicu o svim činjenicama vezanim uz produljenje ugovora i istu uputila u kadrovsku službu na potpis novog ugovora o radu na određeno vrijeme,

- da je tužiteljice više puta dolazila na potpis prethodnih ugovora o radu na određeno vrijeme, pa joj je bio poznat postupak potpisivanja ugovora,

- da se tužiteljica po navedenoj obavijesti nije odazvala u kadrovsku službu radi potpisa navedenog ugovora o radu, zbog čega je voditeljica kadrovske službe L. B. 18. svibnja 2012. o istome obavijestila glavnu sestru A. Z.,

- da je glavna sestra tuženika A. Z. nazvala medicinsku sestru A. N. 18. svibnja 2012. da ista pošalje tužiteljicu u kadrovsku službu radi potpisivanja Ugovora o radu na određeno vrijeme, a toj medicinskoj sestri tužiteljica je izričito izjavila da je 18. svibnja 2012. bila u kadrovskoj službi i potpisala predmetni ugovor o radu, da bi istoj, kasnije 30. lipnja 2012., tužiteljica rekla da nije potpisala ugovor jer je htjela iskoristiti situaciju,

- da je voditeljica kadrovske službe L. B. u više navrata pozivala odjel da se tužiteljica javi u kadrovsku službu radi potpisa predmetnog ugovora, o čemu su na odjelu ostavljane poruke u rasporedu i na oglasnoj ploči odjela,

- da je tuženik 1. lipnja 2012. donio Odluku o rasporedu i trajanju godišnjeg odmora za 2012. prema kojoj je tužiteljica trebala isti koristiti od 11. lipnja do 29. lipnja 2012. i od 2. do 11. siječnja 2013.,

- da je tužiteljici bio ponuđen novi Ugovor o radu na određeno vrijeme od 16. svibnja 2012. radi zamjene privremeno nenazočne medicinske sestre A. B., a da je tužiteljica u kadrovsku službu došla radi tog ugovora tek 29. lipnja 2012., s tim da tužiteljica nije prihvatila ponudu za sklapanje tog ugovora o radu na određeno vrijeme, već je odbila potpisati taj ugovor, te je istovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava,

- da tuženik tužiteljici nije ponudio ugovor o radu na neodređeno vrijeme jer je potreba za medicinskim sestrama bila mala, kao i radi odluke Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 20. studenoga 2009. i dopisa Ministarstva zdravstva od 5. siječnja 2012. prema kojima je stupila na snagu zabrana zapošljavanja u zdravstvenim ustanovama čiji su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave,

- da je tužiteljici radni odnos prestao istekom vremenskog razdoblja na koji je sklopljen ugovor o radu (21. svibnja 2012.).

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su ocijenili da tužiteljica po ugovoru od 7. rujna 2007. o organiziranju pripravničkog staža- volontiranja za pripravnika-volontera, te po ugovoru o radu od 7. ožujka 2008. radi osposobljavanja za samostalni rad (pripravništvo) u zanimanju medicinske sestre SSS, nije radila na istoj vrsti poslova, odnosno istom radnom mjestu kao po ugovorima za poslove medicinske sestre-tehničara koje su stranke sklopile 10. rujna 2008. s njegova tri aneksa i trajanjem do zaključno 9. rujna 2010., zaključujući da se pripravništvo koje se obavlja radi osposobljavanja za samostalan rad kao medicinske sestre ne može poistovjetiti s radom u radnom odnosu na točno određenim poslovima.

Sudovi su također zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do prekida razdoblja od 3 godine u smislu odredbe čl. 10. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 73/13 – dalje: ZR), s obzirom da je prošlo više od 2 mjeseca između razdoblja od 9. rujna 2010. kada je tužiteljici istekao aneks ugovora o radu sklopljen između stranaka 7. lipnja 2010., do 22. studenoga 2010., kada je tužiteljica s tuženikom ponovno sklopila ugovor o radu na određeno vrijeme.

Nadalje, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su također ocijenili da je tuženik na vrijeme izrazio volju za sklapanjem ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljicom radi zamjene privremeno nenazočne radnice, da nije postojala volja ni potreba tuženika za sklapanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da je tužiteljica svjesno i namjerno izbjegavala potpisati ponuđeni ugovor o radu na određeno vrijeme u nadi da će se protekom duljeg vremenskog razdoblja ostvariti pretpostavke iz čl. 10. st. 5. ZR. Pritom su ocjenjujući da u takvoj situaciji u kojoj je tužiteljica zloupotrijebila svoja prava iz radnog odnosa onemogućavajući poslodavca da pravno uredi njen radni odnos kod njega ugovorom o radu na određeno vrijeme koji joj je ponudio na sklapanje i za kojim je imao potrebu, sudovi su odbili predmetni tužbeni zahtjev zaključujući da se ne može govoriti o nastavku rada kod tuženika i nakon isteka vremena na koje je ugovor sklopljen u smislu čl. 10. st. 5. ZR, s obzirom da takvo zlonamjerno postupanje tužiteljice ne može ići na štetu tuženika.

Takvo shvaćanje pravilnim prihvaća i revizijski sud.

Naime, prema odredbi čl. 10. ZR ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja (stavak 1.), a poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu iz stavka 1. ovoga članka, na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine (stavak 2), time da iznimno od stavka 2. ovoga članka, ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati duže od tri godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom (stavak 3.).

Prema čl. 10. st. 4. ZR prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 2. tog članka, dok prema čl. 10. st. 5. ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

Odredbom čl. 8. st. 1. ZR propisano je da se radni odnos zasniva ugovorom o radu.

Prema odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, dok prema odredbi čl. 249. st. 1. ZOO volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.

U konkretnom slučaju sporno je može li se rad tužiteljice prema ugovorima koje su stranke sklopile 7. rujna 2007. o organiziranju pripravničkog staža-volontiranja za pripravnika-volontera te 7. ožujka 2008. radi osposobljavanja za samostalan rad (pripravništvo) u zanimanju medicinske sestre uzeti u obzir kao rad na istim poslovima prema ugovoru o radu na određeno vrijeme od 10. rujna 2008. i aneksima istom koje je tužiteljica sklapala s tuženikom za obavljanje poslova medicinske sestre-tehničara, kao i to je li u konkretnom slučaju došlo do prekida radnog odnosa između stranaka.

Sporno je također i to je li radom tužiteljice kod tuženika i nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, tj. nakon 21. svibnja 2012. došlo po zakonu do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 10. st. 5. ZR.

Prema shvaćanju ovoga suda pravilno su sudovi primjenjujući odredbu čl. 10. st. 2., 4. i 5. ZR odbili tužbeni zahtjev tužiteljice. Naime, jedna od pretpostavki za primjenu odredbe čl. 10. st. 5. ZR je da je radnik na temelju sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme radio kod poslodavca na istom radnom mjestu u kontinuitetu duže od tri godine.

Međutim, s obzirom na utvrđenja da su stranke 7. rujna 2007. sklopile ugovor o organiziranju pripravničkog staža-volontiranja za pripravnika-volontera, zatim da su 7. ožujka 2008. sklopile ugovor o radu radi osposobljavanja za samostalni rad (pripravništvo) u zanimanju medicinske sestre SSS, dok su 10. rujna 2008. sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme na poslovima medicinske sestre-tehničara, to je i prema shvaćanju ovog suda, a suprotno revizijskim navodima tužiteljice, pravilan zaključak sudova u postupku koji je prethodio reviziji da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovima istog radnog mjesta, s obzirom da se pripravništvo koje se obavlja radi osposobljavanja za samostalan rad kao medicinske sestre ne može poistovjetiti s radom u radnom odnosu na poslovima medicinske sestre-tehničara.

Osim toga, valja reći da u situaciji kada je u postupku utvrđeno da je tužiteljici na poslovima medicinske sestre-tehničara 9. rujna 2010. istekao posljednji aneks ugovora o radu (sklopljen između stranaka 7. lipnja 2010.), te da su stranke za te poslove ponovno sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme protekom roka dužeg od dva mjeseca, tj. tek 22. studenoga 2010., pravilno su sudovi zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do prekida razdoblja od 3 godine u smislu odredbe čl. 10. st. 2. ZR.

Nadalje, u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom da je tuženik prije isteka ugovora o radu koji je bio sklopljen s tužiteljicom na određeno vrijeme do 21. svibnja 2012. tužiteljici ponudio sklapanje novog Ugovora o radu na određeno vrijeme od 16. svibnja 2012. radi zamjene privremeno nenazočne medicinske sestre A. B., da je tužiteljica u podnesku od 2. listopada 2012. navela da ne poriče da je prije isteka ugovora o radu na određeno vrijeme bila obaviještena o činjenici da će joj ugovor o radu na određeno vrijeme biti produžen, da je medicinskoj sestri A. N. (nakon što je ista po uputi glavne medicinske sestre uputila tužiteljicu u kadrovsku službu na potpis ugovora o radu od 16. svibnja 2012.) tužiteljica izričito izjavila da je 18. svibnja 2012. bila u kadrovskoj službi i potpisala navedeni ugovor o radu, da bi joj kasnije 30. lipnja 2012. rekla da nije potpisala taj ugovor jer je htjela iskoristiti situaciju, kao i da je tužiteljica u kadrovsku službu došla radi ugovora o radu od 16. svibnja 2012., tek 29. lipnja 2012. s tim da je ista odbila potpisati taj ugovor te je istovremeno tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava, to se prema shvaćanju revizijskog suda ne može smatrati da je nastavkom rada tužiteljice nakon 21. svibnja 2012., tj. nakon isteka ugovora o radu došlo do ispunjenja pretpostavki iz čl. 10. st. 5. ZR.

Prije svega valja reći da je zasnivanje radnog odnosa regulirano ZR, te prema tome, radnik može zasnovati radni odnos samo u postupku i na način utvrđen tim zakonom. Naime, radni odnos je i izraz volje radnika i poslodavca, zbog čega, rad bez valjano zasnovanog radnog odnosa predstavlja samo faktični rad i kao takav ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme.

Dakle, činjenica da je tužiteljica faktično radila kod tuženika i nakon što joj je istekao rok na koji je imala sklopljen ugovor o radu s tuženikom (rad nakon 21. svibnja 2012.), ne znači da bi se zbog toga, primjenom odredbe čl. 10. st. 5. ZR moglo smatrati da je u konkretnom slučaju između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Stoga, u situaciji kada postoji odluka Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 20. studenoga 2009. i dopis Ministarstva zdravstva od 5. siječnja 2012. prema kojima je propisana zabrana zapošljavanja u zdravstvenim ustanovama čiji su osnivači Republika Hrvatska ili jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave (što je bio i tuženik), kada je utvrđeno da nije postojala potreba tuženika za sklapanjem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, zatim kada iz ponašanja tuženika proizlazi jasno i valjano očitovana volja da s tuženicom sklopi novi ugovor o radu na određeno vrijeme zbog potrebe za zamjenom privremeno nenazočne radnice A. B., s čime je prema utvrđenjima u postupku prije isteka zadnjeg aneksa ugovora o radu bila upoznata tužiteljica, te u situaciji kada je tužiteljica namjerno ignorirala pozive na sklapanje takvog ugovora, koji su joj bili priopćeni na vrijeme, prije isteka roka određenog zadnjim aneksom ugovora o radu, kao i nakon isteka istoga, tada se i prema shvaćanju ovog suda, ne može smatrati da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 10. st. 5. ZR, pri čemu se opisano ponašanje tužiteljice ne može tumačiti na štetu tuženika.

Zbog svega izloženoga i prema shvaćanju ovog suda pravilno su sudovi zaključili da nastavkom rada tužiteljice nakon isteka zadnjeg ugovora o radu na određeno vrijeme tužiteljica s tuženikom nije sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 10. st. 5. ZR.

Suprotna razlaganja tužiteljice u reviziji u tom pogledu nemaju nikakva opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

Ostali revizijski navodi tužiteljice su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka – suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima sudova u postupku koji je prethodio reviziji. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tužiteljice u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

Slijedom navedenog, a s obzirom da se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjena materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 12. prosinca 2018.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić, v. r.