Gž-5128/2008-2 · Županijski sud u Rijeci

Posl.br. Gž-5128/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Masovčić, kao predsjednika vijeća, te Dragana Katića i Barice Blažek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Z. d.o.o. B. B., zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika E.-P. d.o.o., R., , zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J.iz R.radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-2804/07 od 17. srpnja 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 24. siječnja 2011. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 984.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke a odbijen je i zahtjev za naknadu parničnih troškova. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 75.748,80 kn.

Protiv te presude, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("N.N." br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, u nastavku teksta: ZPP).

U žalbi se u prvom redu poziva na proturječnost predmetne presude. Tvrdi da je predmet tužbenog zahtjeva naknada obične štete te da je prvostupanjski sud a mimo zahtjeva utvrđivao izmaklu korist, da li je nekretnina prodana za manju cijenu od one koje bi se ostvarila da iskopa nije bilo, iako je trebao utvrđivati da li je radnjom

tuženika umanjena vrijednost predmetne nekretnine i utvrditi vrijednost umanjenja (vještačenjem koje je predlagao tužitelj). Daljnje su žalbene tvrdnje i da je prvostupanjski sud počinio povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, odnosno da je bez stručnog znanja i bez potrebnog vještačenja utvrdio da je izvršen iskop tehničko-građevnog kamena i mineralne sirovine. Ističe da je ostalo sporno koja količina takvog materijala je prisutna u odvezenom materijalu sa predmetne nekretnine te da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi sav kamen bio tehničko-građevni kamen odnosno mineralna sirovina.

Predlaže uvaženje žalbe ukidanje presude te vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba tužitelja je neosnovana.

Sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti odnosno na koju ukazuje tužitelj u žalbi. Prvostupanjska presuda je logična i razumljiva i moguće ju je ispitati a razlozi presude nisu proturječni sadržaju isprava.

Prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje da je tuženik na predmetnoj nekretnini lokaciji K. iskopao tehničko-građevni kamen, mineralnu sirovinu koja predstavlja rudno blago. Stoga utvrđuje da je neovisno o vlasništvu nekretnine na kojoj se vrši iskop, rudno blago kao sirovina u vlasništvu Republike Hrvatske. Iz tih razloga utvrđuje neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje iznos od 430.000,00 kn za odvezeni materijal tehničko-građevni kamen te iznos od 514.000,00 kn za drobljeni kamen. Daljnje je utvrđenje prvostupanjskog suda a s obzirom na činjenicu da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine (tijekom postupka ju je otuđio) da bi eventualno bio osnovan njegov zahtjev za naknadu štete, izmakle dobiti, kada bi dokazao da je cijena za koju je prodao predmetnu nekretninu bila niža od cijene koju bi ostvario da na nekretnini nije vršen predmetni iskop. Međutim kako tužitelj predmetnu činjenicu nije dokazao već je iskazom zakonskog zastupnika tužitelja potvrđeno da je cijena definirana nagodbom, rezultat prijašnjih poslovnih ugovora i poslovnih kontakata odbio je i zahtjev za naknadu štete na zemljištu.

Protivno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete. Nije počinio ni relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a a u svezi s čl. 250. ZPP-a već je pravilno, ocjenom provedenih dokaza iskaza stranaka i svjedoka te uvidom u materijalne dokaze utvrdio da je sa nekretnine tužitelja iskopan tehnički građevni kamen.

Naime, valja reći da sam tužitelj u tužbi izričito potražuje naknadu za eksploataciju mineralne sirovine i građevnog kamena te da je sud prvog stupnja provedenim dokazima zapisnikom Državnog inspektorata te iskazom rudarskog inspektora V.P. utvrdio da je tuženik vršio na predmetnoj nekretnini iskop tehničko-građevnog kamena koji je odvozio kod M. za potrebe izgradnje benzinske pumpe. Stoga su neosnovane žalbene tvrdnje da bi sud trebao utvrđivati vještačenjem da li je sav odvezeni materijal mineralna sirovina odnosno tehničko-građevni kamen jer tužitelj za takvu vrstu kamena potražuje naknadu štete. Iskazom rudarskog vještaka V. P. potvrđeno je da je na nekretnini tužitelja vršen iskop mineralne sirovine u količini od cca 7000 m³ odnosno da je kasnije tužitelj geodetskim mjerenjem utvrdio količinu izvađenog građevinskog kamena od 6590 m³ a to je količina za koju tužitelj potražuje naknadu štete. Zbog toga prvostupanjski sud zaista nije trebao provoditi daljnja vještačenja već je pravilno njegovo utvrđenje da je sav materijal za koji tužitelj potražuje naknadu mineralna sirovina, tehničko-građevni kamen pa prema tome rudno blago u smislu odredbe čl. 3. Zakona o rudarstvu.

Prema odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o rudarstvu ("N.N." br.. 27/91, 26/93,92/94, 35/95 pročišćeni tekst 114/01) rudno blago je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu i iskorištava se pod uvjetima i na način koji su propisani ovim Zakonom, a prema odredbi st. 2. istog članka rudno blago je u vlasništvu Republike Hrvatske.

Dakle, rudno blago je u vlasništvu države, pa u slučaju neovlaštene eksploatacije rudnog blaga pravo na naknadu njegove vrijednosti pripada državi, a ne vlasniku zemljišta na kojem se ono nalazilo. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje naknadu štete za iskop tehničko-građevnog kamena sa njegove nekretnine jer za podnošenje takvog zahtjeva nije aktivno legitimiran.

Osnovano je prvostupanjski sud odbio i tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje naknadu štete, umanjene vrijednosti zemljišta.

Iako sud prvog stupnja utvrđujući eventualni nastanak stvarne štete istu obrazlaže kao izmaklu dobit prihvatljivo je utvrđenje o neosnovanosti i tog dijela tužbenog zahtjeva.

Kraj nesporne činjenice da je tužitelj predmetnu nekretninu prodao za vrijeme trajanja postupka te da bi mogao ostvarivati pravo na naknadu štete ako dokaže da je nastala, osnovano je sud prvog stupnja utvrđivao da li je tužitelj kod prodaje a zbog radova koji su vršeni na predmetnoj nekretnini ostvario manju tržnu vrijednost od one koju bi ostvario da ti radovi nisu vršeni jer ukoliko nije tada za tužitelja nije nastala materijalna šteta.

Naime, sukladno čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("N.N." br. 35/05) imovinska šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist). Valja reći da je i za utvrđenje stvarne štete, u konkretnom slučaju, zbog prodaje nekretnine koja je zaista uslijedila bitno da li je tužitelj ostvario istu cijenu nekretnine kakvu bi ostvario da na predmetnoj nekretnini nije izvršen iskop jer bi eventualna razlika u cijeni predstavljala stvarnu štetu tužitelja. Valja reći da činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda temeljeno u bitnome na iskazu zakonskog zastupnika tužitelja opravdava zaključak suda, prihvatljiv i ovom žalbenom sudu o jednakoj tržnoj vrijednosti predmetne nekretnine. Stoga je prihvatljivo utvrđenje da radovi iskopa koji su izvršeni od strane treće osobe, ovdje tuženika, nisu utjecali na umanjenje kupoprodajne cijene.

Iz tih je razloga sud prvog stupnja a bez provođenja predloženog građevinskog vještačenja pravilno odbio i taj dio tužbenog zahtjeva.

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženika. Odluka o trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. a u svezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku odluku kao što je utvrđeno u izreci.

U Rijeci, 24. siječnja 2011. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Nataša Masovčić v.r.

OPĆINSKOM SUDU U RIJECI

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.