P-5625/2016-42 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 5625/16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice A. R., OIB: … iz K. Š., zastupane po

pun. D. B., odvj. u K. K. protiv tuženika S. P., OIB: … iz Z., zastupanog po pun. Z. S., odvj. u T.,

radi ispravka upisa, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 30. lipnja 2020. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 17. kolovoza 2020. g.,

p r e s u d i o j e

I.Odbijaju se kao neosnovani glavni i podredni tužbeni zahtjevi koji glase:

''1.Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Posebnom zemljišnoknjižnom odjelu u Kaštel Lukšiću izvršiti brisanje-ispravak upisa prava suvlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. s imena tuženika za 6/30 dijela uz istovremeni upis prava suvlasništva na ime tužiteljice za 6/30 dijela.

2.Utvrđuje se da je tužiteljica u odnosu na tuženika isključiva vlasnica za cijelo dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. i to baš dijela koji je u dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka P. Č. od 1. lipnja 2018. g. označen slovima A, B, C, J, H, I i A, ukupne površine 6 m2.''

II.Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos od 7.714,40 kn.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 16. studenog 2016. g. tužiteljica je navela da je u z.u. 2815 k.o. K. Š. kao vlasnik čest. zem. 2487 upisan tuženik za cijelo. Upis da je izvršen u postupku obnove zemljišne knjige za k.o. K. Š. koji se vodio kod ovog suda pod poslovnim brojem Z-1655/2008. Stari broj predmetne nekretnine da je bio čest. zem. 1433/2 k.o. K. Š.. Tužiteljica je na navedeni upis prigovorila ali joj je prigovor odbijen. Taj upis da ne odgovara stvarnom stanju jer je suvlasnik predmetne nekretnine za 1/3 dijela tužiteljica, a budući da je vlasnica i posjednica sjevernog dijela u površini od 10 m2. Tužiteljica da je, zajedno sa svojim prednicima, u nesmetanom i poštenom posjedu predmetnog dijela nekretnine više od 50 godina. Tužiteljica da je predmetnu nekretninu stekla Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 20. siječnja 1984. g. i temeljem rješenja o nasljeđivanju iz pok. oca S. M. broj O-791/76. Prednik tužiteljice da je predmetnu nekretninu kupio od A. P. od kada je tužiteljica zajedno sa svojim prednicima u isključivom i poštenom posjedu. Na nekretnini tužiteljica da već više od 50 godina ima bunar koji koristi, željezno sušilo za robu te preko tog dijela prolazi na ulicu. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda, Posebnom zemljišnoknjižnom odjelu u Kaštel Lukšiću naložiti izvršiti brisanje-ispravak upisa prava suvlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. s imena tuženika za 1/3 dijela uz istovremeni upis prava suvlasništva na ime tužiteljice za 1/3 dijela.

U podnesku od 28. studenog 2016. g. tužiteljica je postavila podredni tužbeni zahtjev kojim je zatražila utvrđenje da je u odnosu na tuženika isključiva vlasnica za cijelo dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. i to baš sjevernog dijela ukupne površine 10 m2.

Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio glavnom i podrednom tužbenom zahtjevu navodeći da je tuženik vlasnik čest. zem. 1433/2 k.o. K. Š. (u postupku obnove zemljišnih knjiga za k.o. K. Š. označena kao čest. zem. 2487 k.o. K. Š.) za cijelo, dok je tužiteljica vlasnica čest. zem. 1433/1 k.o. K. Š., a kako proizlazi i iz isprava koje je tužiteljica priložila uz tužbu: Kupoprodajnog ugovora ''K. Š. 12.

rujna 1964. g.'' i Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. siječnja 1984. g. Netočno je da bi tužiteljica stekla dosjelošću dio nekretnine u vlasništvu tuženika jer nije bila ni savjesni ni pošteni ni istiniti posjednik bilo kojeg dijela nekretnine u vlasništvu tuženika.

Tužiteljica je u podnesku predanom u spis na ročištu od 11. listopada 2018. g. uredila glavni i podredni tužbeni zahtjev: glavnim zahtjevom zatražila je donošenje presude kojom će se Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda, naložiti izvršiti brisanje-ispravak upisa prava suvlasništva na nekretnini označenoj

kao čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. s imena tuženika za 6/30 dijela uz istovremeni upis prava suvlasništva na ime tužiteljice za 6/30 dijela, a podrednim tužbenim zahtjevom utvrđenje da je u odnosu na tuženika isključiva vlasnica za cijelo dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. i to baš dijela koji je u dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka P. Č. od 1. lipnja 2018. g. označen slovima A, B, C, J, H, I i A, ukupne površine 6 m2.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom rješenja ovog suda, broj Z-1360/15 od 20. lipnja 2016. g., Ugovora odoživotnom uzdržavanju od 20. siječnja 1984. g., izvatka iz zemljišne knjige za z.u. 2815 k.o.

K. Š., Kupoprodajnog ugovora ''K. Š. 12. rujna 1964. g.'', fotografija koje je tuženik dostavio u spis na ročištu od 22. ožujka 2017. g. i dopisa tuženika V. i k. S. od 3. ožujka 2017. g. Proveden je dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke P. Ć. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 5. travnja 2018. g., pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 4. lipnja 2018. g. i usmenu dopunu s ročišta od 11. listopada 2018. g. Sud je saslušao svjedoke T. M., S. P.,

I. M. i M. i I. L. i parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet postupka predstavlja glavni zahtjev kojim je tužiteljica zatražila utvrđenje svog prava suvlasništva 6/30 dijela čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. i brisanje tog prava s imena tuženika.

Tuženik je, naime, u zemljišnim knjigama upisan kao isključivi vlasnik čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š., koja ima ukupno 30 m2 te se sastoji od gospodarske zgrade (15 m2) i dvorišta (15 m2), a tužiteljica je u tužbi tvrdila da sjeverni dio te nekretnine (odnosno idealni dio od 6/30) u stvari predstavlja dio nekretnine označene kao čest. zem. 1443/1 k.o. K. Š. koji je tužiteljica stekla od svojih pok. roditelja temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju i rješenja o nasljeđivanju, a njen prednik je taj dio nekretnine kupio od prodavatelja A. P., te se od trenutka kupoprodaje njeni prednici i nakon njih tužiteljica nalaze u poštenom posjedu tog dijela nekretnine (upisane kao isključivo vlasništvo tuženika). Podredenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila utvrđenje da je u odnosu na tuženika isključiva vlasnica za cijelo fizički određenog dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. koji je u dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka P. Č. od 1. lipnja 2018. g. označen slovima A, B, C, J, H, I i A, ukupne površine 6 m2.

Sud je radi identifikacije lica mjesta proveo radnju uviđaja na licu mjesta u prisutnosti vještaka mjernika P. Č. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje te pisanu i usmenu dopunu. Prilikom uviđaja sud je na sjeverni dio čest. zem. 2487 k.o. K. Š. pristupio betoniranim pristupnim putem anagrafske oznake…. Sporni dio nekretnine opisan je na slijedeći način: sa sjeverne strane sporna čest. zem. omeđena je betoniranim zidićem visine oko 1 m (za koji je tužiteljica navela da je to stari zid koji je još ona sagradila) koji se proteže u dužini od oko 3,5 m, s istočne strane na taj zid naslonjen je zid od kamena na kojem su metalni stupovi sa žicom. Na mjestu gdje je zatečen kameni zid da je u prošlosti postojao otvor odnosno pristup na parcelu koji je tuženik gradnjom zatvorio. Sudu je pokazan bunar pokriven drvenom paletom. Živica-pitospora i smokva u cijelosti prekrivaju sjevernu granicu-zidić i to s unutarnje strane prema jugu.

U pisanom nalazu i mišljenju vještak Č. identificirao je predmet spora kao dio nekretnina označenih kao čest. zem. 2487 k.o. K. Š. u površini od 12 m2 omeđen slovima A, B, C, E, F, G, H, I i A, te čest. zem. 2486 k.o. K. Š. u površini od 4 m2 omeđen slovima C, D, E i C, odnosno o površini od ukupno 16 m2.

Tužiteljica je u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka iznijela primjedbe navodeći u podnesku od 10. svibnja 2018. g. kako vještak nije identificirao niti označio dio nekretnine koji je na licu mjesta tužiteljica pokazala odnosno da sporni sjeverni dio nekretnine nije određen prema jugu, a tužiteljica je pokazala da se južna granica tog dijela proteže od ulaza na nekretninu tužiteljice kod točke H, pa paralelno s garažom tuženika do točke C na istočnom zidu.

Vještak je, odgovarajući na primjedbe tužiteljice, u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja identificirao i slovima označio dio nekretnine označene kao čest. zem. 2487 k.o. K. Š. koji je na licu mjesta pokazala tužiteljica određujući južnu granicu tog dijela na način da je spojio točke H (južna točka otvora u zidu tužiteljičine nekretnine) i C1 (južna točka nekad postojećeg otvora u kamenom zidu koji je izgradio tuženik). Tako je dobio lik omeđen slovima A, B, C, C1, J, H, I i A koji se, međutim proteže ne samo preko nekretnine koja je predmet spora (u površini od 6 m2) nego i susjedne nekretnine oznake 2486 k.o. Kaštel Štafilić u površini od 1 m2. Tužiteljica je, slijedom toga, podredni tužbeni zahtjev u podnesku predanom u spis na ročištu od 11. listopada 2018. g. uredila na način da je zatražila utvrđenje svog isključivog prava vlasništva fizički odvojenog dijela, ali samo čest. zem. 2487 k.o. K. Š. omeđenog slovima A, B, C, J, H, I i A u ukupnoj površini od 6 m2.

Tužiteljica je u svom iskazu ponovila navode iz tužbe da su predmet spora njeni roditelji kupili od prodavatelja A. P. kad su kupili nekretninu tadašnje oznake 1443/1 k.o. K. Š. (današnje oznake 2489 k.o. K. Š.) jer je prodavatelj, koji

je imao kuću sjevernije, tim putem pristupao na nekretninu koju im je prodao i to tako da je pristupao preko svog, a ne preko tuđeg zemljišta. Nakon kupoprodaje (1964. g. kada je tužiteljica imala osam godina) kupci da su odmah ušli u posjed i počeli koristiti i taj dio kupljenog zemljišta. Opisala je predmet spora navodeći da je sa sjeverne strane niski betonski zidić koji je izgradila njena obitelj, koji da je u produžetku prema istoku bio savijen i na tom mjestu izgrađen od kamenih blokova te je ulaz bio na dijelu koji je vještak označio slovom C1. Sada da se na tom mjestu nalazi novosagrađeni kameni zid kojeg je sagradio tuženik pa da se više ne može prolaziti. Ulaz prema nekretnini tadašnje oznake 1443/1 k.o. K. Š. (na kojoj je u vrijeme kupoprodaje bila samo štala, a naknadno je sagrađena kuća) da je bio kod slova F kuda se također ne može prolaziti jer je tuženik i tu stavio žičanu ogradu i mrežu zelene boje. Na spornom sjevernom dijelu čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. da se nalazi zelenika koju je tužiteljica posadila te je uvijek održavala, šišala i pazila te je bilo i oleandara kojih danas više nema, tu se nalazi bunar za vodu iz kojeg je tužiteljica crpila vodu kantama i pumpom za zalijevati cvijeće te je tu imala i željezno sušilo za robu čiji se dijelovi vide i na fotografijama koje je tuženik dostavio u spis (obzirom ga je tuženik iščupao). Osim što je crpila vodu i sušila robu da je na spornom dijelu zalijevala bilje koje je sama posadila i kosila travu. Kazala je i da osim njene obitelji nitko drugi nije koristio bunar. S obzirom da je tužiteljica na uviđaju na licu mjesta pokazala da se dio nekretnine za koji tvrdi da je u njenom vlasništvu ne proteže do sjevernog ruba garaže tuženika niti su pronađene bilo kakve međašne oznake na licu mjesta koje bi odredile južni rub spornog dijela tužiteljica je u iskazu navela da tuženik dobro zna gdje je granica i da je posjed njenih prednika i njen bio nekada određen na terenu na način da je u zemlju bio zabijen jedan kamen (čun) i to negdje gdje je na skici vještaka slovo H i da se radi o crti koja povezuje krajnju južnu granicu ulaza i izlaza na nekretninu.

Tuženik je u svom iskazu naveo sudu da na nekretninu koja je predmet spora dolazi još od 1977. odnosno 1978. g. i to jedanput godišnje ljeti, te je sporni sjeverni dio nekretnine bio potpuno zapušten i predstavljao je jednu šikaru tako da nije ni znao da se tamo nalazi bunar jer je bilo sve zaraslo Na dijelu nekretnine gdje je tužiteljica navela da je bio izlaz da su bile nabacane kamene stijene. S druge strane gdje je tužiteljica navela da je bio ulaz na njenu nekretninu kod točke H da je zaista bio prolaz ali se kroz taj prolaz nije moglo prolaziti jer je tužiteljica sa svoje strane nekretnine tu stavila rukohvat sa žicama koji je priječio prolaz. Tužiteljica da na tom dijelu nije nikada imala sušilo niti je ikada vidio tužiteljicu da tu pristupa i crpi vodu iz bunara koji je bio potpuno zapušten odnosno zatrpan kamenjem zemljom i ''šutom'' i pokriven pločom, pa je bilo kakvo crpljenje vode bilo potpuno nemoguće. Kazao je da mu nije poznato zašto njegov pok otac kroz 30 godina nije uređivao sjeverni dio nekretnine. Nakon očeve smrti 2008. g. da je počeo uređivati taj dio nekretnine, a bunar je sanirao tako da je obnovio krunu.

Sud je osim saslušanja stranaka i svjedoka čiji će iskazi u daljnjem obrazloženju biti interpretirani pregledao i ispravu: Kupoprodajni ugovor ''K. Š. , 12. rujna 1964. g.'' zaključen između prodavatelja A. P. i kupaca S. M.-B. i M.

M.-B., roditelja tužiteljice, koji je za predmet imao čest. zem. 1443/1 k.o. K. Š. u površini od 118 m2, iz kojeg ne proizlazi da je predmet kupoprodaje bio bilo koji dio susjedne nekretnine današnje oznake 2487 k.o. K. Š., a ranije oznake čest. zem. 1433/2 k.o. K. Š. niti se u Ugovoru spominje bilo kakav put ili prilaz prodanoj nekretnini.

Svi svjedoci koje je sud saslušao bili su s dužim prekidima (osim svjedoka I. M. koji nije nikada nije napuštao neposredno susjedstvo) i danas su (osim svjedoka T. M. koji se 1996. g. preselio u S. i svjedoka S. P. koji je odselio 1965. g. i više se nije vraćao u K. niti dolazio na lice mjesta) neposredni susjedi stranaka.

Jedini koji su potvrdili tvrdnju tužiteljice da je prodavatelj A. P., osim nekretnine s mirinom odnosno ruševnom građevinom bez krova, prodao i sporni sjeverni dio susjedne nekretnine bili su svjedoci T. M., rođak tužiteljice i S. P., sin prodavatelja A. P..

Ostali svjedoci iskazivali su drugačije:

-svjedok I. M. kazao je da mu je poznato da je prodavatelj A. P.

prolazio spornim dijelom (za pristup na zemljište s mirinom koje je prodao roditeljima tužiteljice) ali da mu nije poznato je li on na to imao pravo. Rekao je i da je siguran da je prodavatelj kupce uputio kuda će prolaziti jer su se tim putem/prolazom služili i ostali neposredni susjedi. U kamenom zidiću da je postojala laza odnosno otvor bez vrata, a tri metra nakon ulaza bunar kojeg su sedamdesetih godina koristili isto svi susjedi, a kasnije je bio zapušten jer ga tužiteljica i njena majka nisu održavale pa je zatrpan. Na spornom dijelu da se nikad nije ništa sadilo te je postojala živica (koja i danas postoji) koja se nije održavala,

-svjedok M. L. koji je naveo sudu da je sporni dio u naravi put kojim je svatko prolazio, da su se na tom dijelu zemlje igrala djeca i taj dio nitko nije koristio, da je postojao bunar za koji nije znao čiji je, a da je tužiteljica ostavila vrata u svom ogradnom zidu prema istoku za prolaz do kuće preko spornog zemljišta,

-svjedok I. L. koji je sudu kazao da je sporni dio zemljišta bio ulaz do kuće tužiteljice i da je tu jedan bunar, da se kao dijete na tom komadu zemljišta igrao, da je sve bilo zapušteno i nije se obrađivalo, a njegov otac da je znao sjeći stabla, otac tužiteljice da je vjerojatno izgradio sjeverni betonski zid spornog dijela zemljišta.

U svjetlu ovih iskaza sud je odlučio promotriti iskaze svjedoka T. M. i

S. P.: prije svega, svjedok T. M. je rođak tužiteljice i sud ga nije ocijenio objektivnim svjedokom. Osim što je potvrdio navod tužiteljice da je predmet kupoprodaje 1964. g. bio i sporni sjeverni dio nekretnine u isključivom vlasništvu tuženika svjedok je naveo da se spornim putem prolazilo od otvora (laze) u istočnom kamenom zidu do štale koju je pok. A. P. imao prema zapadu, gdje se danas nalazi kuća tužiteljice, s tim da nije mogao točno navesti da li je tu prolazila i tužiteljica, ali je pretpostavio da se taj dio, nakon što je to kupljeno od strane njenog oca odnosno strica svjedoka, koristio za prolaz. Ovaj svjedok jedini je potvrdio da je na spornom dijelu tužiteljica sušila robu i tu sadila zelenilo, a s obzirom da to nije potvrdio niti jedan drugi saslušani svjedok sud ove tvrdnje nije prihvatio. Ujedno, ovaj je svjedok opisao da se radi o uskom prolazu koji se proteže sve do zgrade izgrađene s južne strane što nije tvrdila ni sama tužiteljica jer je pokazala paralelnu zamišljenu crtu od točaka H i J koja predstavlja južnu granicu navodno kupljenog dijela susjednog zemljišta.

Što se tiče svjedoka S. P., sud nije prihvatio ni njegov iskaz o izvršenoj kupoprodaji i spornog dijela zemljišta jer je, prije svega, u potpunoj suprotnosti s interpretiranim sadržajem Kupoprodajnog ugovora koji je zaključio njegov pok. otac A. s roditeljima tužiteljice kao kupcima, i jer je ovaj svjedok pored tvrdnje o kupoprodaji sudu naveo i da se na prodanu nekretninu sa štalom i mirinom ulazilo s istočne strane preko zemljišta na kojem je bunar preko ulaza koji su zvali laza, što je sud protumačio kao potvrdu navoda ostalih svjedoka da se radilo o prilazu prodanoj nekretnini. O korištenju navodno prodanog dijela od strane tužiteljice sudu nije znao ništa navesti jer je, kako je već navedeno, 1965. g. odselio i više tu nikada nije dolazio.

Treba navesti da je i sama tužiteljica u svom iskazu kazala da je sporni dio čest. zem. 2487 k.o. K. Š. put kojim je prodavatelj A. P. prolazio s javnog puta do svoje nekretnine koju je prodao roditeljima tužiteljice. Što se tiče svjedoka koji su naveli da su putem prolazili i ostali mještani kao i da su koristili bunar dok ga tužiteljica i njena majka nisu zapustile, sud je ocijenio da se radilo o vremenu dok je na nekretnini bila napuštena mirina u vlasništvu A. P. preko koje se očito prolazilo jer su mještani u malim mjestima skloni prolaziti prečicama u ovom slučaju do mora.

Stoga je sud zaključio da pravni prednici tužiteljice od prodavatelja A. P.

nisu kupili bilo koji dio nekadašnje čest. zem. 1433/2 k.o. K. Š., današnje oznake čest. zem. 2487 k.o. K. Š.. Izvedeni dokazi u ovom predmetu upućuju na zaključak da je prodavatelj A. P. eventualno bio ili posjednik prava stvarne služnosti ili ovlaštenik prava stvarne služnosti prolaza preko čest. zem. 1433/2 k.o. K. Š.,

današnje oznake čest. zem. 2487 k.o. K. Š., te da je to pravo odnosno posjed prešlo na prednike tužiteljice odnosno tužiteljicu, što tuženik nije ni osporavao u ovom postupku.

Tužiteljica vlasništvo dijela zemljišta u isključivom vlasništvu tuženika nije mogla steći niti dosjelošću jer ni tužiteljica ni njeni pravni prednici nisu bili savjesni posjednici sporne nekretnine da bi mogli steći vlasništvo, a budući da su preko nekretnine u vlasništvu tuženika prolazili samo da bi pristupili na nekretninu koja je kupljena od prodavatelja A. P. 1964. g., znajući da prolaze, kao i ostali sumještani koji su prolazili spornim putem, preko nekretnine u tuđem vlasništvu. U odnosu na eventualno crpljenje vode iz bunara odnosno sušenje robe i tu se ne radi o vršenju vlasničkih ovlaštenja već o izvršavanju sadržaja prava stvarne služnosti sušenja robe i crpljenja vode na poslužnoj nekretnini u vlasništvu tuženika.

Tužiteljica je, međutim, i u glavnom i u podrednom tužbenom zahtjevu postavila vlasničkopravni zahtjev kojim je zatražila ispravak pogrešnog upisa suvlasništva na ime tuženika odnosno utvrđenje da je isključiva vlasnica fizički određenog dijela nekretnine koja je predmet ovog postupka, koji zahtjevi nisu osnovani jer je sud utvrdio da je jedino stvarno pravo koje je mogla steći tužiteljica, bez ocjene da li je zaista i stečeno te, još dalje, da li je eventualno prestalo radi otvaranja drugih prolaza i ulaza na svoju nekretninu s južne i sjeverne strane, pravo stvarne služnosti prolaza pješice putem preko nekretnine u vlasništvu tuženika kao poslužnog dobra o kojem govori odredba čl. 190. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV). Tužiteljica, naime, u ovom postupku upis, utvrđenje ili zaštitu tog stvarnog prava nije zatražila.

Iz provedenog postupka i interpretiranih dokaza, dakle, proizlazi da su glavni i podredni tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) jer je tužiteljica u cijelosti izgubila spor pa je trebalo obvezati na isplatu troškova kojima je bio izložen tuženik sudjelujući u parnici.

Tuženiku je, tako, trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima od 22. rujna 2017. g., 7. veljače, 8. svibnja i 24. rujna 2019. g. i 29. siječnja 2020. g. po 75 bodova (ukupno 450 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 22. ožujka 2017. g. i 30. lipnja 2020. g. po 37,5 bodova (ukupno 75 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 15. svibnja i 11. listopada 2018. g. po 18,75 bodova (ukupno 37,5 bodova).

Ukupan broj bodova od 562,5 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisan način (5.625,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženu pristojbu odgovora na tužbu u visini 200,00 kn te tako dobiti iznos od 5.825,00 kn.

Ovaj iznos trebalo je uvećati i za trošak koji je popisao tuženik u podnesku od 17. lipnja 2020. g., a koji se odnosi na trošak pristupa na ročišta održana dana 22. rujna 2017. g., 7. veljače 2019. g. i 8. svibnja 2019. g., s tim da je sud odlučio priznati tuženiku trošak kojem je bio izložen samo za pristup na ročište održano 7. veljače 2019. g. na kojem je tuženik dao svoj stranački iskaz, a s obzirom da je tuženik na to ročište morao doći iz Z., gdje živi, a sud nije odlučio ovaj dokaz provesti po zamoljenom sudu niti je tko od stranaka to predložio. Što se tiče troškova za pristup na ostala navedena ročišta sud je taj trošak ocijenio nepotrebnim za vođenje parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Za pristup na ročište održano 7. veljače 2019. g. tuženiku bi trebalo priznati trošak upotrebe vlastitog automobila u visini 30% cijene bezolovnog benzina od 98 oktana za svaki prevaljeni kilometar, jer je sud odlučio analogno primijeniti odredbu Tbr. 46. st. 3. Tarife koja propisuje pravo odvjetnika na naknadu troškova prijevoza.

Tako tuženiku prema cijeni bezolovnog benzina od 98 oktana na dan kad je snosio trošak putovanja i prema udaljenosti između mjesta prebivališta tuženika i ovog suda (402 km u jednom smjeru odnosno 804 km u oba smjera) pripada iznos od 2.286,57 kn za pristup na ročište od 7. veljače 2019. g. (cijena benzina iznosila je 9,48 kn po litri). Uz trošak upotrebe vlastitog automobila tuženik je zatražio i naknadu troškova koje je snosio radi plaćanja cestarine i to, za ročište za koje je sud odlučio prihvatiti zahtjev tuženika, iznosa od 304,00 kn u oba smjera, koje je troškove tuženik u cijelosti opravdao prilaganjem računa pa je trebalo zaključiti da je tuženik dokazao da je bio izložen ovom materijalnom trošku. Međutim, za dolazak na ročište od 7. veljače 2019. g. tuženik je zatražio naknadu troška u visini od ukupno 1.389,40 kn, pa nije bilo mogućnosti priznati mu viši iznos od zatraženog. Tuženiku je trebalo priznati i trošak plaćen za vještačenje u iznosu od 500,00 kn, pa je ukupno tuženiku priznat iznos od 7.714,40 kn što predstavlja iznos troška kojem je bio izložen tuženik u ovom sporu i kako je trebala glasiti odluka o troškovima iz točke II. izreke presude.

U Splitu, 17. kolovoza 2020. g.

S U D A C

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri (3) primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).