Supreme Court dismisses pension difference claim as inadmissible due to lack of legal basis in administrative decisions.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's revision against the second-instance judgment, which had rejected the claim for a pension difference. The plaintiff argued that the law applicable at the time of the pension adjustment was unconstitutional and should be applied to grant full compensation, while the defendant contended that the court lacked jurisdiction to review the legality of final administrative decisions. The court ruled that since the pension amounts were established by final administrative rulings, the judiciary could not re-evaluate their legality or grant a different compensation amount, thereby upholding the principle of legal certainty and the limits of judicial review over administrative acts.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 392.a st. 2.; Zakon o mirovinskom osiguranju čl. 24. st. 1. podst. 2.; The court is not authorized to decide on the legality of final administrative decisions establishing pension amounts, and a claim for a pension difference based on such decisions is inadmissible if no new legal basis exists to support it.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev-x 294/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća i Damira Kontreca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz S., kojeg zastupa punomoćnica M. J., odvjetnica u S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžx- 429/08 (Gž-7006/08) od 29. listopada 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-943/07 od 17. listopada 2008., u sjednici održanoj 14. srpnja 2011.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:
„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
I. Dužan je tuženik na ime razlike mirovine dospjele do podnošenja tužbe isplatiti tužitelju iznos od 66.534,86 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 1.729,81 kn od 01. siječnja 1994.g. pa do isplate,
- 9.845,24 kn od 01. siječnja 1995.g. pa do isplate,
- 19.475,86 kn od 01. siječnja 1996.g. pa do isplate,
- 21.358,15 kn od 01. siječnja 1997.g. pa do isplate,
- 14.125,80 kn od 01. siječnja 1998.g. pa do isplate,
te ubuduće vršiti isplatu mirovine usklađenu s porastom plaća, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak.“
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08) i čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) navodeći da se radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Tužitelj predlaže revizijskom sudu reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti ili ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.
Predmet ovog spora je isplata razlike mirovine koja je tužitelju priznata na temelju odredaba Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja („Narodne novine“, broj 53/91) i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodne novine“, broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 44/94 i 59/96) i koja bi mu pripadala s obzirom na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-283/1997. od 12. svibnja 1998. („Narodne novine“, broj 69/98).
Materijalnopravno pitanje zbog kojeg tužitelj podnosi reviziju je pripada li tužitelju pravo na isplatu razlike mirovine u skladu s Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-283/1997. od 12. svibnja 1998. ili pravo na predmetnu isplatu može ostvarivati samo kroz Umirovljenički fond.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik isplaćivao mirovinu predniku tužitelja u skladu s rješenjima tuženika donesenim na temelju važećih propisa i to Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju.
Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev uz obrazloženje da se odredbe Zakona o Umirovljeničkom fondu („Narodne novine“, broj 93/05 i 41/07) odnose samo na one korisnike mirovina koji su odustali od tužbenog zahtjeva povlačenjem tužbe, što tužitelj nije učinio pa stoga nije stekao pravo na obeštećenje sukladno odredbama toga Zakona, kao i Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 1998. („Narodne novine“, broj 105/04 i 19/07), a da tužbeni zahtjev nije osnovan i na temelju propisa koji su važili prije stupanja na snagu gore navedenih propisa, jer je tuženik isplaćivao mirovinu u skladu s važećim zakonima.
Nije sporno da tužitelj spada u kategoriju korisnika mirovine kojima je odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda od 12. svibnja 1998. priznato pravo na obeštećenje zbog djelomičnog usklađivanja mirovina za razdoblje od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1998.
Odredbama čl. 1. st. 2. i 3. toga Zakona određeno je da će se obeštećenje korisnika mirovina prema tome Zakonu ostvariti putem posebnog fonda koji će se osnovati posebnim zakonom koji će urediti njegovu djelatnost te prava i obveze u provođenju načina obeštećenja.
Takav fond osnovan je naprijed navedenim Zakonom o Umirovljeničkom fondu.
Odredbom čl. 1. Zakona o Umirovljeničkom fondu propisano je da se tim Zakonom uređuje način obeštećenja korisnika mirovina iz čl. 2. st. 1 do 3. Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda čime se u cijelosti izvršava ta odluka.
Pravo na obeštećenje u skladu s navedenim Zakonom mogli su ostvariti samo korisnici mirovina koji su postali članovi Fonda.
Prema odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o Umirovljeničkom fondu korisnici mirovina iz čl. 2. Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda koji su pokrenuli sudski postupak radi ostvarenja prava na obeštećenje, mogu postati članovi Fonda i steći pravo na obeštećenje sukladno odredbama ovoga Zakona, ako odustanu od tužbenog zahtjeva povlačenjem tužbe.
Ovaj sudski postupak, u kojem ostvaruje pravo na obeštećenje, prednik tužitelja je pokrenuo nakon donošenja Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda i Zakona o Umirovljeničkom fondu pa budući da prednik tužitelja, a niti tužitelj nije u skladu s navedenom odredbom odustao od tužbenog zahtjeva povlačenjem tužbe, tužitelj nije postao član Fonda niti je stekao pravo na obeštećenje u skladu s odredbom Zakona o Umirovljeničkom fondu.
Tužitelj traži da mu se isplati cijeli iznos obeštećenja, a prema odredbama Zakona o Umirovljeničkom fondu obeštećenje se vrši stjecanjem i raspolaganjem udjelima u Fondu u skladu s propisanim kriterijima i omjerima, tako da u smislu odredbe čl. 24. st. 1. podst. 2. Zakona o Umirovljeničkom fondu, pravo na cijeli iznos obeštećenja pripada članu Fonda koji se odlučio na pravo stjecanja i raspolaganja udjelima tijekom osam godina od kojih su prve dvije godine poček te se iznos obeštećenja razdjeljuje na šestogodišnje obroke.
Nakon stupanja na snagu Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda i Zakona o Umirovljeničkom fondu o zahtjevu korisnika mirovine za obeštećenjem zbog neusklađivanja mirovina u razdoblju od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1998. treba odlučivati isključivo primjenom tih zakona koji su doneseni radi otklanjanja posljedica donošenja neustavnih propisa iz mirovinskog osiguranja koje je Ustavni sud ukinuo. Donošenjem navedenih Zakona korisnicima mirovina koji su pokrenuli sudski postupak radi ostvarivanja prava na obeštećenje, omogućeno je ostvarenje tog prava na način i pod jednakim uvjetima, kao i ostalim korisnicima mirovina koji nisu pokretali sudski postupak pa u odnosu na njih tužitelj nije doveden u nepovoljniji položaj.
Odbijajući obeštećenje u skladu sa Zakonom o Umirovljeničkom fondu te ostajući kod zahtjeva za jednokratnu isplatu punog iznosa razlike mirovine, tužitelj želi ostvariti pravo na obeštećenje pod povoljnijim uvjetima u odnosu na korisnike mirovina koji to pravo ostvaruju kao članovi Fonda pa bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na njih tužitelj bio doveden u povoljniji položaj čime bi bilo povrijeđeno ustavno načelo jednakosti iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske.
Tužbeni zahtjev je neosnovan i u slučaju ako bi se o njemu odlučivalo na temelju propisa koji su važili prije donošenja Zakona o provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Zakona o Umirovljeničkom fondu, jer o pravima iz mirovinskog osiguranja sud nije ovlašten odlučivati kao o prethodnom pitanju.
Tuženik, kao nadležno tijelo, je u upravnom postupku donio pravomoćna rješenja o visini mirovine prednika tužitelja i na temelju tih rješenja je mirovina i isplaćivana. Zakonitost rješenja tuženika moglo se ispitivati u upravnom postupku.
Dakle, pravna osnova za određivanje visine mirovine, tj. kolika bi se mirovina trebala isplaćivati tužitelju su pravomoćna rješenja tuženika po kojima joj je mirovina i isplaćivana. Sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost rješenja tuženika pa tako niti utvrditi da bi tužitelju pripadala mirovina u većem iznosu od one koja joj se isplaćuje na temelju pravomoćnih rješenja tuženika.
O postojanju tog prava odlučuje se u upravnom postupku konstitutivnim rješenjem, a u konkretnom slučaju nije donijeto rješenje koje bi predstavljalo pravnu osnovu iz koje bi proizlazila osnovanost zahtjeva za isplatu utužene razlike mirovine.
Radi naprijed navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 14. srpnja 2011.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ivan Kaladić,v.r.