Rev-2235/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2235/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak – Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. J. iz L., zastupane po D. D. odvjetnici u Z., protiv tuženih S. i Lj. V. iz L., radi opoziva darovanja, odlučujući o reviziji tuženih protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 14. svibnja 1998. br. Gž-68/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu od 15. listopada 1996. br. P-5/96, u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2002,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženih, ukidaju presude Općinskog suda u Ludbregu od 15. listopada 1996. br. P-5/96 i Županijskog suda u Varaždinu od 14. svibnja 1998. br. Gž-68/98, te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Ludbregu od 15. listopada 1996. br. P-

5/96 opozvano je usmeno darovanje tužiteljice R.J. prema tuženiku S.V. za ½ dijela nekretnine upisane u z. k. ul. 1305 k.o. L., čest. br. 2345/4 uz utvrđenje suvlasništva tužiteljice na ½ dijela navedene nekretnine i obvezu I-tuženika na izdanje tabularne isprave, te presuđenjem oboje tuženih na iseljenje.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 14. svibnja 1998. br. Gž-68/98 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženici su uložili reviziju iz svih revizijskih razloga. Predlažu da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revidenti nalaze u neprihvaćanju žalbenih navoda da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku pred izmijenjenim vijećem nije saslušao stranke u svrhu dokazivanja, već samo pročitao njihove iskaze (čl. 354. st. 1. ZPP-a), te da tuženima nezakonitim postupanjem prvostupanjskog suda

nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom, jer sud nije prihvatio prijedlog o provođenju dokaza o postojanju ili nepostojanju nezahvalnosti na strani prvotuženika, kao temeljne pretpostavke za opoziv darovanja (čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP-a), pa uslijed svih tih propusta nižestupanjske presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati (čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a).

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidenti nalaze u nepostojanju darovanja, jer takav ugovor, ni usmeni ni pismeni, nikada nije bio sklopljen, već je, naprotiv, postojao dogovor o zajedničkoj gradnji na zajedničkoj nekretnini.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP-a dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženih je osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud primjenom odredbe članka 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka time što prvostupanjski sud nije ponovno saslušao stranke u svrhu dokazivanja. U ponovljenom postupku, nakon ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, punomoćnici stranaka suglasno su pristali da se iskazi stranaka pročitaju. Taj dokaz kao i ostali ranije provedeni dokazi pročitani su, pa time nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Isto tako nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka neprihvaćanjem dokaznih prijedloga tuženih, jer punomoćnik tuženih na raspravi 15. listopada 1996. nije stavio nikakve dokazne prijedloge, već izjavio da je želio predložiti dokaze, ali to nije učinio, pa prvostupanjski sud nije ni mogao o njima odlučivati.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmetom spora je suvlasništvo I. tuženika S.V. na ½ dijela nekretnine upisane u z.k. ul. 1305 k.o. L., čest.br. 2345/4 kuća, 2 zgrade i oranica od 1283m2. Prvotuženik je stekao ½ dijela nekretnine valjanim kupoprodajnim ugovorom od 30. listopada 1980., koja nekretnina je tada bila upisana u z. k.ul. 7578 k.o. L., čest. br. 2070/18 oranica u K. od 1293 m², a kasnijim promjenama u zemljišnoj knjizi dobila nove brojčane oznake, kao i promjenu upisane kulture (kuća, dvije zgrade, dvorište i oranica od 1283 m²), dok su suprug tužiteljice V.J. i tuženik S.V. i dalje ostali upisani kao suvlasnici cijele nekretnine, dakle već sagrađenih objekata, u jednakim dijelovima. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je kupoprodajna cijena plaćena isključivo sredstvima tužiteljice i njena supruga, ali da su prilikom sačinjenja kupoprodajnog ugovora, kao kupci naznačeni suprug tužiteljice V.J. i sin tužiteljice S.V. Po mišljenju ovog revizijskog suda predmetom darovanja ne bi mogla biti sporna nekretnina, jer tužiteljica do trenutka kupnje nije bila njezina vlasnica ni suvlasnica.

Ne radi se ni o prividnom ugovoru, jer članak 66. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) propisuje da prividan ugovor nema učinka među strankama. Nije sporno da tužiteljica nije bila ugovorna stranka, već treća osoba u odnosu na ugovorne strane, pa stoga nije ovlaštena isticati prigovor prividnosti kupoprodajnog ugovora.

U takvim činjeničnim i pravnim okolnostima ostalo je sporno nisu li stranke opisanim stjecanjem zemljišta i naknadnim pristajanjem na upis supruga tužiteljice i tuženika na već izgrađenim objektima, predvidjele stjecanje zajedničkom gradnjom na zajedničkoj nekretnini.

U postupku je utvrđeno nespornim:

- da je nekretnina temeljem kupoprodajnog ugovora upisana u jednakim dijelovima na supruga tužiteljice V.J. i sina tužiteljice S.V. (ovdje I. tuženika),

- da građevinska dozvola također glasi na V.J. i S.V.,

- da su se na navedenoj nekretnini počeli ubrzo nakon dobivanja građevinske dozvole graditi gospodarski objekti i stambena jednokatna zgrada,

- da su u početku u izgradnji svojim radom sudjelovali tuženici,

- da su se po dovršetku izgradnje kuće, a na poziv tužiteljice, tuženici uselili 1992. u kuću i koristili njezin prvi kat,

- da su prilikom osnivanja nove zemljišne knjige stranke pristale da na predmetnoj nekretnini, sada s već izgrađenom stambenom zgradom i 2 gospodarske, dođu upisani suprug tužiteljice i I. tuženik kao suvlasnici u jednakim dijelovima.

Kad je u postupku utvrđeno da su tuženici sudjelovali u izgradnji gospodarskih objekata i stambene zgrade do prve betonske ploče vlastitim radom (I. tuženik nabavkom građevinskog materijala, majstora i radnika, organizacijom gradnje, a II. tužena kuhanjem hrane za radnike), da su po dovršetku izgradnje, upravo na poziv tužiteljice, uselili na prvi kat zgrade i tamo živjeli do sukoba s tužiteljicom 1994. godine, uz već navedene činjenice upisa I. tuženika kao suvlasnika u ½ dijela sporne nekretnine i postojanje građevinske dozvole na njega i supruga tužiteljice, te da je I. tuženik trebao sudjelovati u financiranju izgradnje kreditom, postavlja se pitanje, nisu li stranke i njihovi supružnici, navedenim radnjama ugovorili zajedničku gradnju i zajedničko stjecanje predmetne nekretnine. Na to upućuju i izjave stranaka, tužiteljice da je htjela osigurati sina, jer mu je majka, pa da nešto ima, te I. tuženika da će se njegov doprinos sastojati u radu i novčanim sredstvima prema mogućnostima, a ostalo da mu tužiteljica poklanja (list 22 spisa). Tome u prilog govori i iskaz tužiteljice da je tuženik trebao uzeti kredit, ali isto tako i činjenica da pitanje suvlasništva nije bilo postavljano punih 14 godina, od sačinjenja kupoprodajnog ugovora 30. listopada 1980, tijekom gradnje, dovršenjem gradnje, useljenjem tuženih na prvi kat nove zgrade, do podnošenja tužbe 13. lipnja 1994. Ovakvi postupci stranaka, s obzirom na bliske obiteljske odnose, mogu pretpostavljati, makar i prešutno, postojanje sporazuma o zajedničkoj gradnji, zajedničkom ulaganju sredstava i rada, s namjerom da i rezultat bude zajednički. Na veličinu njihovih suvlasničkih dijelova ne utječe veći ili manji doprinos stranaka, jer onaj od suvlasnika, koji je izgradnji pridonio više od ostalih, ima obveznopravni zahtjev prema ostalim suvlasnicima, ukoliko što drugo nije bilo ugovoreno.

Nižestupanjski sudovi su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice za opozivom darovanja ½ sporne nekretnine zbog djelomične prividnosti kupoprodajnog ugovora,

utvrđenja razloga opoziva darovanja zbog neharnosti i stjecanja suvlasništva tužiteljice izgradnjom objekata na istoj nekretnini, pogrešno primijenili materijalno pravo,

Stoga je primjenom odredbe članka 395. st. 2. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tuženih i ukinuti obje nižestupanjske presude, te vratiti predmet sudu I. stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku I. stupanjski će sud detaljnijim saslušanjem stranaka i njihovih supružnika, kao i provedbom ostalih dokaza, utvrditi postojanje ili nepostojanje dogovora o zajedničkoj gradnji, te ovisno o razrješenju tog pitanja, odlučiti o tužbenim zahtjevima.

U Zagrebu, 10. travnja 2002.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.