Rev-1326/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1326/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića, predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz B., zastupanog po punomoćniku Č. J., odvjetniku u B., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, Z., radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4268/08 od 21. travnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-681/01 od 28. veljače 2008., u sjednici održanoj 11. svibnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4268/08 od 21. travnja 2009. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-681/01 od 28. veljače 2008. kojom je odbijen zahtjev tužitelja kojim je traženo da se naloženo tuženoj sklopiti s tužiteljem ugovor o prodaji stana u B., …, prvi kat, desno, površine 69,36 m , čiji sadržaj je pobliže naveden u izreci te presude, te je ujedno tužitelju naloženo naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu 8.000,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino ukidanje i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 84/08) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

Neosnovano tužitelj prigovara da bi nezakonitim postupanjem suda on bio onemogućen u raspravljanju tijekom ovog postupka, obzirom da iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj, odnosno njegov punomoćnik tijekom trajanja ovog postupka bio uredno obavještavan o zakazanim ročištima i poduzetim parničnim radnjama kako protivne strane tako i suda, te mu omogućeno raspravljanje i izjašnjavanje o svim poduzetim radnjama, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Prema odredbi čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Kako su nižestupanjski sudovi upravo polazeći od citiranih odredbi ocjenom provedenih dokaza zasebno i svih zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdili dokazanim činjenice koje su ocijenili odlučnim za donošenje odluke u ovom sporu, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i 220. ZPP-a na koje se ukazuje u reviziji.

Revizijskim navodima kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a što međutim u revizijskom stadiju postupka kao što je ovaj nije dopušteno sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a. Kako je pak drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja odgovorio na sve odlučne žalbene prigovore, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen prema tuženoj za sklapanje ugovora o prodaji stana u B., …, prvi kat, desno, površine 69,36 m , a koji zahtjev tužitelj postavlja u smislu odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“, broj: 27/91, 33/92, 43/92 – pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98 – dalje: ZPS), smatrajući da ga kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu pripada otkup stana pod uvjetima iz tog Zakona.

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja kao neosnovan, a nakon što su utvrdili:

- da je tužitelj bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu u B. od 1986., a u kojem je stanovao do veljače 1992., te

- da je 13. veljače 1992. ključeve tog stana predao predsjedniku kućnog savjeta zgrade u kojoj se nalazi stan D. Đ., a nakon što je iz stana iznio svoje predmete, te potom

- da je tužitelj napustio RH, a kao što su to prethodno učinili članovi njegove obitelji (supruga i djeca) nakon čega

- da je na zahtjev Okružnog zatvora Bjelovar kao davatelja stana, Općinski sud u Bjelovaru obavio očevid 14. veljače 1992., te sačinjen zapisnik o zatečenom stanju: stan ispražnjen i vraćen davatelju, nakon čega

- da je stan neko vrijeme bio zapečaćen, a potom dodijeljen na korištenje drugoj osobi, te

- da se tužitelj nakon nekoliko godina vratio u Republiku Hrvatsku, te podnio zahtjev tuženoj za otkup stana 3. svibnja 1999..

Pri tome nižestupanjski sudovi izražavaju pravno shvaćanje da je tužitelju iseljenjem iz stana i njegovom predajom davatelju stana (Okružni zatvor Bjelovar) prestalo stanarsko pravo na tom stanu, a time tužitelj izgubio pravo na otkup stana u smislu odredbi ZPS, a u svakom slučaju da je zahtjev za otkup stana podnesen izvan roka propisanog tim zakonom.

Osporavajući zakonitost pobijane presude tužitelj i dalje ustraje u pravu na otkup stana držeći da mu stanarsko pravo nije prestalo dragovoljnim napuštanjem stana, već da je to učinio pod prinudom, te da je zahtjev za otkup podnesen unutar zakonskog roka.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je iseljenjem tužitelja i članova njegove obitelji iz predmetnog stana, te nekorištenjem istog sedam godina prestalo stanarsko pravo na tom stanu tužitelju. Pri tome pravilno sudovi ocjenjuju da iseljenja tužitelja i njegove obitelji iz stana nije bilo prisilno, već slobodna odluka tužitelja. Izvjesno je da je tužitelj trebao napustiti stan zbog prisile nad njim, da bi u tom slučaju koristio sredstva pravne zaštite koja su mu bila na raspolaganju, a što on međutim nije učinio. Naprotiv tužitelj je iznio predmete domaćinstva iz tog stana, te ga ispražnjenog predao davatelju stana. Takvo postupanje govori o jasnoj volji tužitelja da trajno napusti predmetni stan, te da ga prestane koristiti kao stanar, odnosno prestane izvršavati sadržaj stanarskog prava na tom stanu, a čime je faktično tužitelj otkazao stanarsko pravo na tom stanu, sve u smislu odredbe čl. 96. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj: 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 22/90, 22/92, 58/93, 70/93 i 14/94 – dalje: ZSO). Stoga su pravilno sudovi ocijenili da je tužitelju prestalo svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu zbog čega da ne ispunjava pretpostavke iz odredbe čl. 4. ZPS za isticanje zahtjeva za kupnju stana, odnosno zahtjeva za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana.

Upravo zbog toga i nije odlučno za ovaj spor što je tužitelj zahtjev za kupnju stana uputio tuženoj 3. svibnja 1999. dakle izvan zakonskog roka propisanog čl. 4. st. 2. ZPS-om.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 11. svibnja 2011.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.