Revr-88/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 88/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Č. iz Z., koju zastupa punomoćnica M. S., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. – H. ž. d.o.o. Z., radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-346/05-2 od 11. travnja 2006., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-234/94. od 17. svibnja 2004., u sjednici održanoj dana 14. ožujka 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i poništena je Odluka tuženika br. 519 od 5. ožujka 1993. i Odluka br. 5/93. od 16. travnja 1993. kojom je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženog s danom 16. kolovoza 1993. kao nezakonite, pa je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na prijašnje poslove i radne zadatke referenta materijalnog knjigovodstva ili radno mjesto referenta materijalne evidencije u odjelu za skladišno materijalno poslovanje br. sist. 1461 i isplati joj iznos 289.378,32 kn s pripadajućom zateznom kamatom te na ime božićnice i regresa točno označeni iznos s pripadajućim kamatama i trošak postupka u iznosu 42.090,00 kn.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je kao osnovana žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda tako da je tužbeni zahtjev na poništenje citiranih odluka tuženika kojima je prestao radni odnos tužiteljici 16. kolovoza 1993., te isplatu iznosa 289.378,32 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te označene iznose po osnovu božićnice i regresa s pripadajućim zateznim kamatama i troškom postupka, odbijen. Ujedno je odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena ista presuda u dijelu u kojem tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a Zakona o parničnom postupku - “Narodne novine”, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05. – dalje: ZPP).

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenjem odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljici kao nezakonitih, vraćanjem tužiteljice na prijašnje poslove i radne zadatke referenta materijalnog knjigovodstva ili na radno mjesto referenta materijalne evidencije u odjelu za skladišno materijalno poslovanje te isplatu plaće, božićnice i regresa.

U postupku je utvrđeno:

- da je odlukom br. 3615 tuženik tužiteljicu uputio na čekanje s danom 21. rujna 1992.,

- da je tuženik donio Program rješavanja viška radnika dana 26. veljače 1993. (dalje Program – objavljen u Službenom glasniku tuženika 15. ožujka 1993.),

- da je tužiteljica s tim Programom uvrštena u popis viška radnika, da je tuženik 15. ožujka 1993. pod br. 519/93. temeljem citiranog Programa utvrdio da po isteku otkaznog roka od šest mjeseci tužiteljici prestaje radni odnos,

- da je razlog za prestanak radnog odnosa tužiteljici to što je zbog organizacionih tehnoloških i ekonomskih razloga tuženika, trajno prestala potreba za radom tužiteljice,

- da tuženik nije mogao osigurati tužiteljici zaposlenje primjenom odredbe čl. 53. Pravilnika o radnim odnosima (dalje Pravilnik),

- da je tuženik odlukom od 16. travnja 1993. pod br. 5/93. odbio prigovor tužiteljice protiv odluke o prestanku radnog odnosa,

- da je sindikat tuženika sudjelovao u donošenju Programa u kojem su naznačeni svi kriteriji temeljem kojeg je utvrđeno za kojim radnicima tuženika je trajno prestala potreba,

- da među strankama nije sporno da je kod tuženika došlo do smanjenja poslova, a time i do smanjenja zaposlenika i do donošenja Programa u rješavanju viška,

- da su Pravilnikom tuženika (čl. 58. st. 1. i 2. u vezi čl. 55.) propisani kriteriji (uspješnost u poslu, posebna znanja i sposobnosti, stručna sprema, dužina radnog staža i socijalni status radnika) za donošenje odluke o trajnom prestanku potrebe za radom onih radnika za koji nije moguće osigurati zaposlenje, a isti kriteriji propisani su odredbom čl. 25. st. 3. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine”, broj 25/92., 26/93., 29/94. – dalje: ZRO).

Iako je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim prigovor tužiteljice da tuženik nije poštivao kriterije propisane ZRO-om i Pravilnikom, drugostupanjski sud cijeni da naprijed citiranim odredbama nije propisan način postupanja poslodavca kod primjene ovih kriterija, a niti je ijednom kriteriju dana prednost te da je tuženik bio dužan konkretizirati primjenu tih kriterija. Naime, autonomno pravo tuženika je da u okviru propisanih kriterija ocijeni za kojim je radnikom prestala potreba. Činjenica da su neki radnici (23) zadržani po nekim od propisanih kriterija te da ne bi bili u prednosti u odnosu na tužiteljicu, ne znači da cijeneći sve ostale kriterije nisu bili u prednosti pred tužiteljicom. Samo ako bi tužiteljica isticala takve okolnosti koje bi je u ukupnosti po osnovu svih propisanih kriterija dovodile u povoljniji položaj od radnika koji su ostali na radu, moglo bi se govoriti da je tuženik u postupku otkaza ugovora o radu tužiteljici postupao nezakonito. Tuženik je u Programu razmatrao pitanje viška radnika po svim zakonskim kriterijima, pa kako tužiteljica ne ističe okolnosti koje bi je dovodile u povoljniji položaj od ostalih radnika, već samo navodi prednost po nekim od kriterija u odnosu na neke od radnika, to i ovaj sud ne nalazi nezakonitosti u postupanju tuženika.

Stoga je drugostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio materijalno pravo odredbe čl. 25. st. 3., čl. 22. i 24. st. 2. ZRO, te čl. 58. st. 1. i 2. u vezi čl. 55. i čl. 53. Pravilnika.

Ne postoji, dakle ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a, kako to smatra revidentica.

Na temelju čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. ožujak 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.