Revt-146/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 146/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. d.o.o. J., kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik iz S., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., Filijala S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 8176/03 od 19. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P 1758/99 od 17. rujna 2003., u sjednici održanoj 29. travnja 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 8176/03 od 19. prosinca 2006. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P 1758/99 od 17. rujna 2003., kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 880.254,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. srpnja 1999. do isplate, te obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 222.056,46 kn, dok je s viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana odgovorila je na izjavljenu reviziju predlažući da se odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o dostavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu utuženog iznosa temeljem ugovora o osiguranju imovine, sklopljenog dana 8. rujna 1998. između stranaka, a čiji je predmet bio masivna prizemnica pokrivena betonskom pločom površine 500 m za osiguranu svotu od 900.000,00 kn, opreme u prodavaonici – za osiguranu svotu od 100.000,00 kn i robe – za osiguranu svotu od 700.000,00 kn na temelju police br. 011035.

Sve to u svezi s osiguranim slučajem koji je, prema tvrdnji tužitelja, nastupio dana 9. na 10. listopada 1998. na način da je zbog olujnog nevremena s obilnim padalinama i olujnim vjetrom zbog oštećenja krovišta prodrla voda u krovište te u skladišni i prodajni salon tužitelja.

U istom je predmetu međupresudom Trgovačkog suda u Splitu posl. br. P 1758/99 od 20. rujna 2000. odlučeno da je tuženik odgovoran za štetu nastalu tužitelju 9. listopada 1998. te je odlučeno da će se do pravomoćnosti međupresude zastati sa raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva i o troškovima postupka.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6043/00 od 18. prosinca 2001. potvrđena je navedena prvostupanjska presuda, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt 176/02 od 18. ožujka 2003. odbijena je revizija tuženika izjavljena protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude.

Neovisno o izloženom, a s obzirom da je pobijanom drugostupanjskom presudom odgovoreno na istaknuti prigovor tuženika o pomanjkanju aktivne legitimacije na strani tužitelja, ovaj revizijski sud u cijelosti prihvaća izraženo pravno stajalište da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju kao ugovornoj strani ugovora o osiguranju osiguranu svotu (čl. 919. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99), pri čemu nije odlučno što je tužitelj ugovor sklopio kao zakupnik, a ne kao vlasnik osigurane imovine. Njegova je obveza na zaključenje takvog ugovora o osiguranju proizlazila iz Aneksa ugovora o poslovnoj suradnji zaključenog dana 29. lipnja 1994. između tužitelja i druge ugovorne strane D. H. d.d. S. G., kojim se tužitelj kao zakupac obvezao o svom trošku osigurati zaposlenike, poslovni prostor, inventar, te robu koja se nalazi u maloprodaji i skladištu od svih predviđenih rizika (čl. 8. Aneksa ugovora).

U navedenim, a utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja, neosnovanim se ukazuju svi prigovori tuženika da tužitelj, zbog činjenice da nije vlasnik osigurane imovine nije aktivno legitimiran u ovom slučaju, odnosno da nema pravni interes osiguranja (čl. 924. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj 53/91, 73/91, 119/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

Što se tiče visine dosuđenog iznosa s osnovom je trebalo zaključiti da tuženik tijekom postupka zaista nije činjenično konkretizirao bilo koji određeni prigovor glede utvrđenih posljedica i izvršene procjene, koja se temelji na nalazu i mišljenju vještaka kojem tuženi, također, nije prigovorio.

Nadalje, utvrđeno je da je dosuđeni iznos u okviru ugovorene svote osiguranja, predviđene ugovorom između stranaka od 8. rujna 1998.

Isto tako tijek zateznih kamata pravilno je utvrđen, uzimajući dan 18. lipnja 1989. kao dan utvrđenja iznosa naknade štete, te rok od 14 dana nakon isteka kojega treba smatrati da je tuženik kao osiguratelj zakasnio s ispunjenjem svoje ugovorne obveze, kako je to sve iscrpno obrazloženo u razlozima drugostupanjske presude, koja pri tome u cijelosti prihvaća utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda.

Stoga se suprotne tvrdnje tuženika, glede navedenih okolnosti nisu mogle prihvatiti kao utemeljena, pri čemu je drugostupanjski sud uz obrazložene razloge o svim navedenim okolnostima ujedno odgovorio i na žalbene prigovore tuženika.

Treba stoga zaključiti, da nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP), pa je reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 29. travnja 2008.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.