Revr-898/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 898/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, mr. sc. Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Dragana Kapića iz Omiša, ul. Fra Stjepana Vrlička kbr. 11, zastupanog po punomoćniku Željku Gulišiji, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Trajektna luka Split d.d. Split, Gat sv. Duje kbr. 1, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Šariću, odvjetniku iz Splita, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, isplate i vraćanja na rad, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja Trajektna luka Split d.d. Split, Gat sv. Duje kbr. 1, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Šariću, odvjetniku iz Splita, protiv protutuženika Dragana Kapića iz Omiša, ul. Fra Stjepana Vrlička kbr. 11, zastupanog po punomoćniku Željku Gulišiji, odvjetniku iz Splita, radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika ujedno i protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. broj Gžx-486/09 od 14. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. broj IV P -1879/03 od 28. listopada 2008., u sjednici od 3. studenog 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika ujedno i protutužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je traženo: (u stavu I.) da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovan otkaz dan tužitelju odlukom tuženika o otkazu ugovora o radu broj: 157/03 - te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao; (u stavu II.) da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju 172.025,28 kuna bruto na ime neisplaćene naknade plaće zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa određenog izrekom presude; (u stavu III.) da se tuženiku naloži vratiti tužitelja na posao, na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza, a ako više nema takvog radnog mjesta da ga rasporedi na radno mjesto privezivača-vododavača, odnosno radno mjesto koje odgovara njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu, dok je (u stavu II.) „za više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan“, a odbijen je (u stavu IV.) i protutužbeni zahtjev protutužitelja na utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije moguć, pa da se odredi prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika s 20. listopada 2003. - uz utvrđenje da tužitelj nema pravo na naknadu štete prema tuženiku, odnosno da ima pravo na naknadu štete u minimalnom iznosu od tri plaće, sve uz obvezivanje protutuženika da protutužitelju naknadi parnični trošak. Ujedno je (u stavu V.) tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 23.424,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika ujedno i protutužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik ujedno i protutužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. t. 1. i 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev i prihvati protutužbeni, odnosno podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje - ili ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se upire revizijom.

Navodi revidenta da je tužitelj bio zaposlen i u razdoblju od 18. travnja 2008. do 15. listopada 2008., dakle i nakon 1. listopada 2007., a kojima dovodi u pitanje utvrđenje nižestupanjskih sudova o razdoblju u kojemu je tužitelj bio zaposlen i primao plaću - a ujedno u parnici zatražio da mu se ova naknadi, sve nakon što je revident propustio pozvati se na te navode tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i predočiti dokaze za utvrđenje te činjenice, kao i navodi da nižestupanjski sudovi nisu pravilno protumačili sadržaj ugovora o radu zaključen s tužiteljem i okolnosti „koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa tužitelja, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije više moguć“, a nisu ni ocijenili da nakon što je otkazao ugovor o radu zaključen s tužiteljem nije zaposlio druge radnike na neodređeno vrijeme, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema njegovom shvaćanju sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

Propust da tijekom prvostupanjskog postupka iznese sve za odluku o predmetu spora relevantne činjenice i da tijekom toga postupka predloži i dokaze za utvrđenje tih činjenica - sve u smislu odredbi čl. 299. ZPP-a, a zbog kojeg propusta prvostupanjski sud nije ni bio u prilici raspraviti ili utvrditi te činjenice, revident ne može otkloniti tvrdnjom da je time što te činjenice nisu utvrđene počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 4., t. 6. i 11. ZPP-a.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora parnice je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom tuženikove odluke od 19. kolovoza 2003. kojom je otkazao s njime zaključeni ugovor o radu na temelju poslovno uvjetovanog otkaza - te da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao, pa da se tuženiku naloži vratiti ga na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza, a ako više nema takvog radnog mjesta, na radno mjesto privezivača-vododavača, odnosno radno mjesto koje odgovora njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu, te da mu isplati na ime neisplaćenih iznosa plaće 172.025,28 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Sporno je prema zahtjevu protutužitelja i postojanje uvjeta za sudski raskid ugovora o radu kojeg je zaključio s protutuženikom.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je 3. siječnja 2000. tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za rad na radnom mjestu upravitelja stroja u sastavu PJ Grtalice, s time da je odredbom čl. 2. ugovora određeno da će tužitelj, kada tehničko plovna mehanizacija ne bude radila iz bilo kojih razloga, obavljati prema potrebi poslove privezivača - vododavača, u kojem mu slučaju pripadaju bodovi tog radnog mjesta,

- da se 31. prosinca 2002., a zbog lošeg poslovanja, PJ Grtalica u sastavu tuženika „ugasila“, pa je ugovorom o zakupu od istoga dana, sklopljenim između tuženika kao zakupodavca i društva O.I.L. d.o.o. Split kao zakupnika na rok od sedam godina, društvu O.I.L. d.o.o. Split predana u zakup tehničko plovna mehanizacija tuženika: brodice, motorne grtalice, remorkeri i klapete, pa u okviru toga i motorna grtalica (plovni objekt ) „Japirko“, na kojoj je tužitelj u PJ Grtalica radio,

- da je odlukom tuženika od 19. kolovoza 2003.tužitelju otkazan ugovor o radu jer je „prestala potreba za obavljanjem poslova zbog kojih je bio sklopljen ugovor o radu zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)“, s time što su poslovno uvjetovani otkazi ugovora o radu dani i drugim radnicima zaposlenim u PJ Grtalica,

- da je u vrijeme kada je otkazao s tužiteljem sklopljeni ugovor o radu kod tuženika bilo slobodnih radnih mjesta na koja je tuženik mogao rasporediti tužitelja, a sve obzirom da je tuženik i prije nego je otkazao s tužiteljem zaključeni ugovor o radu a i nakon toga na radna mjesta privezivača - vododavača zapošljavao nove radnike, i to na temelju ugovora o radu zaključenih na određeno vrijeme,

- da tužitelju zbog donesene odluke o otkazu ugovora o radu nije isplaćivana plaća u razdoblju u kojem nije radio, i to od 1. rujna 2003. do 31. kolovoza 2005., te od 1. studenog 2007. do 30. rujna 2008., za koje razdoblje je na ime bruto plaće trebao primiti 172.025,28 kn. Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stadiju parnice ne mogu biti predmetom preispitivanja (prema odredbama čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Odredbama čl. 113. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/03, 142/03 i 137/04 - dalje: ZR-a) propisano je: (st. 1. alineja prva) „Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog“, između ostalog i u slučaju „ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacionih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)“; (u st. 2.) „Poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima.“; (u st. 3.) „Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.“; (u st. 4.) „Poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.“; (u st. 7.) „Poslodavac koji je zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkazao radniku, ne smije šest mjeseci na istim poslovima zaposliti drugoga radnika.“; (u st. 8.) „Ako u roku iz stavka 7. ovoga članka nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga.“

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Sukladno tome, a slijedom navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su opravdano utvrdili nedopuštenom odluku tuženika o otkazivanju ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, uz pravilnu ocjenu da tuženik nije u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a dokazao pretpostavku za poslovno uvjetovani otkaz toga ugovora: da tužitelja nije mogao rasporediti na jedno od radnih mjesta privezivača - vododavača, na koja je i u vrijeme otkazivanja ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem zapošljavao druge radnike - i to na temelju ugovora o radu koje je s ovima sklapao na određeno vrijeme, sve iako je ugovorom o radu tužitelj za slučaj „kada tehničko plovna mehanizacija ne bude radila iz bilo kojih razloga“, dakle za onaj slučaj koji je i nastupio, ugovorio i rad na radnom mjestu privezivača - vododavača.

Shvaćanje je ovog suda da opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 113. st. 1. alineja prva ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da ukine određena radna mjesta, a sve budući je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

Međutim, i u prilikama kada je izvršio reorganizaciju rada i ukinuo pojedina radna mjesta u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja tuženik se trebao pridržavati onoga što je propisano navedenom odredbom čl. 113. st. 2. ZR-a i zaposliti tužitelja na poslovima za obavljanje kojih je i zaključio ugovor o radu, dakle na jedno od radnih mjesta privezivača - vododavača koje nije ukinuo i na koja je nastavio zapošljavati druge radnike.

Obzirom da tako nije postupio, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da odluka o otkazivanju ugovora o radu kojeg je sklopio tužiteljem nije dopuštena, te da je tuženik slijedom toga dužan tužitelja vratiti na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza, a ako više nema takvog radnog mjesta, na radno mjesto privezivača-vododavača, odnosno radno mjesto koje odgovora njegovim kvalifikacijama, stručnoj spremi i radnom iskustvu.

Nadalje, tuženik nije dokazao niti da je kod odabira osobe koju će zadržati na pojedinom radnom mjestu privezivača – vododavača, i to između tužitelja i drugih radnika koje je na ta radna mjesta zapošljavao, primijenio spomenute kriterije iz odredbe čl. 113. st. 3. ZR-a.

Nižestupanjski sudovi su pravilno odlučili i o zahtjevu protutužitelja za sudski raskid ugovora o radu u smislu odredbi čl. 123. st. 1. i 2. ZR-a, kojima je propisano: (st. 1.)„ ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća tog radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti, te obvezama uzdržavanja koje terete radnika“ i (st. 2.) „Odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.“

Budući je utvrđeno da odluka o otkazu kojeg je poslodavac dao tužitelju nije dopuštena, a protutužitelj nije dokazao da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa tužitelja, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć, pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova da je neosnovan i zahtjev protutužitelja za sudski raskid ugovora o radu.

Pritom okolnost što tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, a obzirom da se u žalbi i reviziji ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi (prema odredbama čl. 352. st. 1. i 387. ZPP-a), nije dokazao da je tužitelj bio zaposlen i u razdoblju za koje je istakao i ostvario zahtjev za naknadu plaće, ne vodi zaključku na kojeg protutužitelj upućuje: da je tužitelj raspolagao zahtjevom koji mu ne pripada i da već i zbog toga nastavak njegovog radnog odnosa nije moguć.

Naknadu za izgubljenu plaću, kako je to nižestupanjskim presudama pravilno odlučeno, tuženik je dužan isplatiti tužitelju na temelju odredbi čl. 93. st. 3. i 109. st. 3. ZR-a, i to za razdoblje od 1. rujna 2003. do 31. kolovoza 2005., te od 1. studenog 2007. do 30. rujna 2008., u kojem vremenu tužitelj plaću nije ostvarivao zbog nezakonitog otkaza.

Stoga, a obzirom da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju tuženika ujedno i protutužitelja valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP- a odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 3. studenog 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Voditelj Pisarnice za prijem i otpremu:

Štefica Klepac