Rev-1516/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1516/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz K., zastupanog po punomoćniku Z. Ž., odvjetniku u K., protiv tužene H. “.K.”, zastupane po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku iz K., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu, broj:

Gž-53/01 od 07. veljače 2001. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, broj: P-1030/96 od 11. srpnja 2000. godine, u sjednici održanoj dana 20. studenog 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja odbijen je tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom kojim je pod toč. I. tog zahtjeva tražio da se utvrdi da je pravno ništavna odluka tuženika br. 18/92 od 21. prosinca 1991. godine i da se brišu sve njezine pravne posljedice, pod toč. II. da se naloži tuženiku da tužitelju isplati plaću počevši od dana prestanka radnog odnosa, tj. 05. studenog 1991. godine pa do 31. prosinca 1998. godine uz zakonsku kamatu na svaki mjesečni obrok u tom periodu, pod toč. III. da tuženik omogući tužitelju ostvarivanje svih prava iz osnova zdravstvenog i mirovinskog osiguranja u periodu od 05. studenog 1991. godine do 01. studenog 1994. godine, te da mu naknadi prouzročeni parnični trošak sve u roku od 15 dana.

Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju, preinači pobijanu presudu i udovolji tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti uz naknadu troškova

postupka, ili pak da u cijelosti ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

Na ostale bitne povrede odredaba ZPP-a ovaj sud pazi samo ukoliko na njih ukazuje revident.

Nije počinjena bitna povreda ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 13. na koju opisno ukazuje revizija, jer nižestupanjske odluke sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima odluka navodi i o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovom stadiju postupka je prijeporno, da li je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika temeljem odluke tuženika donesene pravilnom primjenom postupovnog i materijalnog prava, a shodno tome i da li je tužena u obvezi tužitelju isplatiti plaću kroz utuženo razdoblje, kao i da mu omogući ostvarivanje svih prava po osnovi zdravstvenog i mirovinskog osiguranja kroz utuženo razdoblje.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je odlukom direktora tuženika br. 18/92 od 21. prosinca 1991. godine utvrđeno da je tužitelju prestao radni odnos s danom 05. studenog 1991. godine, zbog neopravdanog izostanka s posla više od pet radnih dana uzastopce, jer da se nije javio na posao od dana 01. studenog pa do 17. prosinca 1991. godine;

- da je tužitelj 10. ožujka 1992. godine protiv navedene odluke izjavio prigovor o kojem tuženik nije odlučivao;

- da je dopisom od 20. ožujka 1992. godine tužena obavijestila tužitelja da ne postoji radnički savjet koji bi rješavao o njegovom prigovoru, te ga uputila na zaštitu svojih prava putem suda;

- da se tužitelj prijavio Uredu za obranu otoka B. dana 23. ožujka 1991. godine i da je bio uključen u Jedinicu Narodne zaštite Mjesne zajednice S. i bio uključen u motrilačkoj postaji S., kroz prosinac 1991. i siječanj 1992. godine;

- da je tužitelj radio kao ložač u službi održavanja i da je bilo uobičajeno da koristi godišnji odmor i slobodne dane tijekom ljeta, te da je bio dogovor sa tužiteljem da se treba javiti na rad 01. listopada 1991. godine, do kada bi iskoristio godišnji odmor i slobodne dane, a kako se nije javio na posao tog datuma da je telefonom obavijestio svjedoka da ne može doći zbog blokade i nakon toga se nije javljao. Prvi put se javio kod tuženika u drugom mjesecu 1992. godine, kada mu je i uručena odluka o prestanku radnog odnosa;

- da je u to vrijeme od strane tadašnje bivše JNA trajala pomorska blokada otoka od 17. rujna 1991. godine do 03. prosinca 1991. godine i to sa dva prekida od 12. listopada do 07. studenog, i u ranijem periodu od 24. rujna do 02. listopada 1991. godine;

- da je prema samom iskazu tužitelja za prestanak radnog odnosa saznao u telefonskom razgovoru sa svjedokom Z.D., a da se u poduzeće javio kada je došao u K. u drugom mjesecu 1993. godine, a odluku o prestanku radnog odnosa da je primio 04. ožujka 1992. godine;

- da je uvidom u spis Općinskog suda u Karlovcu utvrđeno da je pravomoćno odbijena tadašnja Općina K. s tužbenim zahtjevom radi usvajanja otkaza stanarskog prava tuženiku, a sada tužitelju na stan u K. i u kojoj se navodi da je tuženik bio opravdano odsutan iz stana;

- da je prema potvrdi Ureda za obranu K. od 23. srpnja 1999. godine vidljivo da je tužitelj bio mobiliziran u periodu od 03. srpnja do 31. listopada 1992. godine i od 01. studenog do 05. studenog 1993. godine, te od 25. ožujka 1995. godine i od 01. srpnja do 05. rujna 1995. godine.

S obzirom na iznijeta utvrđenja i po mišljenju ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, bez obzira na to što su se pogrešno pozvali na odredbu čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, br. 34/91). Naime, u vrijeme donošenja pobijane odluke tuženika bila je na snazi Uredba o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (“Narodne novine”, br. 55/91), kojom je tužitelju prestao radni odnos po sili zakona prvi dan neopravdanog izostanka s posla, a što se za tužitelja dogodilo 01. studenog 1991. godine kad se bez opravdanog razloga po utvrđenju nižestupanjskih sudova nije javio na posao, jer su trajekti u kritično vrijeme plovili, tužitelj do donošenja pobijane odluke nije bio vojno mobiliziran, da je mogao doputovati i u K. preko P., kad nije bilo pomorske blokade.

S obzirom na iznijeto neutemeljeno je pozivanje tužitelja, na činjenice i razloge koji su se događali nakon njegovog neopravdanog izostanka s posla i donošenja formalnog rješenja o prestanku istog.

Zbog navedenih razloga ovaj sud je ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizijski razlozi koje revident navodi u reviziji, pa je revizija tužitelja temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 20. studenog 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.