Croatian Supreme Court dismisses appeal on drug trafficking conviction due to correct assessment of diminished capacity.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for drug trafficking and abuse of controlled substances. The defendant argued that the lower court incorrectly assessed his mental state as merely diminished capacity rather than total incapacity, requesting a new psychiatric evaluation. The court rejected this claim because the expert report and trial evidence consistently supported the finding of significant but not total diminished capacity, rendering the original sentencing appropriate.
Legislator headnote
AI generatedKZ čl. 173. st. 2. i 5.; KZ čl. 57. st. 1.; KZ čl. 75. i 76.; When expert evidence confirms significant but not total diminished capacity, a conviction for diminished capacity is legally correct and cannot be overturned on appeal based on the same evidence.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 250/11-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Žarko Dundovića, Dražena Tripala, Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. J., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 28. siječnja 2011., broj K-37/10, u sjednici održanoj dana 20. travnja 2011.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. N. J. i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Šibeniku proglasio je krivim opt. N. J. zbog dva kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zloporabe opojnih droga, jednog iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 76/09, dalje: KZ) u vezi čl. 41. Zakona o izmjenama kaznenog zakona (ZIDKZ), za koje mu je na temelju tih propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. i st. 4. toč. c. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog iz čl. 173. st. 5. KZ-a u svezi čl. 41. ZIDKZ-a, za koje mu je na temelju tih pripisa uz primjenu čl. 57. st. 1. toč. b. KZ-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te ga je uz primjenu čl. 60. KZ-a osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.
Na temelju čl. 75. i čl. 76. KZ-a prema optuženiku su primijenjene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i liječenja od ovisnosti koje mogu trajati do prestanka razloga zbog kojih su izrečene, a najdulje do prestanka izvršenja kazne zatvora.
Na temelju 173. st. 7. KZ-a od optuženika je oduzeta opojna droga koja je od njega privremeno oduzeta na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU Šibensko- kninske, od 30. kolovoza 2010., broj … .
I Kž 250/11-4
Na temelju čl. 122. st. 4. u vezi čl. 199. st. 2. toč. 1.-6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje: ZKP), optuženik je oslobođen naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude je žalbu podnio optuženik putem braniteljice M. B., odvjetnice iz Š., „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom pisanom mišljenju od 30. ožujka 2011., broj KŽ-DO-492/11 predložilo da se žalba odbije kao neosnovana.
Sjednica vijeća je održana u odsutnosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji je na temelju čl. 373. st. 2. ZKP o istoj uredno izvješten ali nije pristupio. Žalba nije osnovana.
Iako u uvodu žalbe optuženik ističe da se žali iz svih „žalbenih razloga“, čime je očito mislio na sve žalbene osnove iz čl. 366. ZKP-a, iz obrazloženja žalbe proizlazi da se on u stvari žali samo zbog žalbene osnove pogrešno utvrđeno činjenično stanje iz čl. 369. st. 2. ZKP-a jer samo tu žalbenu osnovu obrazlaže.
Naime, tvrdi da je na temelju psihijatrijskog vještačenja koje je provela psihijatrica dr. I. Č., sud utvrdio da optuženik boluje od prave duševne bolesti paranoidne psihoze i da je zbog toga bio smanjeno ubrojiv u znatnijoj mjeri. Međutim, tvrdi da je to utvrđenje suda pogrešno jer iz optuženikove obrane proizlazi da uopće nije bio svjestan značenja svog djela i posljedica, što bi ukazivalo na njegovu potpunu neubrojivost. U tom smislu predlaže izvesti kao dokaz u ponovljenom postupku novo psihijatrijsko vještačenje.
Međutim, sud prvog stupnja je posve ispravno utvrdio da je, tempore criminis, optuženik bio u značajnoj mjeri smanjeno sposoban shvatiti značenje svojih djela i upravljati svojim postupcima jer je psihički bolesnik koji boluje od prave duševne bolesti-paranoidne psihoze i ovisnosti o opijatima.
To utvrđenje suda prvog stupnja proizlazi iz stručnog i uvjerljivog nalaza i mišljenja vještakinje dr. I. Č., od 24. siječnja 2011. (list 59-73) kojeg je potom dodatno obrazložila na glavnoj raspravi od 28. siječnja 2011. (list 79-80) i kojeg je sud prvog stupnja opravdano prihvatio. Vještakinja je upravo na pitanja obrane o mogućnosti da se radi o potpunoj neubrojivosti ukazala da ostaje kod prvotnog mišljenja da se radi samo o smanjenoj ubrojivosti, doduše u znatnijoj mjeri, jer je ocijenila da su optuženikove radnje u konkretnim slučajevima ipak bile svrhovite, te su imale logičan slijed i ciljanu tendenciju.
Prema tome, kada optuženik u žalbi ističe gotovo iste prigovore o kojima se vještak već očitovao, time ne dovodi s uspjehom u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja da se radilo samo o smanjenoj ubrojivosti u znatnoj mjeri, a ne o neubrojivosti.
I Kž 250/11-4
Prema tome, neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer su sve odlučne činjenice pravilno utvrđene.
Iako se optuženik ne žali zbog odluke o kazni, kako se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to se uzima, u smislu odredbe čl. 382. ZKP-a, da njegova žalba sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji.
Međutim, niti u tom dijelu žalba nije osnovana jer je sud prvog stupnja na temelju zakonskog ublažavanja optuženiku za oba kaznena djela, i za ono iz čl. 173. st. 2. KZ-a i ono iz čl. 173. st. 5. KZ-a, na temelju čl. 57. st. 1. i st. 4. toč. c. i b. KZ-a utvrdio najniže kazne zatvora koje mu je mogao utvrditi, te mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, koja svakako nije prestroga. Ta će kazna, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ostvariti svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a i čl. 6. KZ-a, u smislu individualne i generalne prevencije.
Sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i liječenja od ovisnosti osnovano su donijete na temelju čl. 75. KZ-a i čl. 76. KZ-a, a mjera oduzimanja droge na odredbi čl. 173. st. 7. KZ-a.
Dakle, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama.
Iz naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana i kakao pri ispitivanju pobijane presude, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZKP-a, nisu utvrđene povrede na koje se pazi po službenoj dužnosti, trebalo ju je na temelju čl. 387. ZKP-a kao neosnovanu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.
U Zagrebu, 20. travnja 2011.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Buga Mrzljak Stenzel, v. r.
Vesna Vrbetić, v. r.