Legislator Case Law & Legislation
Revr-592/2002 AI generated

Croatian Supreme Court dismissed appeal and request for legality protection regarding labor law application. The court ruled that the lower courts correctly applied the law and that the appeal was unfounded.

Case Number Revr-592/2002
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeal and the request for legality protection filed by the defendant against a final judgment confirming a labor dispute. The defendant argued that the lower courts incorrectly applied labor law regarding the employee's right to annual leave and the grounds for terminating the employment relationship. The court held that the appeals were inadmissible because they relied on alleged factual errors, which cannot be grounds for appeal under the Civil Procedure Act, and confirmed that the material law was correctly applied based on the established facts.

Legislator headnote

AI generated

čl. 385. st. 3. i čl. 404. st. 2. ZPP; Appeals and requests for legality protection cannot be filed based on incorrectly or incompletely ascertained factual circumstances.

Keywords

AI generated
Civil Procedure Act appeal inadmissibility factual findings labor law application legality protection request termination of employment annual leave rights

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-592/02

Gzz-136/02

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. R. iz M. L., zastupane po punomoćniku I. K., odvjetniku iz M. L., protiv tužene R. H. –. ministarstvo, Zavod zastupan po Državnom pravobraniteljstvu R. H. sada Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužene i zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika R. H. od 22. ožujka 2002. godine, br. G-DO-237/02., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 28. studenog 2001. godine, br. Gž-1792/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 4. svibnja 2001. godine, br. P-769/00., u sjednici održanoj dana 19. prosinca 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizija tuženika i zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovani.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice, te je presuđeno da se poništava odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice od 26. prosinca 1991. godine, slijedom čega je tuženik dužan tužiteljicu vratiti na rad na radno mjesto savjetodavca kod tuženika u ispostavu C. – L. Područne službe R. u M. L. na kojem je mjestu radila prije donošenja osporene odluke, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.320,00 kn. Odlučujući o žalbi tužene drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u tome što tužiteljica nije mogla po četvrti put od 16. do 20. prosinca 1991. godine koristiti godišnji odmor, niti joj se to moglo odobriti (čl. 31. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - “Narodne novine”, broj 34/91, 26/93. i 29/94.

– dalje ZOPRO) i čl. 60. tada važećeg Pravilnika o radnim odnosima tuženika, te da je stoga pravilnom primjenom čl. 73. st. 2. toč. 3. ZOPRO-a i čl. 7. st. 2. Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti jedinstva Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 55/91 – dalje Uredba) tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Predlaže preinaku na način da se tužbeni zahtjev odbije.

Tužena revizijom pobija pravomoćnu presudu suda drugog stupnja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno preinaku.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju predlažući da se revizija kao neosnovana odbije.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti i revizija nisu osnovani.

Sporno je je li tužiteljica neopravdano izostala s posla u razdoblju od 16. od 20. prosinca 1991. godine, te slijedom toga je li zakonita odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljici od 26. prosinca 1991. godine.

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Pobijane presude nemaju takvih nedostataka da se ne mogu ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) koju ističe tužena.

Naime, razlozi presuda nisu nejasni i pobijane presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama.

Koje će pak činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., a u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju tuženik ističe prema sadržaju revizije.

Naime, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tužene. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti navodi su ocijenjeni.

Nije bilo razloga posebno cijeniti navode žalbe u svezi prekoračenja tužbenog zahtjeva, jer je tužbeni zahtjev prihvaćen upravo onako kako je i postavljen. Prvostupanjski sud je utvrdio, a koja utvrđenja prihvaća i sud drugog stupnja:

- da je tužiteljica izostala s posla tri dana radi korištenja preostalog dijela godišnjeg odmora u prosincu 1991. godine,

- da je tužiteljici izostanak s posla radi korištenja preostalog dijela godišnjeg odmora odobrio neposredni rukovoditelj ispostave tuženika C. – L.,

- da je tada bila praksa kod tuženika da korištenje preostalog dijela godišnjeg odmora u ispostavama odobrava voditelj ispostave,

- da je tužiteljica o namjeravanom korištenju godišnjeg odmora obavijestila šefa službe zapošljavanja u područnoj službi tuženika u R.

Na utvrđeno činjenično stanje nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa (čl. 7. st. 2. tada važeće Uredbe).

Naime, prema čl. 7. st. 2. tada važeće Uredbe radniku koji je obavijestio poslodavca o razlozima izostanka s posla prestaje radni odnos ako organ nadležan za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa ocijeni da razlozi izostanka nisu opravdani. Iz takove odredbe slijedi da i izostanak s posla od samo jednog dana može biti razlogom za odluku o prestanku radnog odnosa, ali uz uvjet da razlozi izostanka nisu opravdani.

S obzirom na naprijed rečeno nije odlučno radi li se o izostanku od pet radnih dana uzastopce ili pak o izostanku od tri dana kako to utvrđuje prvostupanjski sud, već je odlučno jesu li za izostanak postojali opravdani razlozi.

Po ocjeni ovog suda odobrenje neposrednog rukovoditelja da se koristi preostali dio godišnjeg odmora, k tome uz činjenicu da je dotadašnja praksa kod korištenja preostalog dijela godišnjeg odmora u ispostavi tuženika bila takova da ostali dio korištenja godišnjeg odmora odobrava neposredni rukovoditelj predstavlja opravdani razlog za izostanak s posla.

Navodima zahtjeva za zaštitu zakonitosti i revizije u svezi s korištenjem godišnjeg odmora od strane tužiteljice u 1991. godini u više od dva dijela ističe se prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, pobijanim presudama nije se utvrđivalo u koliko je navrata tužiteljica koristila godišnji odmor u 1991. godini.

Revizija, a tako i zahtjev za zaštitu zakonitosti ne mogu se izjaviti odnosno podići zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 3. i čl. 404. st. 2. ZPP).

Prema tome, nisu se ostvarili istaknuti revizijski razlozi kao ni razlozi zahtjeva za zaštitu zakonitosti, a nije ni učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju povredu, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 393. i čl. 408. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. prosinca 2002.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.