Gž-954/2005-2 · Županijski sud u Virovitici
Legislator summary
AI generatedŽupanijski sud u Virovitici kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vladimiru Ferenčeviću kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja O. – c. d.o.o. Č., protiv ovršenika V. S. iz V. Č., radi zabilježbe i prodaje nekretnina, rješavajući žalbu ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Pitomači broj Ovr-47/05-16 od 28. lipnja 2005. godine, dana 23. siječnja 2006. godine,
Legislator headnote
AI generatedGž-954/2005-2 · Županijski sud u Virovitici: Pri tome je u pravu ovrhovoditelj kada u žalbi navodi kako je potonje vlasništvo ovršenika njegovo imovinsko pravo, te da je na njemu moguće provođenje ovrhe. Međutim, predmet ovrhe radi ostvarenja tražbine prema ovršeniku može biti samo ovo imovinsko pravo, a ne nekretnina. Dakle, ovrhovoditelj je ostvarivao pravo tražiti ovrhu na potonjem vlasništvu ovršenika, tj. na njegovu pravu čekanja da postane vlasnik, u smislu čl. 200. Ovršnog zakona, ali ne i ovrhu na nekretnini u smislu čl. 75. Ovršnog zakona.
Full text
Gž-954/05-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Virovitici kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Vladimiru Ferenčeviću kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja O. – c. d.o.o. Č., protiv ovršenika V. S. iz V. Č., radi zabilježbe i prodaje nekretnina, rješavajući žalbu ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Pitomači broj Ovr-47/05-16 od 28. lipnja 2005. godine, dana 23. siječnja 2006. godine,
r i j e š i o j e
Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje pobijano rješenje Općinskog suda u Pitomači br. Ovr-47/05-16, od 28. lipnja 2005. godine.
Obrazloženje
Prvostupanjski sud je povodom prigovora H. - A.- A. - B. d.o.o. Z., kao treće osobe u ovome ovršnom postupku, proglasio nedopuštenom ovrhu u dijelu u kojemu je ona određena na nekretninama upisanim u z.k. ul.br. 388 k.o. V. Č., te je odgodio ovrhu u ovome ovršnom predmetu do pravomoćnosti pobijanog rješenja. Ovo uz obrazloženje da je H. - A. - A. - B. fiducijarni vlasnik na ovim nekretninama, što je dokazano javnom ispravom, tj. izvatkom iz zemljišne knjige.
Protiv ovoga rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj.
Žalba nije osnovana.
Sklapanjem ugovora o prijenosu prava vlasništva radi osiguranja tražbine, te upisom prava vlasništva fiducijara u zemljišnim knjigama, ovaj je stekao pravo vlasništva ograničeno raskidnim uvjetom (prethodni vlasnik). Ovršenik iz ovoga postupka, kao fiducijant iz navedenog pravnog posla, time je postao potonji vlasnik, tj. mogući budući ovlaštenik prava vlasništva, i to za slučaj da se ostvari raskidni uvjet, tj. za slučaj prestanka ovako osigurane tražbine. Sve dok se ovaj raskidni uvjet ne ostvari, vlasnik nekretnine je fiducijar, ukoliko je u međuvremenu ne proda radi namirenja osigurane tražbine, u skladu s odredbama Ovršnog zakona.
Kako je dakle, fiducijar sadašnji vlasnik predmetnih nekretnina, a ovršenik tek mogući budući njihov vlasnik, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da podnositelj prigovora ima takvo pravo na ovim nekretninama koje spriječava predloženu ovrhu na nekretninama.
Pri tome je u pravu ovrhovoditelj kada u žalbi navodi kako je potonje vlasništvo ovršenika njegovo imovinsko pravo, te da je na njemu moguće provođenje ovrhe. Međutim, predmet ovrhe radi ostvarenja tražbine prema ovršeniku može biti samo ovo imovinsko pravo, a ne nekretnina. Dakle, ovrhovoditelj je ostvarivao pravo tražiti ovrhu na potonjem vlasništvu ovršenika, tj. na njegovu pravu čekanja da postane vlasnik, u smislu čl. 200. Ovršnog zakona, ali ne i ovrhu na nekretnini u smislu čl. 75. Ovršnog zakona.
Iz navedenih razloga žalba ovrhovoditelja bi bila osnovana tek za slučaj da je ovrhovoditelj na predmetnim nekretninama stekao založno pravo ili pravo na namirenje (čl. 79. st. 2. Ovršnog zakona), prije nego što je treća osoba stekla ovakvo pravo vlasništva.
Ovakva žalba bila bi, dakako, osnovana i za slučaj da je ovršenik ispunio osiguranu tražbinu, budući da bi se na taj način ostvario navedeni raskidni uvjet. Međutim, žalbeni navodi o tome kako fiducijar raspolaže i drugim instrumentima osiguranja svoje tražbine još uvijek ne upućuju na to da je on u cijelosti namirio ovo potraživanje.
Neosnovani su također i žalbeni navodi da nakon donošenja pobijanog rješenja niti fiducijar neće biti u mogućnosti namiriti svoju tražbinu iz predmetnih nekretnina, budući da je pobijanim rješenjem na predmetnim nekretninama ovrha proglašena nedopuštenom. Ovo prije svega zbog toga što fiducijar ostvaruje pravo namiriti se iz ovih nekretnina izvansudskim putem a ne u ovršnom postupku. Pored toga, kako je pobijano rješenje donijeto povodom prigovora treće osobe podnijetog protiv rješenja o ovsi u smislu čl. 55. Ovršnog zakona, to se pobijano rješenje i ima odnositi samo na ovaj ovršni postupak.
Slijedom navedenog, valjalo je žalbu ovrhovoditelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
U Virovitici, 23. siječnja 2006. godine.
S U D A C
Vladimir Ferenčević