Rev-415/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 415/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegović kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenković, Stanislava Plazonić i Stanka Hautz, kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja Š. M. iz K., ..., kojeg zastupa B. P., odvjetnik iz N., protiv tuženika R. Č. iz Č., radi isplate, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 16. siječnja 1990. br. Gž-75/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 19. lipnja 1989. br. P-219/89, u sjednici održanoj dana 13. lipnja 1991.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija, te preinačuju nižestepene presude i sudi:

"Nalaže se tuženom da tužitelju na iznos glavnice od 860,00 dinara plati kamate za period od 16. lipnja 1988. godine, do 8. ožujka 1989. godine po stopi koje banke plaćaju na oročena sredstva bez posebne zamjene preko 8 mjeseci a na taj iznos kamate od podnošenja tužbe do isplate po stopi koje banke plaćaju na štedne uloge po viđenju preko godinu dana bez posebne namjene, kao i parnični trošak u iznosu od 33,50 dinara, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Obrazloženje

Presudom prvostepenog suda suđeno je: Tužena RO Č. Č. dužna je tužitelju Š. M. platiti kamate kao na sredstva oročena preko godinu dana bez namjene u mjestu plaćanja računajući ove kamate na iznos od 8,600.000 dinara prijašnjih i(860.00 din sadašnjih) od 16. lipnja 1988. godine do 8. ožujka 1989• godine od dana podnošenja tužbe 31. ožujka 1989. godine na dospjele a neisplaćene kamate i daljnje kamate kao na sredstva oročena preko godinu dana bez namjene u mjestu plaćanja, i to 31. ožujka 1989. godine do konačne isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 335.000 dinara prijašnjih (33,50 din sadašnjih) sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepeni sud je;odbio kao neosnovanu žalbu tužene i presudu prvostepenog suda potvrdio.

Protiv pravomoćne presude drugostepenog suda izjavio je reviziju tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, te pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene prigovore, tužena otklanja osnovanost tužbenog zahtjeva prigovorom da nije počinila krivično djelo špekulacije; da je narušeno načelo jednake vrijednosti davanja; da je vozilo isporučeno po garantiranoj cijeni. Navodi da suglasno odredbi čl. 16. Zakona o osnovama poslovanja OOUR-a ... tuženi i ne bi bio dužan za period od 15 dana od uplate cijene obračunati kamatu, te da kamate za prva tri mjeseca na koje bi tužitelj imao pravo su kamate po viđenju, a potom po stopi na oročena sredstva srazmjerno vremenu od uplate do isporuke vozila. Navodi da u odnosnom pravcu nedostaju razlozi, što da opravdava zaključak o apsolutnoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a. Predloženo je da se revizija prihvati.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija kao nedopuštena odbaci, odnosno da se kao neosnovana odbije, dok se nadležni javni tužilac nije izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

Osporavajući osnovanost presude kojom je obvezan na isplatu, tuženik pobija dosuđujući dio presude, a vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi 800.000 dinara prijašnjih (80 konv. dinara) koji je limit u ovom imovinsko- pravnom sporu pokrenutom 3. travnja 1989. odlučan za ocjenu pitanja dopuštenosti revizije (čl. 382. st. 2. u vezi s članom 4. Zakona o izmjenama ZPP ("Službeni list SFRJ" broj 84/87) a što upućuje da je revizija dopuštena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao kupca da mu tuženik kao prodavalac plati kamatu na unaprijed plaćenu cijenu osobnog vozila po ugovoru o prodaji, i to za vrijeme od uplate cijene 15. lipnja 1988. g. do isporuke 8. ožujka 1989. godine. S obzirom na navedeno s osnovom je drugostepeni sud osnov obvezivanja tužene kao prodavaoca našao u odredbi čl. 16. Zakona o osnovama poslovanja organizacije udruženog rada u oblasti prometa robe i usluga i o sistemu mjera kojima se sprečava narušavanje jedinstvenog jugoslavenskog tržišta u toj oblasti (dalje ZOP).

Pritom, a s obzirom na prigovor revizije valja reći da iz sadržaja odredbe čl. 16. st. 2. toč. 4. navedenog Zakona proizlazi da organizacija udruženog rada čini djelo špekulacije, između ostalog kad prodaju robe uvjetuje izričito ili prešutno uplatom unaprijed određene svote novčanih sredstava, pa nakon dostave robe pri konačnom obračunu ne prizna, odnosno ne obračuna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćena sredstva. Citiranim normama, dakle, utvrđuju se kvalifikacioni elementi djela špekulacije, koje međutim ne postoji u slučaju ako organizacija udruženog rada koja prodaje robu prizna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćena sredstva, čija se visina određuje stavom 3. čl. 16. navedenog Zakona.

Prema toj odredbi, odgovarajućim kamatama iz čl. 16. st. 2. i 4. navedenog Zakona razumijevaju se kamate koje bi u trenutku obračuna između kupca i prodavca pripadale kupcu i to, da je uplaćeni iznos sredstava uložio kod banke, i to - do 3 mjeseca kamate utvrđene na sredstva po viđenju a više od tri mjeseca utvrđene na oročena sredstva, srazmjerno vremenu od trenutka uplate sredstava, do trenutka isporuke robe.

U tumačenju stava 2. točka 4. citiranog Zakona, ovaj sud cijeni da zakašnjenje u isporuci robe preko 15 dana od uvjetovane unaprijed plaćene cijene povlači obvezu prodavaoca na plaćanje kamata po čl. 16. ZOP-a i to od dana uplaćene cijene. Pritom valja reći da to nisu zatezne kamate iz člana 277. Zakona o obveznim odnosima (kako to cijeni prvostepeni sud) jer se zatezne kamate plaćaju na dospjele novčane obveze, a u primjeni odredbe čl. 16. ZOP-a kasni se sa isporukom robe preko u tom zakonu predviđenom roku, a kamate koje je prodavalac dužan plaćati su izvorna zakonom utvrđena obaveza prodavaoca kao što su i tim zakonom propisane stope tih kamata.

Pritom zakašnjenje u isporuci preko tri mjeseca obvezuje prodavaoca ha plaćanje kamata koje banke plaćaju na oročena sredstva srazmjerno dužini, vremena, i to računajući od časa uplate do isporuke, koje vrijeme u konkretnom slučaju iznosi 8 mjeseci i 21 dan.

Upravo imaj.ući u vidu navedeno materijalno-pravno stanje stvari ovaj sud nalazi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju za vrijeme od uplate cijene do isporuke priznali kamate koje banke plaćaju na štedne uloge oročene preko godinu dana bez posebne namjene (kao da je riječ o zateznim kamatama iz čl. 277. Z00), pa je u tom pravcu valjalo prihvatiti reviziju tuženog i dosuđujući dio presuda uskladiti sa sadržajem odredbe čl. 16. ZOP-a koje predstavlja i osnov prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

Nakon tužbe zatražene kamate imaju karakter zateznih kamata, pa je stoga i stopa dosuđena u skladu sa odredbom tada važećeg člana 277. Z00.

S obzirom na iznijeto valjalo je djelomično prihvaćajući reviziju tuženog pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP-a preinačiti nižestepene presude i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 13. lipnja 1991. godine

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.